Koliko toga možete reći u samo deset minuta? Možete li zamisliti da u tom limitiranom vremenu predstavite svoje stavove, ideje, trenutno stanje; svoje ja? Mlada zagrebačka umjetnica OKO prva se suočila s ovim okvirom, a s obzirom na brzinu njenih misli, razumljiv i neposredan način na koji ih dijeli sa sugovornikom u tom naoko kratkom periodu prevrtjeli smo njen pogled na sebe i situacije koje privlači, ljude kojima se okružuje, mjesta u kojima boravi.
Susrećemo se u Sedmici, zagrebačkom kafiću koji joj služi kao idealna pozadinska kulisa za istraživanje. Posljednjih mjeseci OKO je boravila u Londonu u koji je otišla vidjeti tko je: “Otišla sam se osamiti, udaljiti od poznate okoline. Ne možda doslovno vidjeti tko sam, već se pokušati probiti na novu razinu. Nakon Londona još više shvaćam koliko mi malo treba. Da bih radila, dovoljno je da sam samo ja. Da sam prisutna. Kompjuter mi je portal za nove informacije, ali realno, da bi stvarao potreban si ti. Ti i tvoj mozak. Sve ostalo se dogodi. Ako nemaš platno, naći ćeš dasku, ako nemaš dasku, onda zid, karton… bilo što.
Naravno da je najljepše kad imaš svoj radni prostor koji je funkcionalan, svoj bijeli pod i fantastične uvjete. Volim imati i Lightbox i kistove i printer… svoj prostor u kojemu sve samo krene, no realno može se bez toga.”
Čini se da je OKO sama svoj rad. Mnogi zapravo i ne razlikuju OKO od rada ili bolje rečeno brenda koji je stvorila. Ali OKO je prirodni nastavak Marine. Postoji neka razlika između Marine i OKA. Marina se srami i ne može uvijek, ali kad je ona takva onda je tu OKO. Ono može. ”
Zato mi je i diplomski rad zapravo bio koncipiran tako da Marina radi rad o OKU. Jer, ja jesam sramežljiva: znalo mi se dogoditi da dođem na otvaranje izložbe i onda se samo okrenem i odem već nakon tri minute. Pobjegnem van, hvatam zrak i mislim si: ‘ne mogu’. Ali, onda se smiriš pa se vratiš. OKO preuzme, ali znaš da je i dalje tu, negdje unutra, ta Marina. Iako… i OKO se raspekmezi. Sve više se spajaju OKO i Marina i valjda će, za par godina, funkcionirati kao jedno. Vidjet ćemo.”
Kako bilo i Marina i OKO trenutno su u Zagrebu. ”Postojala je opcija da ostanem u Londonu, ali otvorili su se neki projekti ovdje kojima se želim posvetiti i realizirati ih baš tu. Svi naglašavaju koliko je Zagreb mali i kako se ništa ne događa. Je, malen je, ali ja zapravo ne idem nigdje. Čitam, imam neki svoj mali svijet i Zagreb me tjera da si konstantno izmišljam neke poslove. Ne razmišljam u stilu ‘danas je nedjelja pa neću ništa raditi’, već baš zbog toga što moram čekati da se možda nešto dogodi pustim da se rodi još toliko stvari.”
“Ne znam točno zašto, ali ne radim to u Londonu.. Tamo su mi slike bile dosta mirnije, a kad sam radila ovdje sve je bilo fluo… Čini mi se da se to sad ipak spaja, te različitosti. Ali Zagreb je vjerojatno sam po sebi toliko malen i siv da si ti ta osoba koja proizvodi, koja kao da mora vrisnuti, jer ti nedostaje vizualnih senzacija; fali ti toliko toga i da bi nadoknadio sve te svoje želje počinješ ih sam stvarati; postaneš mašina. A gore imaš sve i samo se ugasiš.”
“Ne negativno, već jednostavno nemaš potrebu stvarati toliko mnogo i intenzivno. Dovoljno je samo da prođeš ulicom i da te sa svih strana zapljusnu ljudi, rase, boje, stilovi… Nema potrebe za izmišljanjem. Ovdje se pak sama zabavljam. Zato mi se dogodi da dođem doma i napravim dvadeset novih stvari. Imam osjećaj kao da ovdje nikad nemam vremena, stalno nešto radim. Ne prestajem. I sada se baš želim fokusirati na nešto konkretno. Dok sam ovdje.”
Imaš li grižnju savjesti kada ne radiš?
Da. Ali ma ne možeš baš svaki dan raditi! Možeš. Možeš. Ne moraš proizvesti rad, produkt, svaki dan, ali čitanje knjiga, gledanje dokumentaraca, bilo što, dok god koristiš svoj intelekt je rad. Nekako s vremenom uđeš u taj radni ritam. Ja sam hiperaktivna oduvijek pa je možda drugačije. Ali primijetila sam da će me, ako ne radim u dobrom omjeru, ta gomila energije koju ne usmjerim, ne iskoristim za rad, negativno izjesti, uništiti.
Shvatila sam da treba stalno puštati struju kroz sebe inače te spali. Doslovno nemaš izbora. Moraš raditi. To je najbolja stvar ikad. I shvatila sam da je zarazno. Ali to je trening. Nisam ni ja bila toliko predana prije sedam godina. Do toga se dolazi postepeno. Meni je odmor kad čitam dobru knjigu i crtam. A i to je opet rad.
Što sad čitaš?
“Artist Way”. Bazira se na tome da bi svako jutro trebalo ispuniti šest stranica teksta. Bez razmišljanja. Čak i ako ništa ne izlazi iz tebe, čak i ako to znači da moraš doslovno napisati upravo to da nemaš što napisati. Navodno se, nakon stranice i pol tvoj ego potpuno izgubi i stvarne misli preuzmu. I istina je. Nije riječ o dnevničkom načinu pisanja. To su doslovno nepovezane misli, jer mozak je stalno u nekom djelovanju, na sto je strana i kad završiš, kad ispuniš te stranice na kraju ti preostaju samo one misli koje vrijede i s njima radiš taj dan.
U Londonu ima i tečaj koji traje sedam tjedana i zove se baš “Artist Way”; dobiješ upute kako kontaktirati ljude s kojima si imao emotivne poveznice, kako riješiti stvari iz prošlosti, kako smanjiti ego, ali ja nisam bila. Prijatelji koji jesu i dalje čuvaju svoje bilježnice. Ja svoje uništavam. Ne zbog toga što bi to bila tajna već zbog toga što mislim da mi ne treba taj teret. Meni je to jednostavno čišćenje misli. I super je, jer počneš proizvoditi puno više.
I samo tako, dok smo nastavili pričati o konstantnom radu na sebi, kopanju i potrebnom mentalnom treningu proletjelo je deset minuta.
