Koliko se svjesno roditeljstvo razlikuje od tradicionalnog odgoja?
Većina nas je odgajana tradicionalno, živimo u društvu koje je uređeno tako da se oduvijek moralo znati tko je tko, koje su uloge u obitelji. Uloge su hijerarhijski podijeljene, roditelji su na vrhu i oni znaju što je najbolje za nas, znaju kakvo dijete treba biti, što treba raditi, kako se ponašati. Metode kažnjavanja i ukoravanja su bile metode kako da se djeca ukalupe. Povijesno je diktirano tako na ovim područjima, da su djeca bila u vlasništvu roditelja, a u brakove smo stupali radi potomstva i imovine. I to se nastavilo prenositi iz generacije u generaciju bez da se postavlja pitanje zašto je to tako. Sada smo došli do toga da vidimo da to možda ipak nije najbolje za našu obitelj.
Svjesno roditeljstvo ipak stavlja u srž ne dijete već roditelja. Prvo je bilo dijete to koje trebaš odgajati, podizati, korigirati, usmjeravati, a mi se ovim principom vraćamo na roditelje. Jer kada roditelj radi na sebi i kada je roditelj zadovoljan, onda dijete nije ni pogrešno, ni loše, već ono jest takvo kakvo je i mi odgovaramo na njihove potrebe u datom trenutku na pravi način. Ako plače bit ćeš mu podrška, nećeš ga gledati kao loše, dobro, naporno, problematično ili tvrdoglavo – to su samo etikete. Ovdje roditelj, zato što je zadovoljio svoje potrebe, može biti roditelj, a ne dijete koje odgovara na tantrume – tantrumom.
Kako ste vi odgajani?
Imala sam slobodu, ali sam itekako imala korekcije u odgoju. U mojoj obitelji je plakanje bilo problematično. Moj je tata uvijek govorio smij se, nemoj plakati. I zahvaljujući takvom načinu odgajanja, ja sam imala jako puno problema s plakanjem. Nisam dozvoljavala sebi da plačem i da sebe tako oslobodim loših emocija. Mislila sam da je to pogrešan način pokazivanja emocija. Tako da sam morala to učiti ispočetka. Iako su oni imali najbolje namjere, neke stvari ipak nisu bile dobre za nas. Većina roditelja želi sve najbolje za svoje dijete, ali načini nisu uvijek adekvatni za svako dijete tako da je dobro da roditelji uvijek postavljaju pitanja i tako dođu do nekog rješenja.
Što ste vi primijetili u svojoj obitelji, od trenutka kad ste počeli prakticirati učenje dr. Shefali?
Ne mogu reći da su promjene trajne jer odrastanje još uvijek traje, kako djece, tako i nas roditelja, ali svakako je unaprijedilo naš odnos i povezanost. Kada sam bila usredotočena na dijete i odgajala ga prema tom tradicionalnom načinu i kada sam slušala što mi tko govori, nekako sam svoje dijete konstantno uspoređivala s drugom djecom. On spava šest sati, druga više, on jede toliko, a druga toliko, raste li dovoljno brzo? Mene je to dovodilo do ludila jer sam osjećala da ako ne napreduje kao druga djeca, da ja radim nešto krivo, jer je ipak moja uloga da ga podignem i odgojim kako treba. On je morao pokazati 13 talenata na dan inače sam mislila da ja radim nešto krivo. To su te frustracije na početku koje vjerujem prolazi svaki roditelj. Kada je on napunio godinu dana, shvatila sam da ovakav način jednostavno ne funkcionira. I onda sam otkrila Shefali, zahvaljujući Oprah Winfrey koja je podijelila njezine knjige. Zatim sam pogledala nekoliko njezinih intervjua i ona je izgovorila te neke riječi koje su u meni probudile neku spoznaju. Nešto što sam ja znala duboko u sebi samo do tad to nisam osvijestila.
I baš nekako osjećam da će upravo ova predavanja koja će se održati u Zagrebu, Ljubljani i Beogradu biti ti trenutci kada ćemo i mi spoznati: da to je to. Ne moramo nastaviti ove šablone koje prenosimo zato što su tako naše bake i mame rekle. Uvijek nam govore – majčinstvo dolazi prirodno, ali nije to baš tako. Kako ćemo mi znati što treba našem djetetu, tko je on, ako sami ne znamo tko smo mi? Sve smo pogrešno postavili. Naime, samo 60 godina se znanost bavi emocionalnom inteligencijom. Tek sada imamo istraživanja o tom. Prije toga nismo ni znali da je važno baviti se emocijom, ljudi su odgajani kao vojnici. I sada kada mi to želimo osvijestiti, tome se stavlja etiketa da je to nešto moderno, da su nam djeca razmažena, a mi samo tražimo odgovore i ne prstajemo biti znatiželjni.
Kako je to vaša okolina i šira obitelj prihvatila?
Uz otpor. Svaki roditelj želi da njegovo dijete dođe njemu po savjet, jer ima strah da će ga drugi pogrešno savjetovati. I onda se dogodilo da ja nisam tražila odgovore direktno od moje obitelji, već sam otišla kod nekih stručnjaka. Oni su mi dali stručno mišljenje pa sam ih ja pratila pa pogriješila (jer ne mora biti uvijek biti da to vrijedi za svako dijete), pa iznova tako. I tako ideš, probaš pogriješiš i svugdje uzmeš nešto što bi moglo biti dobro za tebe i tvoje dijete. Pogotovo jer naša obitelj nije uobičajena sa stilom života. Mi jako često putujemo, odgajati djecu na putu je vrlo izazovno, ali različite obitelji imaju različite načine koji im odgovaraju i svaka obitelj ima svoj neki izazov i način kako će doći do rješenja koje joj najbolje odgovara. Svi bismo samo trebali biti otvorenog uma, istraživati i tražiti odgovore.
Što biste savjetovali roditeljima, tri osnovne vrijednosti koje smatrate da je nužno primijeniti u odgoju?
Nemam savjet, osim da nastave učiti. Društvo je krivo postavljeno, ispada da kada završiš fakultet ne moraš više učiti, a život ide brzo i mijenja se tako da ako ne nastaviš učiti, nazaduješ. Tako da je meni jedini odgovor na sva pitanja i probleme – ostani radoznao, nisi odrastao i prestao učiti. Ja nekako vjerujem da je dobro istraživati i biti svoj i drugačiji. Vjerujem da je to u redu.
Kako odgojiti prije svega sretne i samouvjerene ljude u današnjem ubrzanom svijetu? Kako se nosite s utjecajem medija?
Svako vrijeme nosi neki svoj izazov. Bilo bi jako čudno i tužno da kažem da je danas teško, jer kad pomislim da su žene prije bile robinje, udavale se i gubile svako svoje pravo, samo rađale djecu. Ja sam dosta istraživala dječju povijest odrastanja, pa znam da su nekada postojali ljudi koji su bili profesionalni batinaši djece jer neki roditelji ih jednostavni nisu imali srca tući, ali su znali da to tako treba biti jer je to način odgoja. Različite su to metode bile, kakvih nažalost ima i danas. Iako živimo u modernom društvu ne smijemo misliti da takvog načina odgoja nema. I onda nekako kada vidimo ta vremena, kada su djeca i umirala ranije, kada se dosta brakova nije uopće sklapalo iz ljubavi, ne možemo misliti da je njima tada bilo lakše. Ljudi vole o prošlosti misliti kako je sve tada bilo bolje i ljepše, uvijek se javlja ta nostalgija, no to doista nije nužno tako.
Živimo u modernom društvu i ti moderni problemi su za mene izazovni i ne umanjujem ih, naprotiv, ali svjesna sam da sa svojim kapacitetom danas radim najbolje kako mogu i zahvalna sam na svemu što danas imamo, a što roditelji u povijesti nisu imali kao mogućnost. Što se tiče medija i njihovog utjecaja, osnovala sam Original magazin, platformu za autentične ljude, koji se žele tako i izražavati ne žele biti u okvirima. I to je jedan veliki korak.
Kako svojoj djeci ograničavate pristup mobitelima i gadgetima i ograničavate li ga uopće?
Pa evo nedavno sam imala situaciju s mojim Stefanom kojem je uskoro rođendan i došao je na ideju da mu prijateljica pokloni sat koji funkcionira kao mobitel, može se memorirati nekoliko brojeva, i on to hoće, a ja to neću. Ja sam se tada dosjetila da mu ispričam priču kada se kupao u kadi i igrao brodom od Lego kockica, a koja je zapravo citat od Bruce Leea. Rekao mi je da će mi pokazati kako će brod potonuti zato što voda ulazi u njega. Ja sam mu rekla tada je l’ znaš ljubavi da brod ne tone zbog ove vode koja je oko njega, već zbog vode koja uđe u njega. I kada me nakon par dana pitao za taj sat ja sam rekla sjećaš se sine priče o brodu koji tone zbog vode koja uđe u njega? E pa ja neću dozvoliti taj poklon. Tada me upitao da kako ja njemu mogu zabraniti njegov poklon, pa sam mu objasnila da ja sada dok imam moć, neću dopustiti da neke stvari uđu u našu obitelj jer želim da naš brod nastavi ploviti. Razumio je i onda su mi poslije rekli da je rekao svojoj prijateljici ne možeš mi kupiti taj poklon za rođendan, ne da mama.
Ne znam, možda će se ljutiti, možda će mu ovo biti trauma, ali ovo je moj način, a svatko ima puno prostora da traži svoje načine i radi na sebi.
Što biste savjetovali ženama, ali i muškarcima, kako sačuvati sebe u ovom užurbanom svijetu, gdje se očekuje da si uvijek superheroj – na poslu, u obitelji, kako sačuvati sebe i na koncu biti zadovoljan sa samim sobom, čak i kad nisi najbolja verzija sebe?
Nemam neku formulu, ja samo znam da meni jako pomaže kada odvojim vrijeme za sebe jer znam koje mi stvari odgovaraju i koje mi daju energiju. Kada čovjek napravi dobru proporciju između davanja i uzimanja i kada napravi neki balans, onda neće biti u deficitu da loše reagira na djecu i da bude loš primjer. Ako ja preskačem svoje rituale i svoje važne trenutke koji meni daju energiju, onda znam da će to negdje morati izaći i onda će netko biti kolateralna žrtva. No i tada je to opet prilika da se ispričam, da pokažem da sam grešna, da ću učiniti sve da to popravim, tako da sve ima svoje. Život je takav, sve nijanse imamo svaki dan.
Vrlo otvoreno pričate o mnogim intimnim stvarima, kako to doživljavaju vaši bližnji? Imate li podršku ili vas ponekad okolina ne razumije (čak i osuđuje)?
Ima svih nijansi i ja nekada dopustim onim negativnima da dođu do mene, a nekada ne dopustim. Uglavnom volim vjerovati da ljudi pozitivno reagiraju. Ne pričam ni s jednom lošom namjerom, nego jednostavno možda imam pristup nekim znanjima koje ljudi jednostavno nisu ni potražili ili osvijestili da postoje, pa čim ih spoznam volim ih podijeliti. Ne kažem naravno, da sam sto posto u pravu, tko želi može probati pa ili mu se svidi ili ne. Nama treba podrška i zajednica, o roditeljstvu treba pričati i obitelj treba biti osnova iz koje mi crpimo sve. A obitelj nije nužno ono što tradicija nalaže, obitelj je ono što ti osjećaš kao svoju osnovu i iz koje crpiš dalje vrijednosti koje želiš prenositi.
Zašto ste se odlučili na osnivanje Fondacije i možete li izdvojiti nešto na što ste posebno ponosni?
Ne znam ni što bih izdvojila jer je to jedna plemenita prilika koja ti omogućava da se probudiš svaki dan i doprineseš boljitku nečijeg života, a da pritom nikome ne škodiš. Ne bavimo se profitabilnim biznisom već okupljamo ljude koji su odabrali da njima svaki dan počne s idejom ja ću danas nekom pomoći i za to ću dobiti plaću i svaki dan se vratiti kući ispunjen energijom da sam nekome pomogao. Taj posao je i dosta ranjiv, jer često puta vidimo stvari koje ne želimo i upoznamo dosta djece koja žive u neadekvatnim uvjetima.
Tu se rađa želja da im trajno pomognemo i baš zato se kao fondacija fokusiramo na taj rani razvoj, od 0-6 godina kada djeca usvajaju najveće vrijednosti, kada najviše upijaju i kada im se najviše razvija mozak. Mi radimo i s profesorima i s učiteljima i ispitivačima i roditeljima, bakama, djedama, lokalnim samoupravama kojima skrećemo pažnju da moraju brinuti o najmlađima, o prostorima u kojima borave. Mi smo u 15 godina otvorili 50 vrtića, a samo prošle godine otvorili smo 120 vrtića zato što smo se ujedinili s našim ministarstvom prosvjete i svjetskom bankom.
Dakle ako radiš sam, možeš postići određen uspjeh, ali prošle godine 120, a u 15 godina 50 – to je razlika. Jer kada radiš sam, to je jako plemenit i polagan posao i mi smo ponosni na njega, ali kada se ujedinimo rezultati su itekako impresivni. Mi smo se svi ujedinili za neki cilj koji je nama bitan. Imamo glas, imamo moć, imamo strast i mi smo svima kucali na vrata i tako smo uspjeli podići svijest. Svjetska banka je došla k nama jer je vidjela kako radimo na edukaciji, kako to radimo fenomenalno i učinkovito i da ne trošimo novac bezrazložno. Ovo su pošteni ljudi, izađu na teren, plate koliko košta, tako da sam ponosna na to. Jako nam je bilo važno da nešto vratimo našoj zajednici i da se to osjeti.
Koji su planovi Fondacije u regiji, konkretno Hrvatskoj?
Plan nam je za početak upoznati ekipu u Hrvatskoj s kojima bi mogli surađivati. Mi u Srbiji imamo 15 roditeljskih centara koje smo otvorili gdje roditelji dolaze s problemima koje ih muče u različitim uzrastima od najmlađih pa sve do adolescentnih problema. Mi imamo strpljenja i razumijevanje za sve probleme, vodimo edukacije, radionice, djeca su za to vrijeme čuvana. Deset tjedana se radi s roditeljima, u krugu se dijele problemi koji su često slični kod brojnih roditelja. Tako da bismo voljeli da taj program dođe i ovdje jer je on potpuno primjenjiv na bilo koju sredinu. U Hrvatskoj znamo da postoji veliki community svjesnih ljudi koje očekujemo na predavanju 21. rujna u Mozaik Event Centru. Predavanja u Beogradu su rasprodana, tako da očekujemo ovdje isti takav odaziv.
Ulaznice za predavanje možete kupiti ovdje, a dvoje od vas može osvojiti po jednu ulaznicu za zanimljivo predavanje Jelene Đoković i dr. Shefali Tsabary, koja će po prvi put u Zagrebu održati predavanje 21. rujna u Mozaik Event Centru. Možete ih osvojiti tako da pošaljete svoje podatke (ime i prezime, adresu i broj mobitela) na ifeellucky@journal.hr s predmetom maila ‘Razgovor o roditeljstvu’ do petka, 16. rujna u podne. Dobitnike ćemo objaviti u petak tijekom poslijepodneva i kontaktirati ih e-mailom.
Update: Po jednu kartu su osvojile Zrinka Penović Salusinszky i Tamara Vuković.
Foto: Sanja Tušek, Instagram
