‘Gdje se kupuju nježnosti’ prva je premijera u HNK-u, a Monika Herceg upoznala nas je s pričom koju ćete poželjeti pogledati

Hrvatsko narodno kazalište prošle je zime pozvalo autore da prijave dramski tekst po kojem će se raditi predstava prvi put nakon 50 godina. Od čak 166 prijavljenih drama, danas u HNK-u premijerno gledamo tekst Monike Herceg. Velika je to vijest, ali ne jedina po kojoj će javnost znati autoricu. Njezine su zbirke pjesama, jer ona je prvenstveno pjesnikinja, već odavno uhvatile našu pažnju, pažnju publike i kritike. ‘Gdje se kupuju nježnosti’ njezin je dramski prvijenac, a povodom premijere nam je otkrila kako piše i što čini pozadinu ove priče koju zasigurno planiramo pogledati.

• Misliš li da kultura baš u ovako teškim trenucima može poslužiti i treba li poslužiti kao kratki bijeg od stvarnosti? 

Dugo sam o književnosti razmišljala kao o utočištu, što ona zasigurno i jest, ali mi se čini da je ona mjesto na kojem mi nikako ne možemo bježati od svijeta ili sebe, već tamo moramo naći to mjesto koje će nas čak i kad želimo postati ravnodušni ipak sjetiti zašto je bitno da osjećamo. Bijeg je uvijek kratkoročno rješenje, što ne znači da ga ne trebamo raditi kako bismo skupili snagu, ali vjerujem kako moramo sa stvarnošću odraditi sve što moramo.

“Književnost je tu da nas sjeti koliko možemo osjećati”

Kada nas boli, neka nas boli. Kada nas raduje, neka nas raduje. Sve to može nas učiniti boljima i većima, spremnijima da se trudimo biti bolji prema sebi, a i drugima. Na kraju krajeva, u tom osjećanju leže sva moguća iscijeljena, ali i mogućnost da nadiđemo ono što nas boli. Ukoliko to samo zatrpavamo, trunut ćemo. Književnost je tu da nas sjeti koliko možemo osjećati, umjetnost općenito. Čak i kad nam smrznu osjetila jer je svega previše, ona bi trebala biti to tiho mjesto koje će nas gurnuti prema nama samima i ne dopustiti nam da se izbjegavamo.

• Osjećaš li nakon, po mnogočemu teške 2020. godine, kreativni zamor ili, suprotno, baš nalet kreativnosti I inspiracije?

Nisam ni sama sigurna. Tekstu se, nakon potresa, nisam ni na koji način okrenula jer nemam koncentracije. Naprosto, čak se i čitanje čini kao prevelik korak i dok je tako puštam jednostavno da se stvari u meni slegnu. Bitno je osjećati vlastite potrebe i ne siliti se. Bilo je još tekstova na kojima sam radila, svakako planiram nastaviti raditi na zbirci priča, romanu, ali i na novim dramama. Radujem se čitanju jer mi i nakon samo kratkog perioda nedostaje, veselim se jako nekim knjigama, poput Kafkinog Dvorca ili Bernardine Evaristo. Strpljivo čekam da se moj unutarnji pogon ponovno pokrene. 

• Tekstom ‘Gdje se kupuju nježnosti’ udaljila si se na kratko od poezije preko koje smo te i upoznali. U čemu je razlika, kako se osjećaš nakon napisane pjesme, a kako nakon dovršene drame?

Kako je poezija podloga svega što pišem, čini mi se da sam dramom samo nekako napisala širu, dulju, kompleksniju pjesmu koja bi se možda mogla sagledavati kao bilo što. Na kraju krajeva, cijela drama jest puna poezije i to mi je bilo bitno, da ono što pišem dalje uvijek nosi taj moj primarni impuls. Ono što me jest iznenadilo je da sam u drami mogla biti daleko izravnija, mogla sam psovati, nemati dlake na jeziku i nikakve emocionalne zadrške i to mi se dosad u pisanju nije bilo dogodilo. Naprosto, s dramom se dogodila neka prekrasna kemija koja me u isto vrijeme potpuno iscrpila jer sam joj dala sve što sam imala, ali me i zacijelila na mnogim mjestima koja sam se usudila otvoriti. Tekstovi koje pišemo, ako ih pustimo, često o nama kažu stvari koje i sami skrivamo i možda je to ono najbitnije mjesto na kojem se pišući možemo upoznati.

• Misliš li se zadržavati u tom području? Možemo li eventualno očekivati još dramskih tekstova u budućnosti ili je to nešto što ne možeš predvidjeti?

Što više istražujem dramu, što više učim, sve mi je privlačnija. Tako da moram otkriti da sam dovršila još jednu dramu, ali i da radim i na jednoj koju sam započela jesenas. Dramski tekst je zapravo sjajan za učenje dinamike odnosa, emocija, ali i produbljivanja likova što mi puno koristi za pisanje proze. 

 “Pitam se gdje pronaći nježnost ako je ona za one prije nas bila luksuz koji si nisu mogli priuštiti”

• Možeš li nam približiti radnju drame i što bi bila nekakva ključna poruka kojom bi je mogli zaokružiti?

Drama pokušava pronaći način izlaska iz začarnog kruga transgeneracijskog prijenosa traume i na kraju ga zapravo i nalazi. Čini mi se da je to bitno pitanje za sve nas, ono što su nam ostavile generacije iza nas, nasilje, bol, grubost i kako zapravo biti oni koji neće biti takvi danas. Te boli se prenose kroz generacije i to se ne događa tako da smo mi toga svjesni, ali moguće je to osvijestiti i pokušati umaknuti. Naš prostor proživio je dva velika rata samo unazad dvije generacije, a strah i sve što su osjećali naši djedovi i bake i roditelji je itekako prisutan u nama jer je i naš odnos s njima bio opterećen time. Ukratko, ja se zaista pitam gdje pronaći tu nježnost ako je ona za one prije nas bila luksuz koji si nisu mogli priuštiti. 

• Koliko si se u pisanju drame oslanjala na vlastita iskustva?

Kako sam u svojoj vlastitoj obitelji gledala kako se te traume prenose, ona je zasigurno bila i glavna motivacija za pokušaj da se ta priča ispriča. Naravno, kao i svaki tekst, događaji u njoj fikcija su koliko su možda i stvarnost. U nekom trenutku to je zapravo nebitno. Čini mi se da pisac uvijek ima impuls izbjegavati stvarnost čak i kada je ona postavljena kao neka primarna podloga. Ono što mi jest bilo bitno jest emocija koju sam iznosila, cijeli spektar, da to bude autentično i iskreno. Čini mi se da je za književni tekst to i najbitnije. Ostalo sve možemo graditi, rušiti, dozidavati, ali emocija je ono što na kraju sve povezuje i što tekst čini uvjerljiv i daje mu mogućnost da on postane most prema dugima, bilo to čitatelji ili gledatelji. 

• Znamo da glume zbilja izvrsni hrvatski glumci poput Lane Barić, Nine Volić, Jadranke Đokić i Darije Lorenci Flatz. Koliko si i ti mogla sudjelovati u stvaranju predstave, a koliko se teško u konačnici bilo distancirati od vlastitog teksta? 

Moram odmah priznati da nisam išla ni na jednu probu. Činilo mi se da je bitno da tekst pustim u potpunosti timu koji radi na njemu, i to sam s punim povjerenjem napravila. Meni je glava i dalje zabijena u pisanje, a to mi se čini da je i jedino ispravno i drago mi je da sam zaista osjetila da je taj tekst, u trenu u kojem se oformio tim, zaista i njihov. Nekako mi je jasno da svi vjerujemo u nježnost i kazalište, ali i samu književnost i samim time mislim da tekst ne može biti u boljim rukama. Veselim se premijeri. Tom čudu koje se dogodi kad riječi zaista ožive. 

• U našem si mi posljednjem razgovoru rekla kako su prema tvom iskustvu “vrata književnog svijeta, ako biste to tako zvali, otvorila čim sam se usudila pokucati.” Što te, prije svega, uopće motiviralo da kreneš pisati poeziju i ‘pokucaš’? Kad si počela i je li tome presudio neki konkretni događaj ili si oduvijek nešto pisala?

Poeziju sam pisala od osnove škole. Pisala sam je puno, bila mi je najbitniji način da preradim sve što mi se događalo kroz cijeli period srednje škole. Kasnije sam je pisala sve manje, ali nikad je nisam pustila do kraja i tek zapravo kad sam u nekom trenutku zapala u stanje depresije, dogodilo mi se to da sam se baš aktivno vratila poeziji. Kako sam balansirala faks i posao, naprosto sam od stalne nemogućnosti da uopće stanem postajala sve anksioznija, a na kraju i depresivna. Sreća tada bila je da me najbolja prijateljica nagovorila da potražim pomoć i da sam se ohrabrila to učiniti. Sveučilište je u tom trenutku nudilo psihološku pomoć studentima i upravo ta psihologinja me u radu sa mnom usmjerila da se vratim nečemu što volim. Poezija je za mene tada postala lijek, utočište, ali mjesto na kojem sam mogla postajati hrabrija, bolja, iskrenija. 

• Fizika – koju studiraš i poezija – kojom se baviš. Nekad nam se čini kao oksimoron, potpuno dva nespojiva svijeta. Prepliću li se ikad u tebi, imaju li išta zajedničkog?

Fizika je izrazito kreativna, kao i književnost. Taj kreativni potencijal koji trebate da riješite neki problem iz fizike, ili napišete linije koda za rješavanje tog problema isti je kreativni potencijal koji piše književno djelo. Negdje tijekom obrazovanja uvjere nas da je to različito, i mi im povjerujemo, nažalost. Također, upravo to dvoje u međusobnom nadopunjavanju čini da sagledavamo svijet potpuno, s jedne strane razumom i analizom, s druge strane kroz emotivnu prizmu. Oboje je potrebno kako bismo bili cjeloviti.

Tako da su za mene fizika i pisanje zapravo isti teren, isto mjesto na kojem se susreće ljepota i mogućnost otkrivanja čuda. Fizika je toliko prekrasna da oni koji joj priđu, čini mi se, ostaju zauvijek zaljubljeni u nju. Barem je u mom slučaju tako bilo. Činjenica da je svijet toliko kompleksan, a u isto vrijeme recimo čudesno prazan, da je najveći dio atoma upravo praznina, čak 99.9999999999996 posto, da je najveći dio svemira isto praznina, samo 0.0000000000000000000042 posto svemira sadrži neku masu, i da se usred takve pustoši i dalje događaju čuda stvaranja novih svjetova, elemenata, na kraju krajeva i ljudskih bića je čudesna. Tu smo, stvaramo svjetove, volimo, osjećamo, zavirujemo u taj svemir čak i moramo biti svjesni kolika je to privilegija.

• Kakvoj poeziji i sama pribjegavaš kad ti je teško? Ili kojim autoricama odnosno autorima i književnosti općenito? Zašto bi poeziji, baš ovih dana, trebali dati šansu i oni koji se dosad nisu upustili u čitanje iste?

Poezija je uvijek mjesto koje nas može odmoriti, a u isto vrijeme i pobuditi. 

Ona može biti lijek, može biti udah. Zadnje što sam čitala bio je divan prijevod Svijet koji nije od ovoga svijeta Đurđice Čilić velike nobelovke Wisławe Szymborske. Čitala sam i sjajnu knjigu Eveline Rudan Smiljko i ja si mahnemo, pa i prijevod Arvisa Vigulsa, Rukopis igle. Ali nekim se knjigama svakako volim vraćati, recimo Fizici tuge ili knjigama Arundathi Roy, poeziji Marije Čudine, Vesne Parun, knjigama Miljenka Jergovića. Uživam i u knjigama Kristana Novaka, Maše Kolanović, Olje Savičević Ivančević. Nedavno sam uhvatila i svijet Herte Muller i moram priznati da ću se i njoj zasigurno vraćati. 

Foto: Mara Bratoš, Tanja Drašković Savić/Monika Herceg, HNK, Fraktura