Dolaze topliji dani i sad je idealno vrijeme za putovanja, a Istra, kao jedna od najzanimljivijih hrvatskih regija, uvijek se nameće kao dobar izbor. Prelijepa priroda, vrhunski restorani i odmor od užurbanog svakodnevnog stresa, potražite u prekrasnoj kući Casa mille olivi u Buzetu. Ova predivno uređena kuća savršeno se uklopila u krajolik centralne Istre koji ostavlja bez daha. Razgovarali smo s Anom Pisak, vlasnicom kuće koja nam je otkrila brojne zanimljive detalje o preuređenju.
- Vaša kuća već na prvu ima zanimljivo ime – što bi ono značilo u prijevodu, kakvu simboliku ima?
Pravljenje maslinovog ulja nije običan zanat nego i posebno umijeće, napisao je jedan pisac. Ta tvrdnja danas oslikava naše dosanjane snove. Jer što je drugo maslina no simbol dugovječnosti, identiteta, rada i njegovog ploda, transformacije?! I da, postoje obični zanati, no tek oni nošeni strašću za novim putovanjem stvaraju – umijeće. Umijeće utkano u stope prošlosti, danas njegovano i naslijeđeno, strašću obogaćeno, planirano na održiv i odgovoran, ekološki način. A ta je prošlost često bila nemilosrdna, bez sjaja i ploda, napuštena. Zub vremena grizao je tvrdi istarski kamen, žeđ isušivala zadnju kap života, glad za boljim sutra tjerala u bijeli svijet. No ona se oduprla, ostavila je korijen, tragove. I to na požutjelom i nagrizlom papiru kojim 1868. prvi potomak obitelji Matthius Pisak, u Klarićima kupuje tek nekoliko stabala masline. Ali samo stabla, zemlju ne, neimaština mu to ne dozvoljava. I počinje rasti naše stablo života. Pradjed Blaž natjeran siromaštvom ga napušta, nono Eugen mu se vraća, roditelji Nevija i Gracijano množe. Do tisuću! Toliko je sada djece. I puna su života.
Tako je naše, tatino, nonićevo, pradjedov stablo života ponijelo ime Casa mille olivi – dom tisuću maslina. Jer „postoje razne vrste ulja, ali maslinovo je bilo i ostalo prvo i pravo“.
- Kada je kuća izgrađena? jeste li preuređivali već postojeći, stariji objekt ili ste gradili ispočetka? Koliko je vam je vremenski trebalo da ona zablista u današnjem svjetlu?
Prvi tragovi postojanja kućice, kako je od milja zovemo, datiraju još u 1813. godinu. Tada je u Franciskanskom katastru evidentirana kao štalica slamnata krova s dvije svinje. Naime, u to je vrijeme čovjek bio bogat koliko je životinja „pod krovom“ imao. Koliko je godina prije 1813. CMO sagrađena – ostaje pitanje bez odgovora, kao ni kada je promijenila namjenu. Dugi je niz godina bila prepuštena sama sebi. Služila je tek kao ostava za poljoprivredni alat i nonićev počinak u sparnim ljetnim danima. Devedesetih joj se vraćamo, tek toliko da saniramo krov, spriječimo urušavanje i vratimo dašak života. Kućica ubrzo postaje mjesto okupljanja i druženja. Iako je želja za prenamjenom oduvijek tinjala, transformacija počinje tek 2017. godine. Prilikom obnove ostali smo unutar starih gabarita; zadržali smo jedino vanjske zidove. Ostalo je sada već povijest. Sama transformacija je tekla kroz nekoliko faza. S iznajmljivanjem smo krenuli u ljeto 2018. Kasnije je sama potražnja diktirala ponudu, pa smo već na zimu nadogradili vanjsku kuhinju i zatvorili je pomičnim staklom kako bi gosti imali direktnu komunikaciju s prirodom i čime drugim no maslinama! Godinu kasnije gradimo infinity bazen.
- U kakvom stilu ste željeli urediti interijer?
Željeli smo biti „mi“: prirodni, kreativni, tradicionalni, a opet moderni. Veliku ulogu je imao dečko Sanjin, kojemu je izrada namještaja i stolarije od drva ne samo profesija već i fetiš. I ne, nismo imali projektanta, ali smo imali ogromnu volju i želju da nešto napravimo, da budemo svoji i to naše ponudimo i predstavimo drugima, u konačnici ostavimo budućim naraštajima. Sav namještaj, stepenište, međukatna konstrukcija i sva stolarija su od masivnog drva. Fokus smo stavili na bijelu boju s tek sitnim detaljima sivo-roze nijanse u interijeru, dok je vanjska stolarija stopljena s bojom maslina. Zadržali smo i kamin, ali u nešto modernijem izdanju. Rekonstrukcijom su stvoreni uvjeti za dobivanje kategorizacije pet zvjezdica, a od kraja prošle godine ponosno nosimo certifikat ECO Domus Istarske županije za eko prijateljski smještaj. Trenutno na poluotoku ima 44 takva certificirana objekta.
- Značajan dio eksterijera svakako predstavlja infinity pool s kojeg puca nestvarno lijep pogled na krajolik koji okružuje kuću. Kakvi su dojmovi vaših gostiju po tom pitanju? Je li bazen zvijezda kuće?
Rekla bih da je naša zvijezda – voda! Ona je zaslužna za jedinstvene crteže neba i dugu kao smiraj nakon nevremena. Voda koja ublažava žeđ i svim našim gostima poručuje: pijte me, sa slavine, još sam čista i zdrava. Voda u jezeru Botoniga koja snabdijeva gotovo cijeli poluotok; voda s neba koja natapa prirodu, naša stabla života. I bazen koji poprima ljudske osobine i prati raspoloženje neba; zajedno mijenjaju boju. „Prelijeva“ se u jezero Butonigu podsjećajući na bogatstvo pitke, čiste vode. Priroda ovdje čini da lebdite nad vodom dok vas magla opkoljava i diže u visine, nerealan svijet između maslina, vinograda, Motovunske šume i nebeskog prostranstva. Da, voda i vatra su naše zvijezde. Voda oko kuće i vatra u kući – kamin, još u povijesti centralno mjesto okupljanja obitelji, u hladnim mjesecima grije toplinom doma. Sve su to težnje i htijenja modernog turista: kultura, ekologija, transformacija duše i tijela; sve je to utkano u Casu mille olivi.
- Kuća se čini smještena na vrlo mirnom mjestu koje pruža mogućnost potpune relaksacije. Kakvi sve sadržaji očekuju goste? Ako se požele odmaknuti i istraživati okolicu, što biste im preporučili?
Na osami odakle pogled s jedne strane puca na jezero Butonigu, a s druge na Motovun i Motovunsku šumu, Casa mille olivi je okruženo s tisuću stabala maslina. Odavde vas pogled mami na obližnje brdo opkoljeno hrastom lužnjakom i srednjovjekovnim zidinama, priziva vas da zavirite u dom Velog Jože. Nemoguće je ne poželjeti posjetiti Motovun! Za razliku od svjetski izbrušenog dragulja, pravo je otkriće tek novoobnovljeni dvorac Petrapilosa ili kako su ga u prošlosti zvali Kosmati grad. Vjerujem da sam naziv zaintrigira putnika za zastane i popne se na stijene nekadašnjih vladara doline rječice Bračane. Dvoumim se da li da treća preporuka bude pokazno traženje tartufa ili pak da vas spustim ispod zemlje? Možda najbolje da nakon posjete Petrapilose upoznate Minjeru i najstariji rudnik boksita u Europi a nakon toga, u toj istoj istarskoj zemlji potražite bijeli tartuf i priuštite si ga na tanjuru.
I za kraj, kao što je napisao Predrag Matvejević: „Najprije odabiremo polazište, zaljev ili prizor, luku ili događaj, plovidbu ili priču. Manje je važno odakle smo krenuli, više dokle smo stigli – što i kako smo vidjeli. Nekad se čini, dok plovimo, da su sva mora jednaka, nekad svako izgleda drukčije.“ O nama ovisi kako ćemo plovidbu doživjeti i koliko smo spremni na putu naučiti o sebi i lukama u kojima tražimo sigurno utočište. Čovjek se na putovanju mijenja. Nama je cilj promjenu učiniti na bolje. Mi smo naše putovanje odabrali….
