“Vozi, Miškoooo!” – vičem ispod kacige suprugu na uho, dok se smještam iza njega na naše dvokotačno vozilo. Srećom, naš je motor ipak bitno bolji od Miškovog autobusa iz kultnog filma ” ‘ko to tamo peva”, tako da nam se cilj – dolina slovenske rijeke Soče – ne čini nedostižnim. Ali, nije sve jednostavno kako zvuči. Plan je doći do Soče, ali preko Austrije, pet-šest planinskih prijevoja, i cca 600 km.
Krećemo prema Mariboru, zatim u pravcu Graza. Dosadan dio puta, mahom autocesta. Po ulasku u Austriju skrećemo lijevo u potragu za divnom, zavojitom cestom br. 69. Naravno, nisu je propustili nazvati Route 69. Nemamo GPS, a bome niti mapu (uostalom, nisu ih imali niti Dennis Hopper ni Peter Fonda u filmu “Goli u sedlu”), stoga je česta rečenica mog supruga: “Ja se nadam da mi idemo dobro…” Prilično često ju slijedi i: “Mislim da to nije to…”. Povremeno ne znamo ni gdje smo, ni kamo idemo… Ali, sistemom pokušaja i pogrešaka napokon dolazimo do Route 69, u pravcu Bleiburga.
Jezero na Rute 69
Cesta je divna, blago zavojita. Pored nas promiču austrijska sela. Istinabog, nisu onako stajliš kao toskanska ili provansalska, ali su nekako dražesna. Izmjenjuju se polja kukuruza, hmelja, suncokreta, tikvi… Promatram radove u polju, i pomišljam kako izgledaju baš kao iz udžbenika za prirodu i društvo. Prelazimo i planinski prijevoj. Sve je divne, guste zelene boje kasnog ljeta… Oduševljeni smo… Nailazimo na jezero. Ne znamo koja je plava boja ljepša: ona neba, ili ona jezera…
Wörthersee
Uz nekoliko kratkih zaustavljanja idemo dalje prema jezeru Wörther, u austrijskoj pokrajni Koruškoj (Kärnten). Po mnogima najljepši dio Austrije zaista je impresivan. Na jezeru se nižu mondeni hoteli, restorani, vile, ljetnikovci. Ručamo u restoranu na samom jezeru. Dok čekam svoj gulaš, odlazim na dok, skidam čizme i uranjam prstiće, koji su se od vrućine pretvorili u male ćevape, u mlaku vodu bistrog jezera.
Wörthersee
Ubrzo krećemo dalje, prema Veldenu, koji često nazivaju i austrijskim Monte Carlom. Nije nam u planu stati, već bismo se rado samo provezli kroz grad. Međutim, iznenada suprug ispred nekog kluba staje, silazi s motora i viče: “Ovo je Mikijev motor!”. Pokazuje mi parkirani motor, tvrdi da je prijateljev i ostavlja zakačenu poruku Mikiju da nam se javi. Naravno, skeptična sam oko tog njegovog otkrića, mislim, kolike su šanse. Demantirana sam svega pola sata kasnije, kada nas Miki zaista i nazove.
Vršič
Pijemo kavu s Mikijem na jezeru Egg, dok se sunce polako spušta prema obzoru. Još je uvijek ugodno toplo, mi pod riticama imamo cca 500 km, ali ne odustajemo od daljnjeg puta. Pozdravljamo se s prijateljem (divno je imati prijatelje posvuda) i krećemo ka planinskom prijevoju Wurzenpass. Gledam na sat. Vec je 20.33, mrak je dobrano pao. Vožnja preko prijevoja, na 1073 m, je zaista jedno nezamislivo očaravajuće iskustvo. Potpuno prazna cesta vijuga kroz šumu. A mi ne vjerujemo kako nam je lijepo. Pun mjesec obasjava okolnu prirodu. Divno. Ubrzo dolazimo i do Kranjske Gore. Nakon kratkog vijećanja odluka je da se krene dalje, prema Tarvisiu, pa nazad u Sloveniju, prema dolini Soče, točnije u Bovec. Čekaju nas još dva planinska prijevoja. Veselimo im se kao mala djeca…
Soča
I dok se vozimo po mraku, i penjemo po Triglavu, dok mjesečina obasjava scenografiju, koja kao da je ispala iz vampirskih filmova, shvaćam kako se naše malo putovanjce, baš zbog te mrakovite vožnje preko planinskih prijevoja, upravo pretvorila u nešto više. U pustolovinu. I znam da ćemo se nebrojeno puta sjetiti tog mraka, i triglavskih, zlokobnih gudura i da ćemo stotine puta početi našu priču riječima: “Sjećaš se kad smo se ono vozili po mraku…”
Triglav
Smijem se ispod kacige, i pažljivo promatram svijet oko sebe. Priroda je nešto nevjerojatno. Moćno. Pada mi na pamet kako vozimo ovom cestom kroz tu impozantnu planinu samo zato što nam je to sam Triglav dopustio. Njegovom milošću smo ovdje. Osjećam neizmjerno strahopoštovanje…
Napokon, oko 22 sata, nakon gotovo 600 km i točno 13 sati motoriranja, dolazimo u Bovec. Smještaj jedva nalazimo, sve je puno. Suprotno uvriježenom mišljenju, ovdje turistička sezona ne traje samo dok je snijega. Ljeto je ovdje potpuni hit. Planinarenje, biciklizam i vodeni sportovi svih vrsta na Soči privlače gomile turista. Umorni, ali sretni, proglašavamo kraj ovoga dana. Smijemo se i zaključujemo kako nam je dan bio toliko pun sadržaja, da nam nije uobičajeno proletio, već je trajao i trajao…
Soča
Ujutro, već u 8 skačem iz kreveta. Razmičem zavjese sa prozora, da vidim Triglav, da vidim gdje smo to sinoć po mraku vozili. Vičem planini: “Hello my friend…” Doručak, kava i valja nam ići dalje. Sedlamo našeg modernog konja, i krećemo prema Kranjskoj Gori, uz dolinu Soče i preko planinskog prijevoja Vršiča, na 1600 m.
Triglav
Soča je divna. Zbog bijelog pijeska u njenom koritu ona je tirkizna. Ne moram napomenuti da je kristalno čista. S obzirom da je jutro, diže se neka izmaglica. U travi svjetlucaju kapljice jutarnje rose. Svako malo stajemo, silazimo s motora i, ne skidajući kacige, fotografiramo divotu prirode. Slikam selfije, na kojima imamo divovske, okrugle, kacigaste glave. Zanimljivost koju otkrivamo po putu jest da je u dolini Soče u Prvom svjetskom ratu bila ozbiljna fronta, na kojoj je izgubilo živote oko 300 000 talijanskih i austrougarskih vojnika. Na njihove grobove nailazimo povremeno uz cestu.
Dolina Soče
Ostavljamo Soču da se dalje pjeni, te se penjemo na prijevoj Vršič. Pogled koji puca s te planinske ceste je nevjerojatan, planinski se lanci protežu u nedogled. Dižem vizir kacige i vičem suprugu da smo postali lovci na planinske prijevoje. Prošli smo ih u zadnjih 25 sati točno 5 komada, što po danu, što po noći… Nakon brzinskog fotkanja na vrhu prijevoja, spuštamo se na drugu stranu i stajemo na kavu u planinarski dom, s predivnim pogledom. Podno doma, pasu krave. Zvuk njihovih zvona oko vrata gubi se u planinskom prostranstvu. Promatram planinare, koji se penju okolnim stazama. Moramo ovdje opet doći, s djecom.
Dolina Soče
Spuštamo se do Kranjske Gore i krećemo prema Zagrebu. Dok se vozimo dosadnim autoputom, razmišljam o svemu što smo vidjeli i doživjeli u jedva 30 sati. Razmišljam i o tome zašto obožavam ta putovanja motorom. Zaključujem da je riječ o osjećaju slobode, koji nas uvijek obuzme, čim sjednemo na ta dva kotača i krenemo na put. Slobodna sam tada od svega. Od savršene frizure, laka za nokte, suvišne odjeće, visokih potpetica… Imam minimum stvari. Imam sebe, i imam njega. I to je to. I to mi je dosta… I znam da će me po povratku dočekati bol u glutealnim mišićima. I znam da će mi prsti na nogama biti kao ćevapi nekoliko sati… Ali mala je to cijena za iskusne lovce na planinske prijevoje… I rado ju uvijek plaćamo…
Dolina Soče
Gdje smo bili za vikend? Posvuda…
Što smo radili? Stvarali uspomene…
