Josipu sam susrela početkom godine, virtualno naravno, kad mi se javila na Sretne obroke u potrazi za rješenjima za izazove koje ima u jelu sa svojom djecom. Bilo mi je zanimljivo kako unatoč zahtjevnim scenarijima, u njenim pitanjima nisam prepoznala nimalo one klasične majčinske panike, već samo pozitivnu znatiželju za mogućim rješenjima. Privukla me svojim opuštenim majčinskim stavom, ali i vrlo opipljivim fotografskim trenucima majčinske svakodnevice koju ponekad brutalno iskreno, ali i šaljivo bilježi na svom instagramskom dnevniku Jorja od jučer.
Josipa je majka troje djece, jedno drugome do uha. Ona je i wedding i lifestyle fotografkinja. Pomalo iznenađuje i da je fitness trenerica, a diplomom produkt dizajnerica. Vrlo je osebujna, ne samo svojom specifičnom ljepotom već i stilom života kojim razbija idilu zagorskog krajolika u kojem, s još osebujnijim suprugom Sašom, gradi obiteljski život pun filmskih dogodovština.
Jako mi je drago kad mi se jave mame čiji je odgoj dijametralno suprotan mojem, a opet se osjećaju isto kao ja. Emocija očito ne bira princip rada. Mislim da imamo jedan divan mali svemir ovdje.
N: Josipa, iako se (još) nismo upoznale uživo, kroz tvoje te objave često osjećam vrlo bliskom prijateljicom u instagramskom društvu. Obje svojim pisanjem otvaramo teme roditeljske realnosti i istovremeno nas povezuje iskrenost bez cenzure, ali i razlikuje potpuno različit stil pristupa roditeljstvu – imam osjećaj da sam ja često ona mama štreberica, a ti mi svojom izrazitom opuštenošću unosiš tako potrebnu ravnotežu u pogled na majčinstvo i obiteljske odnose. Znam da mi nećeš zamjeriti ako ti kažem da mi se čini da se uz tvoje riječi i iskustvo svaka žena i majka osjeća i potpuno luda, ali i najnormalnija u toj svojoj ludosti. Osjećaš li kakvu kočnicu kad tako otvoreno na Instagramu pišeš o svom obiteljskom životu? Kako si uopće krenula dijeliti sve te neobične fragmente vašeg života?
J: Ne, ne osjećam nikakvu kočnicu u pisanju iako mi je mama rekla: “Nisam te odgojila da budeš tako radikalna.” Možda bih nekada nešto trebala preskočiti ili prešutjeti, ali to je samo zato što bi na društvenim mrežama moglo biti pogrešno protumačeno, a ne zato što ne bi trebalo biti rečeno.
Imam tu privilegiju da mogu pisati (prepričavati) sve i o svemu bez da se drugi uvrijede. Vrlo jasno dajem do znanja da su to događaji koji su se odvili tako. To nisu savjeti, nisu ideje i definitivno nisu odgojne mjere kojima se drugi trebaju voditi. To je kod mene jednostavno tako. Jako mi je drago kad mi se jave mame čiji je odgoj dijametralno suprotan mojem, a opet se osjećaju isto kao ja. Emocija očito ne bira princip rada. Sve dok ja mogu održati komunikaciju s ljudima koji rade stvari potpuno drugačije od mene, bez da ih moja perspektiva naljuti, mislim da imamo jedan divan mali svemir ovdje.
Moj Instagram profil zapravo je bio neki službeni profil nekog branda koji sam vodila, ali oni su potonuli, a meni je ostao račun. I tako je to stajalo na telefonu, ja sam promijenila ime i tu i tamo objavila nešto posve nebitno. Nije tu bilo priča, doživljaja ili ičega zanimljivog.
Nakon što sam rodila Gretu, vratila sam se na treninge. S obzirom na to da je teretana dugo bila moji jedini oblik socijalizacije, ondje sam znala pričati što Greta izvodi. Ispostavilo se da njezina izbirljivost u prehrani, manjak volje za snom, ljubav prema glistama, psima i blatu, plesanje baleta sa punim ustima čipsa i sve slično generira dobar materijal za priču. Ili su cure mislile da ja ne mogu istovremeno pričati i vježbati pa su mi postavljale pitanja da im trening bude lakši – nije prošlo, ja sam plivač, mogu pričati i pod vodom!
Sve u svemu, dok su drugi imali ispunjen život (i Instagram) svojim pričama, putovanjima i dogodovštinama prije klinaca, moj se popunio nakon. Uglavnom bi svaka slika nosila sa sobom nešto što se kod drugih inače zove anegdota, a kod nas prvih deset minuta nekog najobičnijeg utorka.
Imam ih troje. Ništa u kući ne napravim kak spada, a ako uspijem bilo koju akciju provest do kraja (naravno ne u komadu) to je zaslužilo vatromet. I što se prije pomirim s tim, to ću lakše proći kroz dan.
N: Često imam osjećaj da smo mi žene i majke toliko slične u izazovima s kojima se nosimo, u našim svakodnevnim nesavršenim pokušajima da žongliramo sa svim obavezama. Kao da se sramimo pričati o tim nesavršenostima, kao da smo jedine takve, majke s greškom. Budući da nemaš problem javno biti svoja, možeš li podijeliti neke svoje poglede na roditeljstvo ili iskustva koja su te obilježila kao mamu i tvoj odnos s djecom, a zbog kojih bi te oni savršeni roditelji prozvali nemajkom. Sigurna sam da će se u tvojoj otvorenosti prepoznati i utješiti mnoge žene koje svakodnevno grize krivnja nesavršenosti.
J: Ja sam mislila da je roditeljstvo puno jednostavnije nego što je. Ono, rodiš ih i tu su. I zapravo je, samo mi nađemo način da zakompliciramo. Za puno negativnih emocija smo same sebi krive. Živimo s idejom da netko drugi radi nešto bolje, a to zaključujemo na temelju jedne, dvije, pet fotografija i opisa “Ljubav mamina”. Stvarno? Mi smo Gretu dvije godine oslovljavali sa Katastrofo. Kojom mjernom jedinicom će sad netko izraziti koja od nas je bolja?
Imam ih troje. Ništa u kući ne napravim kak spada, a ako uspijem bilo koju akciju provest do kraja (naravno ne u komadu) to je zaslužilo vatromet. I što se prije pomirim s tim, to ću lakše proći kroz dan. Evo, veš se danas pere, opet isti. Naime stoji tri dana u mašini. Nisam se sjetila, nisam stigla, plakali su, nisam ni vidjela, ne znam. Nije ni bitno, nikome ne fali.
N: Mama koja površno baci oko na tvoj profil mogla bi ponekad osjetiti onaj instagramski šamar osjećaja manje vrijednosti zbog percepcije da si ti majka koja cijeli dan uspješno hendla troje mališana, privatni posao fotografkinje, kuću, vrt pa čak i tjelovježbu. U čemu je kvaka, što uspijevaš, a od čega si digla ruke? Tko ti pomaže, a što odmaže u (ne)stizanju toga svega?
J: Prvo sam digla ruke od svega pa onda pokupim ono što prvo padne. Gle, to je stvar percepcije za koju ja nisam odgovorna. Suluda, ali suluda je ideja da sam ja otišla u teretanu jer imam vremena, a vremena kao imam jer sam napravila sve. Nisam napravila niš. Klinci su spavali koliko su trebali, jeli su, nisu mokri. I to su svi kriteriji koje ja moram zadovoljiti da izađem iz kuće. Bez obzira gdje idem. Bez brige, kuhinja me čeka. I onaj veš.
Imam tu golemu sreću da moji roditelji žive blizu. Kad nisam kod kuće, oni su ti koji uskoče. Uskoče Saši jer on može sa njih troje, ali je pametniji od mene pa ako ne mora, ima punicu s kojom se redovno svađa oko drugog svjetskog rata, raspada Jugoslavije, kamatnih stopa i ostalih bitnih stvari za odgoj djece. Svi mi ovdje imamo neko ludo radno vrijeme i zanimanja pa su nam rečenice: “Ideš s dedom u teretanu.”, “Baka je u školi.”, “Hoćeš ić’ u radionu?” pod normalno. Pomoć koju moji roditelji pružaju nama mi je posve nebitna u usporedbi sa iskustvom koje pružaju njima. Imati baku i dedu koji te vode svugdje i koji su poslani sa zadatkom da te isključivo razmaze i vole je iskustvo koje te oblikuje.
Razlika između mene i ideje koju je moguće stvoriti kada se gleda što radim/radimo je ta da smo mi ovdje pomireni s blatom, čizmama, podrapanim koljenima, naslijeđenom odjećom, igračkama u frižideru, jajima među igračkama i svime onime što drugi pokušavaju kontrolirati. Sve stignem jer ništa ne stignem.
N: Spomenula si tjelovježbu… Vježbaš redovito i imaš liniju na kojoj bi ti možda pozavidjele sve one žene koje još nisu naučile prihvaćati i voljeti svoje tijelo. Često u svojim objavama spomeneš koliko si opuštena oko odabira odjeće i fizičkog izgleda, imaš svoj specifičan stil koji se sve samo ne uklapa u estetiku većine pa me zanima koji ti je onaj unutarnji motivator za fizičku, vanjsku brigu o sebi – ljubav prema sebi ili neki strah?
J: Vjerujem da ovo neće past na plodno tlo, ali nek se i odbije nešto. Saša kaže da bi on imao desetero djece, ali da se rode s tri godine. Ja kažem da ih mogu imat sto, samo da nisam ja ta koja je trudna. Vrlo, vrlo nezahvalno od mene, znam. Prošla sam tri zdrave trudnoće i tri ekspresna poroda, ali… Za vrijeme cijele trudnoće i do povratka na svoju kilažu ja nisam došla k sebi. Ta fizička promjena koja je ekstrema, koja ti oduzima raspon kretanja, koja traje jako dugo, to ne mogu.
Ne vježbam jer sam sportski tip, nisam. Ne volim sport. Ne vježbam radi zdravlja iako je to super nuspojava. Vježbam iz čiste taštine i želje da opet ličim na sebe. Srećom, treći put sve znaš pa ide brzo.
A što se tiče stila, to ne posjedujem. Posjedujem odjeću. Pješke do prvog dućana se može u svemu. U blato, vrt, po drva također. Sva moja odjeća je slična, pa i ako biram u mraku dok drugi spavaju, šanse su na mojoj strani. Nemam problem sa time da moja koža ima pore ili bore. Strije nemam, ali nemam niti dovoljno veliko ogledalo u kupaoni pa nisam bas pouzdani izvor informacija. Javim se kad saznam. U svakom slučaju, imam one obične komplekse i ne poduzimam ništa oko toga jer kreme su pusti marketing, a sve ostalo je skuplje od mog auta.
