Na samo dva sata od Zagreba nalazi se naš istinski turistički biser – Opatijska rivijera. Od mulitkulturalne Rijeke, šarmantnog Voloskog, Kastva, kraljice turizma Opatije, Ičića, Ike, Lovrana, naše obiteljske ljubavi Mošćeničke Drage, zagonentih Mošćenica, pa sve do Brseča, gdje god da krenete, nećete pogriješiti. Kako smo empirijskim putem utvrdili da vikend duže traje, ukoliko ga ispunimo sadržajem, tako smo se i mi za vikend zaputili u malo istraživanje Brseča.
Srednjovjekovni gradić, smješten na litici obale visoke 157 m, pravo je malo oličenje idile. To smo zaključili čim se auto zaustavio, a mi udahnuli svjež zrak… Avantura kreće… Zaustavljamo se ispred table koje nam ukratko nabraja sve ono što možemo vidjeti ovdje. Nije više vruće, tako da možemo neometano švrljati okolo. Prvo, stazom kroz šumarke i maslinike, odlazimo do crkve Sv. Magdalene iz 15. stoljeća, petstotinjak metara udaljene od gradske jezge. Crkva je smještena na osami, a s nje puca impresivan pogled na Rijeku i Cres. More se plavi, a mi se fotografiramo…
Vraćamo se u grad. Većina kuća u Brseču izgrađena je kroz 17. stoljeće, a zidine, utvrde i crkveni zvonik sežu u rani srednji vijek. I taj duh prošlih vremena itekako je prisutan. Istražujemo ulice, prolazimo ih nekoliko puta iz svih smjerova. Smijemo se kako se djeca prepiru jesmo li tom ili ovom ulicom već prošli. Naravno, sve smo ih prošli, ali kako dolazimo iz drugih smjerova, tako nam se čini da stalno otkrivamo nešto novo. Puštam djecu da sama istražuju, nakon što im kupim sladoled. Nemaju gdje odlutati…
Dok hodam uskim ulicama, pada mi na pamet sjajna knjiga bosanskohercegovačkog pisca Semezdina Mehmedinovića, “Autoportret s torbom”. U toj neobičnoj knjizi autor opisuje sasvim obične ljude, događaje i mjesta, na koje nailazi na svom putu od kuće do posla i nazad. Potaknut činjenicom da je u životu “toliko dana iz kojih se ništa ne sjećamo”, Mehmedinović zapisuje događaje iz svoje svakodnevice. Piše o tom čudu, koje se naziva Život. I otkad sam pročitala tu knjigu, počinjem svijet oko sebe promatrati drugim očima.
Zapravo, počinjem ga ponovno jednostavno promatrati. To čudo, koje se svakodnevno događa oko nas, a koje uzimamo zdravo za gotovo. I zato, dok hodam Brsečom, promatram kamene kuće, vrata, prozore, čipkaste zavjese, biljke u teglama. Čudim se sama sebi kako me odjednom toliko privlače detalji. Zastajem pored svakih vrata.
Stavljam ruke na stare kvake i zamišljam da ulazim u tihe kuće. Smijem se kad nailazim na šarena, luda vrata “najmanjeg kazališta na svijetu”, Teatra Oz. I ne smeta me što su njegova vrata danas zatvorena, energija teatra svejedno pršti van, na ulicu.
U blizini teatra je i brsečka osnovna škola, ispred nje trg sa gradskom šternom (bunarom). Pronalazim svoju djecu kako se tamo igraju. Brseč je u tišini. Povremeno prođe poneki stanovnik, ali nema (dosadnih) turista, prožima nas mirnoća. Tek iz poneke kuće čujemo prigušene glasove. Čujemo vjetar, kako se tiho probija kroz nepravilne ulice. Divimo se pogledu na more i Cres. Brseč, iako trenutno tih i miran, dom je brojnih kulturnih manifestacija. Izložbe, koncerti, različite likovne radionice za djecu… Imali bismo što raditi da živimo ovdje.
Idilični gradić je kao stvoren za nekog pisca. Zamišljam ga kako piše dugački roman na nekoj staroj pisaćoj mašini. I kao potvrdu te misli, nailazimo na rodnu kuću pisca Eugena Kumičića. Danas je u njoj knjižnica i galerija, Eugen K, u kojoj su često vrlo zanimljive izložbe.
Imamo osjećaj da bismo ovdje mogli vrludati vječno. I dok se napokon vraćamo prema autu, razgovaramo o tome kako je divno istraživati nama nepoznata mjesta. I zaključujemo kako nije potrebno otputovati tko zna gdje i na koliko dugo, uz gomile novca, da bismo doživjeli nešto novo. Ponekad je dovoljno samo dobro otvoriti oči na ono što je tu blizu, oko nas i jednostavno – promatrati… Do neke nove avanture, dragi Brseč…
Foto: Ilina Cenov
