Jelena Iva Nikolić u svojoj nas novoj kolumni polazi od umjetnosti stiliziranja hrane kako bi sve potakla da ovog ljeta nabruse osjetila za fascinantne ljepote boja, okusa i mirisa koji nas okružuju.
Hrana je Umjetnost. Umjetnost je hrana. / Food is Art. Art is Food.
Osim stiliziranja hrane, kojemu sam predana otkad kuham, ali ne namjerno, nego prirodno, gledajući nedavno odrađene fotke hrane zaključila sam kako je hrana čisti Art. Nisam otkrila toplu vodu time niti imam namjeru, ali čisto napominjem kako bi se uzelo u obzir, a ne zdravo za gotovo. Svakim odlaskom na plac kao da idem u galeriju ili muzej, naročito kad je ovako razbacano, bogato, šareno, čupavo, obilno godišnje doba/sezona ma – ljeto.
Kod hrane je fora što je višedimenzionalna: boja, oblik, miris, okus, tekstura & promjenjivost svega navedenog. Kad je namirnica svježa i solo ima sasvim drugo značenje nego u kombinaciji s drugim namirnicama, u sklopu nekog jela ili više njih! Izluđuju me ili bolje, uzbuđuju sve mogućnosti koje se nude, nameću, otvaraju u doticaju s hranom.
Tako bazična stvar/potreba, tako svakodnevna, a opet toliko kozmička (nedostaje mi riječi pa mlatim što mi se prvo iskotrlja iz glave u tipkovnicu). Ovim postom vas samo želim potaknuti da sada, kad imate vremena, stvarno obratite pažnju na svoje obroke, na sve tržnice koje obilazite preplanuli, odmorni i otvoreni za uživanje te kreiranje malih umjetničkih djela ilitiga vlastitih obroka.
Osjećajte teksturu hrane, njušite je, žvačite, reckajte, kuhajte, pecite, miksajte ili samo uberite i direktno konzumirajte, ali pritom budite prisutni. Mrmljajte. Mljackajte. Mrvite. Jedite rukama! Tako ćete zapravo manje jesti, više uživati i (na)hraniti sve što je gladno, ljepote, u vama (prežderavanje zbog potisnutih emocija ne smatram hranjenjem, osim demona).
Baka me naučila da s ljubavlju i pažnjom pripremam obroke kako za druge tako i za sebe ili se. Neću nikada zaboraviti scenu iz njezine ljetne rezidencije. Čim bi roditelji zaustavili vozilo otvorila bih vrata i istrčala u dvorište. Nakon toga bih k’o muha bez glave uletjela u bakinu kuhinju, uzbuđena i sretna što sam na moru i što ću, naravno, vidjeti baku koju toliko volim. Mini baku, Đurđicu (stvarno je bila extra small), zatekla bih kako sama sjedi za stolom uređenim kao kad svi jedemo samo s jednim tanjurom, priborom za jelo, čašom, lijepo umotanim ubrusom i zdjelama za salatu (da, zdjelama, u jednoj su bile rajčice i krastavac, a u drugoj zelena salata!). Dakle bakutaner je sebi skuhala juhu, glavno jelo, dvije salate i – desert! Sve isto kao kad kuha meni ili nama svima. Nema razloga da sebi uskrati ljepotu objedovanja, guštanja u sezonskoj, svježoj, cjelovitoj hrani i ritualu – hranjenja. Pritom bi si još i nazdravila crnom bevandom ili čašom ohlađenog bijelog vina (ovisno o meniju).
Ako niste imali takvu hedonist model baku i nitko vam nije usadio te i takve gušte počnite sami sebe obrazovati/hraniti. Kroz kuhanje ćete možda otkriti da imate i nekih drugih kreativnih, čak umjetničkih sklonosti. Ponekad je kuhanje poput slikanja, naročito kad na raspolaganju imate proljetne ili ljetne namirnice. Kombinacijama boja možete izliječiti daltonizam! Ili ga barem ublažiti – nakon što iskombinirate sve crvene i zelene ljetne namirnice (nemojte da ih krenem nabrajat’!) počet ćete ih razaznavat’! Svatko može kuhat’, svatko zna kuhat’. Svatko zna uživat’. Samo se morate pri ili pod-sjetit’.
Tu sam uporna kao gospođa Elly Bašić, osnivačica Funkcionalne muzičke škole koju sam pohađala kao dijete. Ista je tvrdila da svi imamo sluha i ritma. I da smo s time rođeni. I da je to tako i nikako drugačije. Nekima su samo glasnice slabije razvijene ili ne znaju pjevati iz dijafragme. Što je blokirano kakvom traumom ili nekom već blokadom po kojoj nikada ne bi čeprkala. Samo bi strpljivo i dalje radila s djecom i učila ih da puštaju glas! I osjećaju ritam. Svoj vlastiti pa onda i onaj izvanjski.
Tako se svaki pojedinac slobodno može latit’ kuhače i stvarat’ mala čuda.
I nema pogreške i fućkaš recepte! Treba ponovo istražiti vlastita čula. A za to je hrana dušu dala, uz kuhanje & jedenje ofkors. Ona je na prvoj liniji osjetilne fronte. I čeka. Da je se otkrije odnosno – okusi/osjeti.
Ako vam je lijeno kuhanje možete osjećat’ po restoranima ili postat’ profesionalni jelac/jelkinja! Tako se isto bude čula i razvija osjetljivost na dubok odnosno plitak džep.
Stiliziranje fotki hrane može biti poput slikanja – kao što se vidi iz priloženog. Mene to hrani. I veseli.
I stvarno volim svoj posao koji osim svega ostalog, uključuje svih pet očiju/osjetila.
Dva stilistička, dva fotografska i jedno, kiklopsko, oko kamere.
I u ovom, od kreativnosti eksplodirajućem slučaju, Gomeovo umjetničko chefovstvo u kombinaciji s Jonathanovom ljubavi prema svemu što raste, a što vidite na gotovo svim fotografijama (citiram: “I love to watch things grow” – rekao je kad sam ga krenula ispitivati o gigantskom organskom vrtu kojega je zasadio/uzgojio u sklopu Samata Holistic Centra, a nalikuje na malu prašumu – hrane).
Krv ću/ćemo vam popit’ s tom Goom i Arambolom i Indijom! I neka. Kad je nešto lijepo i inspirativno treba o tome na sva zvona! Nešto više u sljedećemu postu. Do tada uživajte u ljetu, ljetnoj spizi, odmarajte & odMOrajte se & (na)hranite tijelo, duh, osjetila i osjećaje!
Fotke: Sanjin Kaštelan
Styling & tekst: Jelena Iva Nikolić
Chef: Gome Galily / Matsya Freestyle Kitchen, Samata Holistic Center /Arambol, Goa / Indija
Vrtlar: Jonathan Benda / Organic Garden Samata Holistic Center / Arambol, Goa / Indija
