Antoneta i Gracija o ljetu kakvo se ne ponavlja i neviđenom uspjehu filma ‘Murina’
Početkom ovog ljeta u hrvatskim ste novinama mogli naići na sve veći broj entuzijastičnih natpisa o filmu Murina. Bližio se filmski festival u Cannesu, jedan od najvažnijih festivala u Europi, a hrvatska Murina bila je tek jedan od nominiranih naslova u kategoriji za najbolji prvijenac. Bilo je razloga zašto bi film uhvatio oko javnosti: u njemu glume lica poput Leona Lučeva i Danice Čurćić, piskaralo se kako je uključen i Martin Scorsese, a režiju potpisuje Antoneta Alamat Kusijanović koja je nekoliko godina ranije oduševila kritiku filmom U plavetnilo.
Cannes, 17. srpnja – Murina osvaja nagradu za najbolji debitantski naslov!
Mlada protagonistica filma Gracija Filipović i redateljica Antoneta postale su, uz film, fokus medija, a vjerujemo da je baš svatko s njima htio dobiti nekakvu priču. Međutim, uspjeh Murine – koji se rastegnuo na cijelo ljeto, preko trijumfa u Puli i prikazivanja u Sarajevu do konačno – izlaska filma u kina, njihov je raspored popunio do maksimuma. U međuvremenu je Antoneta postala i majka stoga je bilo jasno da je u pitanju apsolutno atipično ljeto za ove dvije žene.
Iako je zato naš razgovor bilo izazovno tempirati, to nam je dalo vremena da pogledamo film (koji dok gledate imate dojam da je zaista nešto drugačije u hrvatskoj kinematografiji) i čujemo se s Antonetom i Gracijom u trenutku kad se svi dojmovi ovog ljeta napokon smiruju.
Murina je nedavno izašla u kina diljem Hrvatske i ostvaruje neviđene rezultate, a mi vam donosimo razgovor s Antonetom i Gracijom nakon svečane zagrebačke premijere na Tuškancu.
- Kad smo se čule posljednji put prije mjesec dana, tek ste bile među nominiranima za nagradu Cannesu. Iza vas je nevjerojatno ljeto. Koliko je bilo uzbudljivo, izazovno, kako biste ga opisale? Što se promijenilo?
Antoneta: Bio je jedan uistinu intenzivan period za Murinu. Teško je planirati takav uspjeh, ali za njega stoji dugogodišnji rad, pripreme. Tako da jednom kad se dogodio, nije nas toliko iznenadio zato što smo zaista prema tome i radili. Ali svakako ovakav uspjeh i ljeto daju jednu novu snagu za sljedeći rad i vjetar u leđa.
Gracija: Sa sigurnošću mogu reći da je ovo ljeto svakako jedno od onih koja se pamte cijeli život. Svjetska premijera i nagrada u Canessu, hrvatska premijera u Puli i regionalna premijera na Sarajevskom filmskom festivalu. Puno je toga, nisam se stigla ni snaći, a ljeto je proletjelo. Jako sam zahvalna na svemu što se događa, a mislim da je ovo tek početak jer film je tek izašao kinima pa ćemo vidjeti i reakciju šire javnosti.
- Ovako veliki uspjeh domaćeg filma, snimljenog na našem području, u s domaćim glumcima već dugo nismo vidjeli. Gracija, jesi li očekivala da će se stvari ovako razvijati, da ćete se iz Cannesa vraćati s nagradom koja je postala tek uvertira u ostale uspjehe?
Gracija: Film smo snimali prije dvije godine i tu je bila ta pauza u postprodukciji i distribuciji zbog situacije s pandemijom pa sam nekako nastavila s normalnim životom i obavezama te me vijest o Cannesu stvarno zatekla. Naravno da smo se nadali nagradi, ali iskreno ja nisam očekivala da ćemo je dobiti. Vijest sam dobila sat vremena prije premijere u Puli i bila sam izvan sebe od sreće i uzbuđenja.
- Antoneta, film u jednu ruku prikazuje patrijarhat kroz prizore koji se mnogima iz Hrvatske čine vrlo poznatim. Tome unatoč, s njim se poistovjetila i široka strana publika. Kako to komentiraš i što je tako univerzalno u ovoj temi koja je ipak usko povezana i s našim mentalitetom?
Antoneta: Da, to je interesantno. Mi to zovemo na Balkanu mentalitet, negdje drugdje je to nasilje i šovinizam, ali činjenica je da ti odnosi postoje svugdje. Samo se na različite načine na njih gleda i osuđuje. Negdje su općeprihvaćeni, negdje su pod osudom, ali univerzalni su. Stvar je stava prema tim pojavama, ne bih rekla da su presudne okolnosti koje ih okružuju jer to aludira na to da se pojavljuju u nekim posebnim i specifičnim miljeima. Ja bih rekla da se to događa svugdje – na suncu i u mraku.
- Ono fascinantno je taj balans Julijinom seksualnošću – s jedne strane Javiera gleda kao vlastito sredstvo za bijeg, s druge sve prepušta majci i u njemu želi vidjeti i očinsku figuru. Koliko je bilo izazovno režirati takav lik i težnje i glumiti ga?
Antoneta: Mislim da je Julija jedna tinejdžerica u izoliranom mjestu bez velikog doticaja sa vanjskim svijetom ili internacionalnim svijetom. Njezina fascinacija, pogotovo u tim godinama, se ponekad miješa s raznim drugim emocijama koje i samu nju iznenade. Ne bih rekla da Julija Javiera želi za sebe na jedan senzualan način, ali to su neke normalne mijene kod takve mlade djevojke koja je potpuno nesvjesna sebe, a sigurna da razumije sve odnose i navike. Htjela sam se igrati s tim međuvremenom i međuprostorom kroz koji svi prolazimo kao adolescenti.
“Julijin bunt puno je više od običnog tinejdžerskog bunta. To je protest protiv patrijarhata”
Gracija: Uloga je prilično zahtjevna zbog izrazito složenog Julijinog karaktera i situacije u kojoj se nalazi. Dugo sam se pripremala za ulogu jer sam htjela da lik bude što realističniji i da ne ispadne površan ili banalan što se vrlo lako može dogoditi s ovakvim ulogama. Stvarno sam ušla u dubine Julije i pokušavala shvatiti stvari iz njene perspektive. Mislim da je na kraju ispalo vrlo relistično jer mi puno ljudi govori da su se mogli poistovjetiti s Julijom, ali i da ih je potaklo na razmišljanje i želju za promjenom.
- Gracija, pri kraju filma postoji scena u kojoj si na neki način zarobljena rupi ispod vode i pokušavate pronaći put van. Iznimno je intenzivna, nije ju lako gledati, a kamoli odglumiti. Kako je cijeli proces izgledao, što ti je u tim trenucima prolazilo mislima?
Gracija: Morske scene su općenito jako zahtjevne za snimanje, a pogotovo morske scene koje smo snimali po noći. Tehnički ih je teško organizirati; trebate imati tim ronioca koji su uvijek u moru zbog osiguranja, morate paziti da se kamera ne smoči i imati komunikaciju s redateljem koji je na kopnu. Meni je osobno ta scena bila jedna od težih za snimanje, ne samo zbog toga što je u moru, nego je iziskivala puno energije i psihičkih priprema jer je to vrhunac filma. Snimali smo je na Bezdanu, na otoku Kalamoti i sjećam se da sam bila jako umorna iza te scene, ali sam se osjećala jako ponosno jer sam vidjela da su svi prisutni bili dirnuti i znala sam da smo napravili nešto dobro.
- Antoneta, Julijin je lik u središtu, otac Ante neprestano se nameće agresijom. Majka Nela (koju je izvrsno odglumila Danica Ćurčić) nas je oduševio. Kao da je uvijek pleše na toj granici da doista nešto poduzme, ali realnost joj nikad to ne dopušta. Što si kroz Nelu i njezinu dinamiku s Julijom htjela opisati?
Antoneta: Ona je između dvije generacije – generacije koja ju je odgojila i Julijine generacije i ona je zapravo jedna žena koja pleše između dvije vatre. Sama bi željela biti možda odvažna kao svoja kćer, a drže je okovi mentaliteta koji je uvijek s velikim utezima grižnje savjesti i velikom odgovornošću vuku natrag. Ponekad zapravo njezine odluke ni ne leže na jednom suvislom razlogu, već čisto na šovinističkim utezima po kojima se ona mora ravnati.
- Kroz film se proteže tema mladenačkog otpora, odrastanja i borbe za vlastiti pogled na svijet. Međutim, na neki način Julijini pothvati nadilaze običan tinejdžerski bunt – postaju čitava borba protiv statusa quo u jednom društvu. Koliko ste svojih iskustava i emocija pretočile u priču?
Antoneta: To me često ljudi pitaju: tko su ti ljudi iz Murine? To su neki likovi koje sam razvijala još kad sam se odlučila snimati film u Hrvatskoj koji je bio dosta drugačiji. Ali bivanje ovdje duže vremena i ponovno istraživanje, ponovno suočavanje s vlastitim mentalitetom je zaista uobličilo priču prema ovim likovima.
“Likovi iz Murine svakodnevno nas okružuju”
To su likovi koji nas okružuju svugdje. Stalno sam se osjećala uvrijeđenom i zapravo šokirano ponekad zbog tih odnosima. Ja dolazim u Hrvatsku kao Hrvatica, ali s nekim odmakom jer sam ovdje danas domaći stranac i često se iznenadim u vlastitom mentalitetu. Mislim da je to najviše formiralo te likove jer sam ih gledala iznutra, ali izvana. I to su ljudi svuda oko nas. Takve sam stvari doživljavala od ulaska u taksi do nekih drugih odnosa unutar mog posla, politike i privatno i javno na ulici. Tako da je film suma sumarum svih tih ljudi.
Gracija: Iako osobno nemam iskustava s nasiljem u obitelji (srećom!), znam da su se mnogi ljudi susreli s takvom situacijom pa mi je zato bilo jako bitno da napravimo što realističniju priču. Mislim da je ovaj Julijin bunt puno više od običnog tinejdžerskog bunta. To je protest protiv patrijarhata, protest protiv obitelji i društva u kojem ona živi. Tema nam je nažalost svima dobro poznata te iako mislim da se stvari mijenjaju na bolje ipak imamo još jako puno mjesta za napredak.
- Antoneta, Murina je tvoj dugometražni prvijenac. Nedavno si dobila i sina na čemu ti od srca čestitamo! Što možemo očekivati dalje od tvog režiserskog opusa? Hoćeš li sada na neko vrijeme usporiti ili osjećaš još veći nalet kreative?
Antoneta: Do trenutka kad je Murina doživjela svoju premijeru ja sam već krenula u novi projekt. Apsolutno neke stvari moram drugačije posložiti, ne samo jer sam postala majka, već je i između svakog projekta dobro stati i promisliti. Posebno nakon projekta koji traje četiri godine, to je jedan ozbiljan dio života, a sljedeći će trajati isto toliko ili i duže. To je kao s dugom vezom – dobro je stati i promisliti je li to veza u kojoj želiš biti. Tako da ću sigurno imati manju pauzu, ali ne zadugo – ja sam ovako dosta nemirna po pitanju posla.
Novi projekt je film koji planiram snimati u New Yorku, surađujem s jednim mladim hrvatskim dramaturgom – Ivorom Martinićem prema jednoj priči koju sam napisala za vrijeme korone. I evo, trenutno radimo na scenariju i nadamo se u 2022. godini krenuti u produkciju.
- Gracija, kako vidiš razvoj svoje glumačke karijere? Želiš li dalje raditi u stranim produkcijama ili bi se voljela fokusirati na uloge u djelima hrvatske ili domaće kinematografije?
Gracija: Za sada nemam neki plan koji želim pratiti, otvorena sam za različite projekte. Upisala sam studij biologije na Prirodno-matematičkom fakultetu u Zagrebu ali gluma je oduvijek bila veliki dio mog života i sigurno ću ostati u tom svijetu bilo to gledajući predstave, sudjelovanjem na radionicama ili glumeći, vidjet ćemo.
- Antoneta, kako bi opisala kraj filma? Što bi on mogao simbolizirati za Juliju?
Antoneta: Meni je bilo važno s tim krajem pričati o toj jednoj nevjerojatnoj snazi koju imamo kao tinejdžeri – koja ide i pršti i pliva i prodire. Bez obzira na sve. Julija odlazi, pliva i mi se nadamo da će ona negdje stići, ali ne znam hoće li doista. U tom samom kraju filma meni je bila važna ta snaga i nada i to je nešto što neminovno jenjava i gubi se s godinama kako odrastamo, a zapravo je nešto što bismo trebali zadržati.
“Murina ima daleki put do Oscara, ali to je nešto što bih željela”
- Antoneta, 2019. godine pozvana si da budeš članicom Američke akademije filmskih umjetnosti i nauka koja dodjeljuje Oscare. Iz ove perspektive, možeš li zamisliti da se Murina natječe i za Oscara u nekoj od kategorija?
Antoneta: Prema pravilima Akademije, Murina može biti isključivo kao internacionalni film. Da bi bila nominirana, prvo je odbor odnosno žiri koji bira filmove koji reprezentiraju Hrvatsku treba odabrati. Tako da to je još jedan dalek put za Murinu, to je naravno nešto što bih ja jako željela osobno.
No, nagrade također ponekad više potvrđuju film drugima oko vas nego vama samima. To je potvrda timu i ljudima koji su vjerovali u projekt, a rad na filmu je toliko dugotrajan i zaista težak da nagrada ne mijenja emociju koju ti imaš prema svom radu. Ali, naravno, svakako je bitno dobiti i priznanje za nešto u što si tijekom četiri godine uložio sebe i emotivno, fizički i financijski i bivao u nekakvom vorteksu koji te potpuno usisao iz svakodnevice.
Foto: Press, Srđan Šarić, Sanjin Strukić, Mario Topić
