Iva Radić za Noon: ”Nisam planirala ovakav život, on se dogodio, a ja sam se događala s njim.”
Iva je osoba koja klikne ili ne klikne s ljudima na prvu. Uvijek se vodi svojom intuicijom što ju je dovelo do velikih uspjeha, a ona će možda dodati i neuspjeha. Kada sam razmišljala kako najbolje napraviti ovaj intervju, htjela sam Ivu uhvatiti u njenom najprirodnijem stanju, bez šminke i filtera, tako da je to naprosto moralo biti u Istri. Znam da je Istra njeno utočište, a ova kuća mjesto na kojem ju još nitko nije fotografirao.
Zadnje dane ljeta u rujnu tako smo provele upravo ovdje, u Ivinoj najvećoj intimi, te vodile razgovor u kojem smo spontano zaključile sve one neke teme o kojima pričamo kada se uspijemo uhvatiti u gradu. Tako da – ovo je ona, sasvim otvoreno i iskreno; o poslu, odnosima, greškama i naravno, našoj omiljenoj temi, ljubavi.
Tina Bačić s Ivom je razgovarala za Noon.hr, a iza objektiva je stala Mateja Vrčković. Prenosimo djelomičan intervju, a u cijelosti ga možete pročitati ovdje.
Noon: Što su za tebe stabilnost i mir danas? Gdje ih najviše osjećaš?
Dom i boravak kod kuće, miris doma u kojem živim i pogled na sve ono što ja jesam. Uživam u svemu što me čini ženom, a tu je svakako i pripadanje. Sve ono što je izloženo javno je samo moj posao i zanimljivo je da većinu onog što on donosi, ja privatno ne živim. Samo se ponekad usudim pokazati dijelove svoje intime, kroz djecu i obitelj.
Najsretnija sam kada imam par dana za sebe, kada dulje spavam – što je za mene do devet sati, kada sam u svojim ritualima i pijem već svoju treću kavu, a nije ni dvanaest sati. Onda počinjem pripremati što ću taj dan kuhati djeci, prijateljima ili sebi, dok svira moja omiljena glazba i sve me asocira na neke lijepe prošle trenutke, kao što su to bili djevojački dani života kod mame.
Često mi nepoznati ljudi kažu kako me uopće tako ne zamišljaju, ali ovo je istina i to sam ja. Sretna sam i kada sam s osobom koju volim i s kojom planiram dane, tjedne i mjesece unaprijed i sretna sam što i dan danas još uvijek imam u sebi onaj osjećaj ”jedva čekanja”. Mislim da znaš na koji osjećaj mislim.
Uživam kada mi mobitel ne zvoni, iako su rijetki ti dani kada je on na “do not disturb” i kada mi obavijesti ne stižu, ali baš zato i jesu dragocjeni. Odavno me ne vesele neki ludi izlasci vikendom, pa ni stalna putovanja. Ja sam uistinu najsretnija doma, što mi je u posljednje vrijeme pravi luksuz i ako za nečim čeznem, onda je to to. E sad, da ne ni bilo da sam dosadnjikava, tu su naravno i druženja u kućnoj atmosferi, rođendani i koncerti te dobre večere i isto tako meni dobro poznato društo – to su trenuci koje ne odbijam.
Često u ovoj kući u Istri postanem svjesna da ću se vjerojatno kad tad vratiti živjeti na more. Ovaj smiraj, kvaliteta života, lagana komunikacija i tempo posla, ritam svakodnevice, samo su neki od razloga zašto ljudi na moru vjerojatno dulje žive. Uvjerena sam da ću jednog dana živjeti ovdje, kada mi djeca budu odrasla. Ovdje se osjećam kao da sam na svome, svaki put kada dolazim vraćam se svojim korijenima i sve mi je jasnije što taj izraz nekim ljudima ustvari znači. Iako se ne osjećam da imam godina koliko imam, ipak primjećujem da me sustižu negdje i da mi sve više treba mir i probrani ljudi.
Naravno da želim i planiram biti u akciji što dulje, moram jer imam troje djece i puno životnih izazova kao mama i ne mogu si dozvoliti drugačije trenutno. No jako mi malo treba za sreću, trebaju mi moji ljudi, moja omiljena mjesta i ono što je mislim neophodno svima, za bilo kakav osjećaj zadovoljstva – imati sebe i prihvaćati se i voljeti se baš onakva kakva jesam.
Noon: Kada gledaš unazad, koje su ti bile najizazovnije godine i kao emotivka, bi li rekla da danas dobro znaš odvojiti privatno i poslovno?
I sama se, vjerujem, sjećaš kada smo kretale sa Journalom. Rekla bih da su te prve godine i bile najizazovnije. Taman kada smo postavili Journal, ja sam privatno bila u situaciji u kojoj je moj život, kakav sam poznavala sedamnaest godina, došao do nekog svog kraja. Bilo mi je itekako jasno da ću sama morati ići dalje, sama s troje djece, i sama sa svima vama koji su bili sa mnom u poslu, kao i svima meni bitnim ljudima bez kojih ne bih mogla ni upola ovako sigurno koračati. Uz svoju sam djecu i na sve vas gledala kao na djecu za koju se moram pobrinuti. To je velika odgovornost i tko nije imao to iskustvo, teško može razumijeti.
Sjećam se da sam svaki dan hodajući Ilicom prema uredu samo razmišljala o tome hoće li sve biti u redu i jesu li moje odluke ispravne, nadala sam se nekim znakovima da idem u dobrom smjeru i govorila si da je sve to za neki veći smisao – da mi bude lakše povjerovati da tako mora biti. Iskreno, često sam oplakivala sve što sam živjela, maštala o toj idealnoj slici u okviru na nekom lijepom kaminu, o nekoj najljepšoj jelki sa savršenim ukrasima. Na kraju se ipak svelo na to da sam imala samo golo drvo koje sam trebala okititi nekom novim ukrasima. Uistinu mi je bilo izazovno, privatno i poslovno.
No imala sam neki unutarnji osjećaj da se stvari moraju posložiti jer nisam ušla iz nikakve kalkulacije u posao, nisam imala nijedan drugi izbor i to je uistinu bio jedini put za mene. Nekako sam do tada već naučila iz iskustva da sve što se radi iz čiste ljubavi – mora uspjeti. Osim ako u toj ljubavi ljudi prestanu gledati u istom smjeru i neminovno se moraju razići. Ovo je sad više privatno iskustvo koje sam ja odlučila primijeniti i u poslu – tražila sam ljude koji će gledati i koračati u istom smjeru u kojem sam i sama krenula i u koji sam vjerovala.
Kada odlučiš da si zaslužio bolje i kada si kadar promijeniti svoju putanju radi svoje sreće, to je najispravnija stvar na svijetu, koliko god da je teška. U to vjerujem i danas, neovisno radi li se o poslovnim ili privatnim odnosima.
Odgovore na pitanja koliko je trajala ta faza, kako se nosi sa situacijama kada nije zadovoljna sama sa sobom i je li sve na kraju ispalo kako treba čitajte u nastavku intervjua na Noon.hr.
Foto: Mateja Vrčković
