Italija je uvijek dobra ideja za putovanjce. Relativno nam je blizu, možemo naći gomilu povoljnih aranžmana, a i sasvim ‘običan’ Trst je dovoljan kako bismo udahnuli onu nužnu dozu talijanskog šika (osobno se raspametim čim se sparkiram na tršćanskom molu…). Kako sam nedavno saznala, od ukupnog broja kulturnih bogatstava, što ih je čovjek stvorio na ovom našem trećem kamenčiću od sunca, navodno se čak polovica nalazi u Italiji! I zbog svega toga istraživanje Italije, točnije mala tura po Bologni, Firenzi, Lucci, Pisi, Monte Catiniju i Cinque Terre, bilo je na rasporedu prošli vikend, kad smo se mi žene iz obitelji (mama, sestra, moja kćer i ja) otisnule put zapada…
Danas donosim malo teksta i puno fotografija pet malenih, pitoresknih naselja u ligurnskom priobalju Italije, objedinjenih zajedničkim nazivom Cinque Terre. Pet ribarskih naselja, Monterosso, Vernazza, Corniglia, Manarola i Riomaggiore, datira još u rani srednji vijek, iako je većina danas očuvanih građevina iz kasnijeg razdoblja, uglavnom oko 12. stoljeća. Danas sela čine dio talijanskog nacionalnog parka, uz obalu i okolna brda, u kojem je na nevjerojatno domišljat način spojena impresivna priroda te jednako tako impresivan rad ljudih. Naime, kuće i brojne crkve građene su na strmim liticama (kad ih gledaš, pitaš se i kako, prije tih šestotinjak godina, kojim alatom, za Boga miloga), a ljudi su vrlo strpljivo i minuciozno ‘otimali’ ono malo zemlje po okolnim brdima stvarajući terasaste vrtove, omeđene suhozidima, koji se dan danas obrađuju ručno, bez strojeva, jer ih je do vrtova jednostavno nemoguće dopremiti.
Naselja Cinque Terre su do 80-ih godina prošlog stoljeća bila i gotovo u potpunosti izolirana. Naime, cestovni im je pristup i danas iznimno nepristupačan i težak (samo u svrhu dostave), tako da je najlakši način da se do njih dođe vlakom (što je bio i naš izbor, vrlo brzo iz obližnje La Spezie) ili brodom. S obzirom da su naselja Cinque Terre od 1997. uvrštena na UNESCO-vu listu svjetske baštine, postala su i omiljena destinacija brojnih turista, tako da taj dojam arhitektonske netaknutosti ponešto narušavaju horde različitih smetala, u koje ubrajam i sebe, s kojima se mimoilazite hodajući uskim uličicama.
Ali, stanovnici tih malih, šarenih naselja i dalje, kako se čini, ovdje neometano žive. Kao što su stoljećima prkosili prirodi, moru, i raznoraznim napadačima, tako sada ‘prkose’ turistima. I dok se mi divimo njihovim fasadama, ujedno primjećujemo rublje kako vijori, čovjeka s motikom koji se penje prema svom vrtu, dvojicu ribara koji su baš sad, usred najžešće turističke vreve, našli poranjati svoju barku u more, djecu koja s torbama na leđima trče kući iz obližnje škole…
Dok hodate ovim malim naseljima, svakako se valja skloniti s glavnih ulica, i uroniti u labirinte uskih prolaza između kuća. Tek se ovdje može doživjeti prava ljepota pastelno obojanih kuća, tegli sa cvijećem, rublja koje vijori… Neke su kuće toliko blizu jedna drugoj, da sam sigurna da bi se preko prozora susjedi mogli rukovati. Šetnju možete začiniti i ukusnim foccacciama, koje se prodaju na svakom koraku, te neizostavnim kremastim sladoledom, a kad baš jako ogladnite, ponuda brojnih restorana je doista raznolika, a uz pizze, tjesteninu ili ribe i ostale morske nemani, svakako nazdravite odličnim i cjenovno pristupačnim kućnim vinima…
Zaključak naše talijanske ture je – novac je najbolje uložiti u putovanja! Otvaraju nam se novi vidici, upoznajemo nove kulture, krajeve i ljude i to i nas mijenja i obogaćuje. Ujedno počinjemo više cijeniti i zemlju iz koje dolazimo, jer tek na putovanjima uviđamo kako je Lijepa naša doista to – lijepa. I da, Italija je uvijek dobra ideja za mali bijeg u (ne)poznato!
Foto: Iva Marija Ilić
