Neku smo večer djeca i ja večerali u tišini, tata se još nije bio vratio s posla i nas smo troje jeli, svatko gledajući u svoj tanjur u atmosferi napetosti, posve drugačijoj od one koju inače njegujemo za obiteljskim stolom. Taman je pred večeru svatko od nas, kroz suze i povišene tonove, doživio svoj negativni vrhunac dana, dječaci od cjelotjednog umora, ritma vrtića te nedostatka zajedničkog vremena, a ja pak od svih svojih, kvačicom ovjenčanih, popisa obaveza kojima se često zatrpavam.
Dečki su šutke jeli. Sve su s tanjura pojeli. Gledajući ih, pomislila sam kako bi netko sa strane na to možda rekao kako sam ja dobra mama jer ne vodimo borbe oko jela (one prije nitko ne broji), a oni su dobra djeca jer, eto, sve jedu. No moj je majčinski dojam bio posve drugačiji i mogao se mjeriti svime samo ne hranom. Zakotrljala mi se u glavi slika mame-hraniteljice, njena figura unatrag nekoliko generacija.
“Suvremena majka osjeća zahtjevnu slojevitost svoje majčinske figure, no društvo i obiteljska tradicija nerijetko na pijedestal postavlja samo majku-hraniteljicu, onu koja dobro hrani svoju djecu.”
Vjerujem da svaka mama osjeća zahtjevnu slojevitost svoje majčinske uloge, no društvo i obiteljska tradicija kao da na pijedestal stavlja samo figuru mame-hraniteljice, one koja dobro hrani svoju djecu. Ta perspektiva, brižno prenošena s koljena na koljeno, često o nas žene vješa i težak uteg, već od prvog dojenja do prvih žlica dohrane, koji u glavi jedne mame odzvanja riječima Moram nahraniti svoje dijete! Samo da nije gladno! Ajde, još ovu žlicu, za mamu, da ne bude tužna… Pod tim pritiskom bdijemo nad djecom i tanjurima kao da se u toj pojedenoj žlici ogleda naš majčinski uspjeh, nerijetko i uz nesigurnost da ne pogriješimo u izboru hrane jer dijete, kao, mora jesti samo najzdravije.
Što mi, mame-hraniteljice današnjice, možemo napraviti s naslijeđem naših baka i prabaka?
Pokušavajući, prvo sebi, pružiti odgovor otkud izvire ta snažna, često neproduktivna opterećenost jelom djece, misli su mi zastale na nekim prošlim generacijama roditelja. Ne tako davno, još u vrijeme naših baka, na ovim su prostorima djeca obolijevala od oskudne prehrane i još oskudnijih uvjeta života. Uzimajući to u obzir, lako je razumjeti zašto su te iste bake prenosile na naše mame, a onda i na nas, važnost hranjenja, imperativ pojedi sve s tanjura i hrana se ne baca. Samo četrdesetak godina unatrag, hrana nije bila dostupna kao danas i itekako je bilo važno da obrokom koji je uspjela pripremiti, mama nahrani svoje dijete čim više, pod svaku cijenu i ucjenu.
“Nekim nedavnim generacijama hrana nije bila dostupna kao nama i itekako je bilo važno da obrokom koji je možda uz veliku žrtvu uspjela pripremiti, majka nahrani svoje dijete – čim više, pod svaku cijenu i ucjenu.”
Mnogo smo lijepoga i vrijednoga dobile u naslijeđe, no na sebi samoj često osjetim kao da su se tijelima i genima na nas preslikali i svi oni strahovi i moranja koji su u prošlosti titrali u majčinskoj brižnosti naših prabaka, baka… Što mi, mame-hraniteljice današnjice, možemo napraviti s tim naslijeđem? Osvrćući se na svo obilje kojim smo okruženi, hranom na svakom koraku, liječnicima, savjetima, nutricionistima, suplementima… čini mi se nemogućim (ako naivno zatvorim oči pred ratom) da naša djeca okuse bolest gladi. Koliko onda ima smisla nastavljati sa svim onim moranjima u jelu djece za obiteljskim stolom, osobito kad primjećujemo da takav pristup rezultira svime osim ljubavlju djeteta za hranom.
Današnja mama posvećuje puno pažnje odgoju, kako djecu osnaživati da se osjećaju dobro i sigurno u svom biću i tijelu. No istovremeno, toliko često osjetim da u sferi dječjih obroka nismo još potpuno osvijestile da su se uvjeti jela i prehrane drastično promijenili i da naša roditeljska uloga više nije prisiliti ili prevariti dijete za jelo (jer tko zna kad će opet jesti?!), već ga pozitivno privući za obiteljski stol.
“U sferi dječjih obroka još nismo potpuno osvijestili da su se uvjeti jela i prehrane drastično promijenili i da naša roditeljska uloga više nije prisiliti ili prevariti dijete za jelo, već ga radosno privući za obiteljski stol.”
Onaj isti stol koji je u vrijeme naših baka bio siromašan hranom, ali bogat ljudima, a meni se prvoj događa da mi djeca osamljena sjede za stolom prepunim hrane, a praznim prisutnosti i razgovora jer dok oni jedu, ja pokušavam uhvatiti sve ono drugo, važnije, što današnji život nosi. Nemamo vremena za obiteljski obrok koji je ujedno i najbolja prilika, ne samo za usvajanje pozitivnog odnosa djeteta prema hrani, već i za obiteljsko zajedništvo za koje se svi žalimo da nam strašno nedostaje.
Tko je mama-hraniteljica današnjice, čime i kako ona hrani svoje dijete?
Vjerujem da je svakoj generaciji roditelja, a osobito nama danas, fokus na pružanju djeci svega onoga što smo kao dijete mi osjećali teškim ili što nam je možda nedostajalo. Nismo toliko motivirani zamjeranjem, već razumijevanjem da svaka majka daje od sebe najbolje što zna i što može, a nije lako davati od sebe ono čega nemaš: strpljenje, razumijevanje, prihvaćanje… Kad osvijestiš da su se prošle generacije majki prije svega trebale brinuti kako umiriti one primarne potrebe djeteta, hranu i sigurnost, lako je razumjeti zašto su im sve one druge potrebe bile često, ne na drugom, već na zadnjem mjestu. K tome još i s manjom svjesnosti o važnosti toplog prihvaćanja djetetovih reakcija jer nas znanost o razvoju djeteta, emocija, mozga tome intenzivno uči tek zadnjih dvadesetak godina.
“Ako živim blagoslov da ne brinem o sigurnosti i gladi svoje djece, mogu li svoju ulogu mame-hraniteljice živjeti kao onu koja dijete hrani ne samo hranom za tijelo, već prije svega hranom za dječje srce, um i biće.”
No ako živim blagoslov da ne brinem o sigurnosti i gladi svoje djece, mogu li svoju ulogu majke-hraniteljice živjeti kao onu koja dijete hrani ne samo hranom za tijelo, već prije svega hranom za dječje srce, um i biće? Ulažem li jednaku pažnju u odabir namirnica za svoje dijete, kao i u odabir riječi koje mu upućujem? Brojim li samo pojedene žlice ili i tople zagrljaja utjehe za dijete? Stavljam li prioritet samo na hranjivost hrane ili i na smireno prihvaćanje dječjih emocija? Ako često strahujem da je dijete gladno hrane pa ga nutkam svim i svačim (čudeći se sat, dva kasnije zašto nema apetita pojesti ručak), brinem li jednakom pažnjom i je li dijete gladno iskrene pažnje, kratke igre u mojoj potpunoj prisutnosti, iskrenog slušanja doživljaja tog malog bića?
Samo da mi nešto pojede, pa makar uz ekran, nesvjesno, u hipnozi slika koje se brzinom svjetlosti izmjenjuju pred gladnim dječjim očima – kao što i moje majčinske oči, željne nečeg puno dubljeg, scrolanjem pokušavaju utažiti glad za pet minuta mira, za doživljajima van okvira obiteljskog doma i majčinstva.
Želim biti mama-hraniteljica koja hrani, ne samo tijelo, već i srce te cijelo biće, dječje, ali i svoje
Postavljam si sva ova pitanja, no uza sav trud za svjesnim majčinstvom, moji su odgovori još uvijek u neravnoteži. Odrastanjem sam uglavnom naučila brinuti o svojoj tjelesnoj gladi, a i nju često tumačim na pogrešan način pa jedem i da se opustim, i da se ne baci, i da se nagradim… Još uvijek učim brinuti o svemu onome što me hrani van tijela, kao ženu i majku: često sam gladna dubokog udaha kad sam ljuta, trenutka za zastati u neprestanom ganjanju nečega važnog, šetnje opuštanja u blizini najdražih, razgovora razumijevanja u frustraciji neumijeća hendlanja svega što od sebe očekujem… Kako učim hraniti sve ove svoje druge gladi, shvaćam da su i moja djeca u svom tijelu i biću jednako gladna svega toga drugoga što ne može nahraniti hrana već zajedničko zagrljaj, razgovor ili tihi odmor.
Iz te perspektive želim biti mama-hraniteljica koja hrani, ne samo tijelo, već i srce te cijelo biće, dječje, ali i svoje.
Tekst: Nikolina Mamić, blogovi Mama, priča & Sretni obroci
Foto: Sanja Jagatić
