Prošla godina bila je uistinu burna i to ne možemo dovoljno naglasiti. Suočili smo se s brojnim nepoznanicama i strahom kakav još nismo imali priliku doživjeti. No, nastale i brojne nove i lijepe priče koje su definitivno zaslužile pozornost. Sve o svojim novim pothvatima i idejama za budućnost s nama je u intervjuu podijelila Nika Fleiss. Ona se u 2020. odvažila na otvaranje grooming i pet concept storea u Zagrebu. Zove se Jack & Co. i kreiran je za ljubimce, ali i njihove ljude. Ispričala nam je sve o tome kako se odlučila na taj korak, koji su bili najveći izazovi i je li lakše raditi sa životinjama, s ljudima ili je ipak najljepše kad se nađe sama sa svojim mislima na skijaškoj stazi. U nastavku otkrijte sve detalje o novom životnom poglavlju Nike Fleiss.
- Baš tijekom ove burne godine odlučila si se baciti u nove pobjede. Nakon skijaške karijere i karijere u PR-u i marketingu, na svijet je došao i Jack & Co., grooming i pet concept store u Zagrebu. Kako si se odlučila na takav potez?
Ja sam uglavnom cijeli život izuzetno blisko povezana sa životinjama, pogotovo sa psima. Cijeli život sam tražila način za to kako da budem još više vezana uz njih, osim da sam recimo vlasnik ili netko tko pomaže raznim udrugama i spašava životinje. Tijekom prvog lockdowna, kad sam šetala gradom, vidjela sam da je zatvoreno sve osim pet shopova, ljekarni i prehrambenih dućana za nas ljude. Zaključila sam da je to industrija koja radi. Ako ih nije zatvorila najveća kriza koja se ikad dogodila vjerojatno za naših života, pretpostavila sam da ju neće ništa zatvoriti.
U tom trenutku sam bila u poslu evenata i PR-a gdje je preko noći sve stalo i došla sam na ideju. Upisala sam se na tečaj groominga da vidim imam li uopće smisla za to, je li mi to lijepo i veseli li me, prije nego što sam počela razmišljati o idućem koraku. Tako je došlo do stvaranja Jack & Co. Završila sam tečaj, uživala sam u tome i vidjela sam da nisam antitalent. Isto tako, s obzirom na prijašnji život znam da se sve u životu postiže radom, a pogotovo kad za to imate ljubavi i volje, tako da me nije bilo strah. I onda sam na grooming dodala ideju da napravim concept store, nešto malo drugačiji pet shop nego što ih imamo u Hrvatskoj.
- Postoji li neki poseban razlog zašto si Jack & Co. nazvala ‘concept’, a ne ‘pet’ store?
To znači da su proizvodi koje držimo od prirodnih materijala, lijepi i ne narušavaju sklad naših domova. Vrlo se često znaju naći jastuci i kreveti za pse koji dolaze u milijun boja koje vrište i jednostavno nisu u suživotu s prostorom, a meni je osobno to dosta bitno. Ja volim da je sve onako kako treba. Tako sam se odlučila na koncept for pets and living, za životinje i njihove ljude. Tako mnoge proizvode možete koristiti u kućanstvu, a ne samo za životinju. Tu se vreće za držanje igračaka, ručnika, novina, cvijeća, mogu se koristiti za djecu, ali i za psa. Tu su i torbe za pse koje žene mogu nositi neovisno o kućnom ljubimcu te ručnici i deke koje svatko može koristiti.
Kroz nekih godinu dana, kad se ova situacija ustali i pokrene, Jack & Co. bi trebao biti mjesto gdje se može naći pet do šest, a nadam se i više, svjetskih brendova u pet industriji. Tako će svatko moći izabrati poneku sitnicu ili biti u mogućnosti vidjeti ih u dućanu i onda naručiti. Ljudi vole osjetiti, popipati i pogledati stvari koje su nešto malo više cjenovne vrijednosti prije nego što se odluče na kupnju.
- Kako biraš brendove koji će se naći u tvom concept storeu Jack & Co.?
Brendove biram po onome što se meni svidi. Ja imam pse duže od 15 godina i cijeli život im kupujem sve vani jer kod nas nikad nisam mogla naći nešto što mi je zaista leglo i da mi je super lijepo. Tako da istražujem, a s nekim brendovima sam se susrela i dok sam putovala i kupovala svojim ljubimcima. Tako otprilike znam što bih htjela i u kojem smjeru ću ići kad je u pitanju Jack & Co..
- Kad se radi o groomingu ti i sama uređuješ kućne ljubimce u svom salonu. Kako si se odlučila na to?
Apsolutno! To je dio u kojem najviše uživam i mogla bih to raditi od jutra do mraka. Svaki pas je poseban kao i maca i u svakome podjednako uživam. Naravno, ima onih koji se daju više i onih s kojima je teže jer se daju manje, onih koji se boje, koji su stari pa se brzo umore i onih koji su mladi i živahni ili im se spava. Ima svega, ali to je svijet u kojem uživam u svakoj sekundi jer to sam apsolutno i skroz ja. Kad navečer zatvorim store, već jedva čekam da se ujutro vratim. Mislim da je to bit života, da nađemo ono u čemu zaista uživamo. Onda ne možemo reći da radimo jer guštamo iz dana u dan.
- Je li to bila teška vještina za savladati? Koji je bio najveći izazov?
Je, jako je teško i mislim da je to vrlo podcijenjena struka te premalo plaćena ovdje kod nas. Isto tako, inspekcije se o njoj premalo brinu s obzirom na to da nema ni minimalnih tehničkih preduvjeta koje je potrebno ispuniti da bi se otvorio salon za uređivanje ljubimaca, a mislim da bi to apsolutno trebalo postojati. Ja sam u ovom poslu šest mjeseci, a za sebe i dan danas tvrdim da sam početnik. Preda mnom je još puno godina rada, truda i učenja. Jedva čekam da se stvari normaliziraju, da se možemo slobodno kretati, da mogu ići van na seminare po još više znanja da se možda specijaliziram za neke posebne sorte pasa. Ima se tu što raditi.
Mislim da ću tek kroz 10 godina moći za sebe reći da sam majstor za to. Zasad sam još veliki entuzijast i zaljubljenik koji radi to iz srca i najbolje što može. Trudim se da peseki uvijek izađu iz salona puno ljepši nego što su ušli. Najveći izazov je bio naći načina za to kako pristupiti životinji, a da životinja to prihvati na najbolji mogući način. Ipak je i grooming sam po sebi životinji veliki stres.
- Naglasila si i to da u Jack & Co. pet grooming salonu prakticirate malo drugačiji pristup životinjama. Možeš li nam reći nešto više o tome?
Čim pas uđe kroz vrata spustim se skroz na pod, na njegovu razinu, da pokažem da ja nisam superiorna. Krenem s poslasticama, maženjem, grljenjem, diranjem, kontaktom i onda korak po korak. Za vrijeme groominga im isto dam malo vremena da se odmore, donesem im vodu, dam poslasticu, podragam ih. To sve duže traje nego što je uobičajeno, ali eto ja biram takav put.
Takozvani force free grooming, znači da nema apsolutno nikakve primjene sile. Nema sediranja, brnjica ni udaranja ljubimaca kako bi se nad njima uspostavila kontrola. Kod nas se peseki dragaju i grle te im se daje vremena da se oni na sve tu naviknu. Zasad, od 49 ili 50 pasa koji su prošli kroz salon tijekom 40 dana, nije se dogodilo da prilikom ulaska ljubimci koče vlasnike jer ne žele ući. Dapače, ulaze mašući repom, a to je meni najveća nagrada. Kad vidim da je pesek sretan, da se hoće vratiti i da mi se veseli, to mi je zaista najljepše od svega.
Drugi pristup je taj što smo stvarno birali proizvode koji su prirodni. Tako ne uništavamo ni svoje ruke i svoju kožu, kao ni kožu i dlaku ljubimaca. Tu im isto podilazimo koliko god možemo. Stalno učimo, pohađamo online seminare za kozmetiku i održavanje kućnih ljubimaca te i same testiramo proizvode, učimo i razvijamo se.
- S obzirom na to da imaš iskustva i u PR-u, marketinškoj branši te onoj sportskoj, što bi rekla – je li lakše raditi sa životinjama, s ljudima ili je ipak najljepše kad se nađeš sama sa svojim mislima na skijaškoj stazi?
Pa, to je dobro pitanje jer su sve tri stvari koje ste nabrojali nešto što sam ja sama birala u životu. To su tri branše u kojima ja i danas uživam. Iako je rad sa životinjama možda nešto u čemu ja najviše uživam, ako maknemo sa strane skijanje. Skijanje je meni nešto drugo, ono mi je u krvi. Kad sam na planini i kad se spuštam niz stazu, pogotovo otkad je tu heliskiing, to je za mene najljepši nivo skijanja. Otkad se može skijati na taj način, to je ipak jedna vrsta slobode koju je teško opisati. To su sreća i adrenalin u jednom i tu se ja hranim.
Nažalost, sve je manje vremena za to zbog drugih obaveza. No, općenito sam tip koji uživa u samoći, sa svojim mislima, glazbom i u svom svijetu, a to mi omogućuje skijanje, ali i grooming. Tu sam sama sa životinjama koje su iskrene i koje uvijek žele i daju najbolje od sebe. PR i marketing je nešto što sam radila i studirala te imam preko 10 godina iskustva i mislim da mogu reći da sam dobra u tome. Imam i neke rezultate iza sebe na svjetskom nivou. No, to me izuzetno iscrpilo, rad s ljudima, rad s velikim budžetima, velika odgovornost, nikad mira, svakih par dana putovanja i letovi… Jednostavno mi je to postalo prestresno i došla sam u neke godine gdje radije biram manju zaradu, ali veći mir.
- Kao suvlasnica tvrtke Heliski Albania organiziraš takozvani heliskiing, pustolovnu vrstu skijanja po netaknutom, dubokom snijegu, na stazama do kojih je moguće doći samo helikopterom. Kakav je osjećaj biti na jednoj takvoj stazi?
Heliski Albania je projekt koji sam pokrenula u suradnji sa svojim bratom Sebastianom te Petrom Brajnik i Rokom Zalokarom iz Slovenije. Oni su naši partneri i veliki znalci kad se radi o takvoj vrsti skijanja jer su u tome godinama. Mogu reći da je Heliski Albania definitivno najmanja privatna heliski operacija na svijetu. Ona pruža najveće mogućnosti ljudima koji dođu skijati kod nas u Albaniju jer imamo tu sreću da nismo omeđeni nekakvim pravilima i letenjima pa da imamo pravo samo na jednu stazu ili jedan spust, već možemo iskoristiti cijelu planinu, gdje god vidimo mogućnost za sigurno skijanje. Mislim da nešto ljepše od heliskiinga po tim prostranstvima i dubokom snijegu ne postoji. To je za mene apsolutni wow, ono kad ti se duša smije.
- Jesi li ikad osobno imala bilo kakve neugodnosti s lavinama? Ako da, kako je to izgledalo? Kako si se snašla u tom trenutku?
Neugodnosti s lavinama sam imala davnih godina, još dok sam kao manja skijala na glečeru u Austriji s Ivicom. Na kraju je sve dobro prošlo. Ušli smo u tu lavinu, pokupila nas je, srećom bila je mala pa smo iz nje izašli neozlijeđeni, malo smo se stresli i nastavili dalje. No, prošle godine sam u Albaniji ja pokrenula jednu lavinu jer sam išla prva na jednu stranu brda. Sva sreća, ta staza koju sam odabrala je završavala u nekakvoj udubini gdje sam ja iz nje mogla izaći van. Srećom, tu mi godine iskustva u skijanju pomažu da me ne uhvati strah i panika. Mogu zaista pustiti skije ravno niz padinu i postići veliku brzinu, da se iz te situacije izvučem.
Kad naši gosti dođu na skijanje, mi ih tome učimo i oni su apsolutno opremljeni sa svim sigurnosnim sustavima za lavine, letenje i skijanje u tim uvjetima. Tako da tu zaista nema brige. Po dva vodiča su u jednoj grupi i sve je izvedeno na najvećem mogućem sigurnosnom nivou. Ljudi koji skijaju na takvim stazama na to su i naviknuti. Oni su ti koji čeznu za takvom vrstom adrenalina.
- Zašto ste odabrali baš Albaniju kao destinaciju za heliskiing?
Albaniju je odabrao moj brat, to je bila njegova ideja. Istraživao je Albaniju preko mora jer je ronilac. Dok je ronio gledao je u te planine i zaključio koliko su predivne i da se tu može svašta nešto napraviti. Tako je nastala ideja za heliskiing jer tamo nema žičara. Prokletije su zaista čudnovate planine koje su divne kao i cijeli nacionalni park Valbona. Ne znam je li ljepše po zimi ili ljeti. Svakome bih preporučila da ode u Albaniju i pogleda taj dio, kao i Tiranu u konačnici. Imamo svoje poteškoće tamo, problema s jezikom, s time da žene još nisu prihvaćene na nivou da možemo voditi glavnu riječ i pregovarati. No, zato imamo muški dio partnera koji to vode, a Petra i ja smo u pozadini. Ipak, ne bih trenutno mogla zamisliti bolje mjesto na svijetu od Albanije za heliskiing.
- Što ti je ostalo posebno urezano u pamćenje tijekom tvoje 20-godišnje skijaške karijere? Neki najbolji i najgori trenutak?
Pa, definitivno odlazak na Olimpijske igre. To je nešto o čemu svi mladi sportaši sanjaju, pogotovo oni koji se bave olimpijskim sportovima. To je kao kruna karijere da se izboriš za Olimpijske igre i to je jedan veliki ponos i sreća. Pogotovo kad uspije netko iz male sredine i nesportske obitelji. Moji roditelji nisu bili profesionalni sportaši, a ja sam na kraju imala sreću, znanja i upornosti da budem sudionik na Olimpijskim igrama čak tri puta, velika je to čast i sreća.
Najgori trenuci su definitivno ozljede. Kad vidite da sve ovo za što se godinama mučite, stvarate i borite u jednom trenutku padne u vodu. Onda se ispočetka morate dizati, boriti i slagati natrag te puzzle. To su uvijek bili teški trenuci. Uz to je i kraj karijere dosta teška stvar. Nakon 20 godina jedne vrste života sve se preko noći mijenja. Jako je teško naći taj trenutak kad će se sportaš oprostiti od toga što radi cijeli život i u čemu je, na kraju krajeva, dobar. Tu postoji onaj sportski, penzionerski PTSP dok se ne nađemo u nečemu drugome i dok ne krenemo u drugom smjeru.
- Bi li išta mijenjala sad, nakon toliko godina, ili bi mogla reći da si ostvarila sve svoje snove i očekivanja?
Iskreno, ništa ne bih mijenjala. Ja bih rado da sam imala današnju pamet prije deset, petnaest, da ne kažem dvadeset godina. Sigurno bih neke stvari u životu napravila bolje za sebe ili bih lakše došla do nekih stvari, ne bih se toliko potrošila. Možda bih izbjegla neke ozljede, bolesti i tako, ali mislim da je to životni proces. Zato postoje mladost, srednje godine i starost jer svako razdoblje donosi svoju određenu mudrost i način na koji razmišljamo.
Ja sam sretna i zahvalna na profesionalnom sportu. Naučio me tolikoj disciplini, radu i predanosti te onom najbitnijem, da se čovjek nikad ne predaje i da je sutra uvijek novi dan i nova nada. To je nešto što sport nosi sa sobom i što mislim da je u današnjem svijetu izuzetno potrebno i možda nekim ljudima upravo to najviše nedostaje. Ja mislim da ništa nije nemoguće ako smo zdravi, to je jedino što nam treba. Sport me upoznao s mnogim ljudima i prilikama, pričam nekoliko jezika te nigdje nisam stranac.
Studirala sam ono što sam htjela i što sam si sama odabrala, novinarstvo, PR i marketing, bila sam u sportu, eventima, proputovala svijet, bila u Red Bull-u, radila na velikim sportskim natjecanjima, na ljetnim i na zimskim Olimpijskim igrama. Sad mi je Jack & Co. u fokusu, pet industrija i grooming, što sam sama odabrala i u čemu istinski uživam. Dan danas kombiniram dio marketinga i PR-a. Možda i s kojom godinom, ako Jack & Co. postane brend, sama krenem u proizvodnju pa to isto povežem s eventima za koje vjerujem da će ih biti sve više kad se radi o pet industriji.
Tako da sam iskreno jako sretna sa svojim životom. Još jedini neispunjeni san mi je to da nađem nekog svog i da možda ja jednog dana stvorim svoju obitelj. Ipak, ako se to i ne dogodi imat ću obitelj njuškica i repova i ja ću i dalje biti sretna.
Foto: Sanja Tušek (Instagram)
