17. izdanje međunarodne izložbe arhitekture – Venecijanskog Bijenala, trebalo se održati 2020. godine no zbog sveprisutne pandemije koronavirusa odgođeno je na ovu godinu i otvoreno je krajem svibnja. Riječ je o najvažnijoj i najutjecajnijoj arhitektonskoj izložbi na svijetu koja se bijenalno odvija od 1980. godine i predstavlja presjek svjetske arhitektonske scene i tendencija, kroz primarni cilj da izloži suvremenu arhitekturu i njezina društvena, humanistička i tehnološka pitanja te dosege. Bijenale je tradicionalno podijeljen na dva glavna dijela; predstavljanje nacionalnih nastupa država iz cijelog svijeta – koje ove godine broji preko 60 paviljona, te zajedničku izložbu kustoski odabranih projekata.
Hrvatski paviljon u Veneciji
Hrvatski paviljon u Veneciji ove godine potpisuje autorski tim na čelu s kustosom, poznatim i nagrađivanim hrvatskim arhitektom Idisom Turatom, a sam tim čine arhitektica Ida Križaj Leko, povjesničarka umjetnosti Morana Matković, arhitekt i fotograf Ivan Dorotić, sociolog Davor Mišković, dizajneri Maša Poljanec i Leo Kirinčić, arhitektica Jana Horvat te kulturolog Renato Stanković. Paviljon nosi naslov „Togetherness / Togetherless“ i tematizira suvremene izazove zajedništva te položaj pojedinca u društvu.
Smješteni u impozantne izložbene zone
Autorski tim paviljon opisuje kao prostornu kompoziciju, asamblaž aktera koji sugerira kako se svakodnevnim, bazičnim arhitektonskim elementima može stvoriti specifični ambijent, prostor trenutne zajednice. Naš je paviljon postavljen u prostorima Arsenala – impozantnih izložbenih zona u bivšim oružarnicama, brodogradilištima i skladištima Mletačke Republike, a može ga se pogledati do 21. studenog, do kada je Bijenale službeno otvoreno. Polovicu raznolikog multidisciplinarnog autorskog tima paviljona čine žene; Ida Križaj Leko, Morana Matković, Maša Poljanec i Jana Horvat, s kojima smo porazgovarali o projektu.
- Predstavite se ukratko, čime se bavite i za što ste bile zadužene u projektu paviljona Togetherness / Togetherless?
Morana Matković
Evo ukratko… Od faksa radim u kulturi. Radila sam nekoliko godina u MSU Zagreb, potom u Laubi, paralelno surađivala s brojnim organizacijama u domeni kulture i umjetnosti (Organ Vida, Hrvatsko dizajnersko društvo, ULUPUH, Domino…). 2018. godine privremeno sam Zagreb zamijenila s Rijekom na poziv Idisa Turata, i počela raditi u DeltaLabu – Centru za urbanu tranziciju, arhitekturu i urbanizam pri Sveučilištu u Rijeci na programima programskog pravca „Slatko i slano“ unutar projekta Rijeka 2020 – EPK. Danas i dalje živim na relaciji Rijeka – Zagreb, i dalje radim u DeltaLabu u Rijeci, a u Zagrebu kao vanjska suradnica na Poslovnom veleučilištu Zagreb (studij Menadžment i produkcija u kulturi). Izuzev suautorstva kojeg dijelim s ostalih 8 članova tima, moji su operativni zadaci bili vezani specifično za produkciju paviljona, komunikaciju sa izvođačima radova, te uz organizaciju i komunikaciju s vodstvom Venecijanskog bijenala i s Ministarstvom kulture i medija.
Ida Križaj Leko
Kako se opisati ukratko? Možda kao arhitektica zaljubljena u arhitekturu? Studirala sam na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Odluka za osnivanjem samostalne prakse dogodila se 2012. Od tada, kroz samostalan rad i partnerstva djelovanje mi je jednako fokusirano na fikciju, kao i na stvarnost, kroz zauzimanje različitih uloga, ne nužno samo arhitektonskih. Kao dio projektnog tima sportske dvorane i trga u Krku osvojila sam nagradu ”Viktor Kovačić” za najuspješnije ostvarenje arhitektonskog stvaralaštva 2014., a 2018. u koautorstvu s Anom Boljar nagradu ”Bernardo Bernardi” za projekt ”Rihub – rasadnik kreativnog g.rada” za najuspješnije ostvarenje na području unutrašnjeg uređenja. Radim kao vanjska suradnica DeltaLaba koji je kroz programski pravac „Slatko i slano“ radio za projekt Rijeka 2020 – EPK. Rad na paviljonu za Venecijanski bijenale je jedan od mojih najdražih projekata dosad, a izuzev autorstva s ostatkom našeg tima, moj rad je bio prvenstveno vezan za arhitekturu paviljona, izradu nacrta i projekta te izvođenje radova kao i montažu na lokaciji koja je bila definitivno najuzbudljiviji dio projekta.
Maša Poljanec
Samostalna sam umjetnica-dizajnerica i suosnivačica i članica zagrebačkog dizajn kolektiva Oaza. Područje djelovanja su mi vizualne komunikacije: grafički dizajn, dizajn izložbi, a provodim i dizajnersko-umjetničke istraživačke, nekada i eksperimentalne projekte, često interdisciplinarno, u suradnji s drugim dizajnerima, umjetnicima, arhitektima, kustosima… Najdraže mi je kad takav projekt završi s nekom studijom i publikacijom – baš volim raditi knjige. Od 2018. godine u suradnji s riječkim dizajnerom Leom Kirinčićem sudjelujem u projektima vezanim uz grad Rijeku, preciznije uz riječku arhitekturu. Tada počinje i moja suradnja sa Delta Labom i arhitektom Idisom Turatom, koja se nastavila na projektu »Togetherness/Togetherless«. Pod Turatovim vodstvom cijeli autorski tim se bavio postavljanjem i propitivanjem koncepta i paralelno oblikovanjem paviljona. Svi smo na projektu imali više uloga, a na kraju smo se podijelili prema stručnosti. Kolega Kirinčić i ja, kao dizajneri u timu, razradili smo vizualno predstavljanje projekta. Također dizajneri smo i velike publikacije Fiume Fantastika, koja prezentira dugogodišnje istraživanje koje je prethodilo projektu našeg paviljona, no o tome nešto kasnije!
Jana Horvat
Arhitektica sam iz Zagreba, u njemu živim i radim, a trenutno se njime bavim i u svom doktorskom istraživanju – baš ga volim. Inače sam zaposlena kao asistentica na Arhitektonskom fakultetu, a uz rad sa studentima uvijek nastojim imati i neke svoje paralelne projekte, tako da mi uzbuđenja nikad ne nedostaje, dinamično je i ispunjavajuće. U venecijanskom projektu najviše sam se, logično, bavila njegovim arhitektonsko-konceptualnim aspektima, a u kasnijoj sam fazi projekta bila zadužena za video kojeg možete pogledati na našoj web stranici. Više o tome u nastavku!
- Kako biste ukratko opisali projekt paviljona, što bi posjetitelji trebali znati o njemu prije nego ga posjete u Arsenalima u Veneciji?
Jana Horvat: Tematski okvir ovogodišnjeg izdanja Bijenala arhitekture u Veneciji određen je kustoskim pitanjem Hashima Sarkisa, dekana američkog MIT School of Architecture, koje glasi: „How Will We Live Together?“. Ono što nam je u prvom redu drago jest da smo zaista napravili paviljon – kao prostornu, a ne tek „papirnatu“ reakciju na Sarkisovu provokaciju. Naravno, i mi imamo research koji iza svega toga stoji, ali smatrali smo kako kratkoročnom korisniku, prolazniku kroz prostor Arsenala gdje je paviljon postavljen, primarno treba ponuditi prostorni doživljaj. Njega stvaraju projektirani međuodnosi između tijela posjetitelja i bazičnih arhitektonskih elemenata – poda, stupa, krova našeg paviljona. Elementi su uzeti iz konteksta post-industrijske Rijeke, oni su gotovi i ready-made: pod je sačinjen od dijela trupa broda, stup je stoljetni bunker s granice, a krov je zapravo plastično bazensko korito lokalne proizvodnje. Green screen u pozadini sugerira mogućnost izmještanja ovakvog assamblagea u bilo koji kontekst, odnosno beskonačnog upisivanja novih značenja. Zapravo je, u konačnici, stvoren ambijent nalik filmskom setu, privremena pozornica na kojoj su performeri i spomenuti arhitektonski elementi, kao i mi sami.
- Opisujući paviljon i njegov kontekst često se naglašava veza s projektom Rijeka 2020 EPK i samim gradom Rijeka, pojasnite nam malo ovu poveznicu!
Morana Matković: Koncept i paviljon „Togetherness/Togetherless“ temelji se na iskustvu rada u projektu Rijeka 2020, točnije istraživanja rađenih za izložbu i knjigu Fiume Fantastika: Fenomeni grada, što nam je poslužilo kao podloga za osmišljavanje ovog koncepta. Sam autorski tim paviljona okupljen je i pozvan na sudjelovanje na inicijativu povjerenika i kustosa Idisa Turata, kao logična posljedica niza ranijih suradnji kroz DeltaLab – Centar za urbanu tranziciju, arhitekturu i urbanizam, programske pravce Slatko i Slano te Dopolavoro projekta Rijeka 2020. Koncept paviljona izrastao je na gradu Rijeci kao glavnoj temi, jer povijest, reference i kontekst upisani u koncept paviljona predstavljenog u Veneciji, svoje ishodište povlače iz iskustva grada Rijeke i Rijeke kao Europske prijestolnice kulture te višegodišnjih istraživačkih i izložbenih aktivnosti u sklopu programskih pravaca projekta.
- Zašto ste projekt nazvali Togetherness / Togetherless i koliko je kontekst globalne pandemije, koja je i odgodila Bijenale s 2020. na 2021. godinu, utjecao na njegov koncept i realizaciju?
Ida Križaj Leko: Koncept i naziv projekta nastali su negdje pola godine prije pandemije, ali značenjski punu snagu naziv je doživio u samoj pandemiji. Taj naziv “Togetherness / Togetherless” nastao je kao novotvorenica na engleskom jeziku jer smo željeli jezično pronaći najispravniji naziv koji istovremeno označava potrebu za bliskošću i suživotom individualaca, ali i nemogućnost potpunog postizanja istoga. U njemu je sadržana okosnica koju možemo čitati kroz situacije “pojedinac i odvojenost od zajednice” te “više ljudi i suživot u zajednici”. Točno to nam je donijela pandemija, da svakodnevno razmišljamo o koracima koje moramo napraviti da bismo bili s nekim.
- Što je osnovni koncept vizualnog identiteta i komunikacije vašeg projekta i paviljona?
Maša Poljanec: Koncept vizualnog identiteta proizlazi iz koncepta paviljona. Vizualno dominira green-screen zelena podloga, na kojoj slobodno lebde riječki elementi, koji zajedno formiraju nove objekte. Asociraju na različite i neuobičajene režime korištenja arhitekture i urbanog prostora sposobnog da stvori neke nove i neočekivane prostore. U sklopu našeg službenog weba postoji arhiv elemenata, elementi su lokalni, ali predstavljaju univerzalni model primjenjiv na druge gradove. Od njih svatko može složiti nove objekte, skice nekih drugih potencijalnih paviljona, koje zatim može seliti na bilo kakve podloge, i stvarati različite kompozicije, začudne krajolike… Možete i sebe i svoju okolinu ubaciti na njega. Vizualni identitet se tako stalno gradi, prilagođava i resetira.
- Projekt Togetherness / Togetherless prati i web stranica projekta te video o projektu, recite nam nešto više o njima?
Jana Horvat: S obzirom na čitavu COVID situaciju, bili smo svjesni kako će određen dio naše publike, u eventualnoj nemogućnosti odlaska u Veneciju, ključne informacije o našem paviljonu morati dobiti digitalno. Upravo nam je zato bilo bitno napraviti kvalitetan, sadržajno informativan, a estetski svjež i lijep web. U tome smo, mislim, apsolutno uspjeli – najbolje da provjerite sami . Na webu je, osim pismenim putem, paviljon objašnjen i kroz medij videa. Na njemu sam radila ja zajedno s riječkom umjetnicom Sarom Salamon, i ta suradnja je meni osobno jedan od najdražih dijelova procesa rada na paviljonu. Posebno zanimljiv dio weba je i takozvani Playground, svojevrstan digitalni arhiv riječkih elemenata bliskih onima korištenima u paviljonu, koje u virtualnom igralištu, kao što je Maša spomenula, možete samostalno spajati, rekombinirati i tvoriti vlastite kompozicije, skice nekih novih paviljona. Naš izvedeni paviljon zapravo je jedna od mogućih kombinacija tih riječkih elemenata.
- Na konceptu projekta i paviljona je autorski surađivao jako raznolik multidisciplinarni tim autora/ica? Kako je funkcionirala vaša međusobna suradnja i dinamika?
Maša Poljanec: Suradnja na projektu bila je zanimljiva, inspirativna, ponekad i izazovna. Zbog pandemije projekt je prolongiran za godinu dana, odnosno Venecijansko Bijenale se trebalo održati 2020. pa je prebačeno na ovu godinu. Na trenutke je bilo neizvjesno hoće li se Bijenale uopće održati i u kojem obliku. Unatoč tome, dvije godine smo se sastajali na zoomovima i zajedno promišljali projekt i paviljon, pokušavali smo iskoristiti to vrijeme da što bolje razradimo sve detalje. Dinamika rada bila je intenzivna u svim fazama projekta. Naš multidisciplinarni tim mogao je pokriti sve potrebe projekta i mislim da on ne bi bio isti da autorski tim nije imao toliko različitih stručnjaka. Dobro smo surađivali i unapređivali jedni druge, ponekad bi vodili i žestoke diskusije, uvijek konstruktivne i u cilju poboljšanja projekta. Na otvorenju u Veneciji bili smo ponosni.
- Venecijanski Bijenale traje do kraja studenog, hoće li biti još nekih događanja u sklopu hrvatskog nastupa?
Morana Matković: Krajem kolovoza planiramo napraviti predstavljanje knjige Fiume Fantastika u Veneciji u Palazzo Michiel. Dugogodišnje istraživanje koje je bilo podloga za koncept našeg paviljona bit će objavljeno u ovoj opsežnoj publikaciji, koja uskoro izlazi iz tiska. Nakon premijernog predstavljanje u kolovozu u Veneciji, tijekom rujna ćemo knjigu predstaviti i u Rijeci i Zagrebu. Dizajn te opsežne publikacije potpisuju naši dizajneri Maša Poljanec i Leo Kirinčić, oboje dio našeg autorskog tima paviljona u Veneciji. Kad kažem „opsežna publikacija“ zbilja mislim na preko 800 stranica brojnih tekstova, arhivskog materijala, arhitektonskih crteža i autorskih fotografija kojima pokazujemo istraživanje o gradu kroz odnose moći i politika koje su utjecala na njegov razvoj. Usudila bih se reći da je knjiga i sadržajno i dizajnerski jedan lijepi „collectors item“ i iskreno jedva čekamo predstaviti ju javnosti.
- Postoji li neki paviljon drugih zemalja koje bi istaknule kao najzanimljivije?
Ida Križaj Leko: Iskreno, pravo studiozno razgledavanje svih paviljona je nešto što sam, kao i većina tima, ostavila za ponovni odlazak na Bijenale u kolovozu. Provodeći vrijeme u Veneciji tijekom montaže i otvorenja gotovo smo cijelo vrijeme proveli u Arsenalu jer zbog količine posla, ali i pandemijskih restrikcija, šetanje po ostalim paviljonima, Giardinima i Veneciji nije baš uspjelo ući u raspored. No, tijekom izvođenja radova na paviljonu brzo smo se “skužili” s Ircima, čiji je paviljon nedaleko od našeg. Uspjela sam čuti direktno od samih autora više o njihovom cjelokupnom procesu rada i nastanka paviljona. Svakako je to paviljon koji je kompletan u svojoj misli i provedbi, a tema koju obrađuje je jedna od bitnijih, najvažnijih za razumijevanje današnje geopolitičke situacije i planiranja teritorija.
- Za kraj nam preporučite što je, osim Bijenala, “must see and must do” u Veneciji trenutno, od izložbi preko gastronomije to turističkih savjeta?
Morana Matković: Uz šetnju Giardinima i Arsenalom, preporučila bih definitivno posjet prostoru za suvremenu umjetnost Punta della Dogana – Pinault Collection gdje trenutno možete pogledati izložbu Brucea Naumana, jednog od najznačajnijih američkih suvremenih umjetnika. Za one koji još nisu bili – Peggy Guggenheim Collection je definitivan “must see”. Vrlo blizu Arsenala je Via Garibaldi koja je definitivno lokacija za prigristi pokoji cicchetti i popiti Aperol spritz nakon što vas umori šetnja po bijenalskim izložbama. Za ljubitelje prosecca i vina enoteka Al Prosecco na Campo San Giacomo da l’Orio bi mogla biti zanimljivo mjesto. Ako imate vremena svratite i do otoka Burano, do Trattorie da Romano – brojnim glumcima, glazbenicima i umjetnicima je ova trattoria bila obavezna postaja i s posebnom pažnjom pogledajte zidove.
Maša Poljanec: Preporučila bi izložbu Charlotte Perriand and I. Converging designs by Frank Gehry and Charlotte Perriand u Espace Louis Vuitton Venice i svakako duge šetnja po trenutno neobično praznim venecijanskim uličicama, koje su same po sebi vječna inspiracija, a sada izgledaju i zvuče drugačije.
Jana Horvat: Iako je to ove godine možda nešto manje izraženo, Venecija jest i uvijek će biti hiper-turistička destinacija, a na takvim se mjestima nerijetko neke jako dobre stvari kriju podalje od buke i vreve. Odvažite li se, primjerice, izgubiti među uličicama kvarta Cannaregio, nećete pogriješiti s morskim plodovima u bilo kojoj od malih konoba uz kanale, u kojima uglavnom jedu lokalci. U blizini možete uhvatiti i vaporetto za otočić San Michele i pogledati suvremeno proširenje slikovitog, starog venecijanskog groblja koje potpisuje britanski arhitekt David Chipperfield. Otok Giudecca, smješten južnije s druge strane lagune, također je prekrasna lokacija.
Ida Križaj Leko: Moram priznati da sam od cijelog tima vjerojatno odradila najviše sati u Veneciji, ali i najmanje kilometara izvan same zone našeg paviljona tako da me prava konzumacija Venecije tek čeka. Svakako, nešto pomalo neočekivano imam za preporučiti u skladu s Hrvatima koji imaju običaj odlaska u Italiju “po špežu” (barem ovih iz Rijeke i Istre). Sama montaža našeg paviljona je krenula među prvima u Veneciji, u trenu kada je Italija bila u najvećem lockdownu, kada ništa osim dućana s prehranom nije radilo pa smo bili primorani hraniti se u Coopu i razvili ovisnost prema njihovim gotovim lazanjama i dobrim proseccom.
Foto: Maja Bosnić i Ivan dorotić
