Hrelić. Hreljana. Hrelja. Maison du Hrelly (da, da, Ana ga baš tako zove – malo francuskog šika). Uglavnom, kako ga god zvali, Hrelić je zagrebački buvljak (ako ćemo “po stranjski” flea market), koji se na istom mjestu – na ogromnoj šljunčari pored Save – nalazi već više od 40 godina. I, odavno je postao kultno mjesto.
Vjerujem da nema puno onih koji nisu nikada čuli za Del Boya i Rodneya, slavnu švercersku braću, protagoniste urnebesne britanske serije “Mućke”, koja svoju robu (s greškom) prodaju na tržnici u londonskom Peckhamu. E pa, Hrelić kao da je kulisa navedene serije.
Naime, baš kao što Del Boy i Rodney prodaju sve, od nakita, satova, boja za zidove, torbi, telefona, usisavača i inih drugih potrepština, tako se i na našem Hreliću može pronaći doslovno sve, bilo da je rabljeno, ili novo. Tako ćete u ležernoj šetnji između štandova svako malo padati u afan od artikala na koje možete naići: rabljena kozmetika, polupotrošena pasta za zube, tegle kiselih krastavaca kojima fali trećina sadržaja, orma za vola, jedna cipela, punjači za mobitele za koje doista ne znate koje biste to mobitele punili, zahrđala kanta boje, sasušena tuba silikonskog kita, i sva sila predmeta kojima zapravo ne možete uopće otkriti niti porijeklo, a niti svrhu. Ali, kako se kaže, svaka roba ima svog kupca.
Na golemoj šljunčari, ako samo malo bolje pogledate, možete naići i na upravo fantastične artikle, za smiješne novce: porculanski setovi posuđa, izvrstan kristal, stare budilice, slike, okviri, namještaj, nakit, stari radio-prijamnici, ploče, knjige, lusteri, umjetnine, tako da Hrelja u potpunosti opravdava naziv Maison du Hrelly.
Urbana legenda kaže da su neke sretnice tamo za par kuna znale ubosti originalnu Hermes maramu, ili Chanel torbicu. Tako nešto nisam susrela, ili jednostavno nemam dobro oko… Tko bi ga znao.
Radno vrijeme Hrelića je srijeda i nedjelja, od rane zore (doslovno – nedjeljom od 3 ujutro), pa do ranih popodnevnih sati. Ponekad kad dolazim, dođem već u sedam, pa s prijateljicama pijem tursku kavu, i pušim (na Hreliću jednostavno moraš pit’ kavu i pušit’, to je svojevrsni ritual), ali slobodno možete kapnuti i kasnije. Na Hrelić ne smijete ići tražiti nešto specifično, jer to zasigurno nećete naći.
Dozvoljeno je imati okvirni plan, ali tražiti crni stolić za dnevni boravak je jalov posao. Stolić je sasvim dovoljan opis, toga ćete naći. Ako koji put i ne nađete ništa, nema veze, sljedeći ćete put možda jedva stati u auto, kao mi jednom, kad smo nakupovali toliko stvari, da sam sjedila s golemim sjenilom za lampu u krilu.
A ono što mene uvijek toliko oduševi kod ovog vibrantnog mjesta je nepresušna količina pozitivne energije, na mjestu gdje ju ne biste nikada očekivali. Ruku na srce, Hrelić, koliko god ga zvali po franscuski, je sajmište, i većina ljudi koja tamo prodaju su u nezavidnoj financijskoj situaciji, i ta srijeda i nedjelja im predstavlja možda jedinu mogućnost da zarade za kruh. Ali, to ništa ne smeta.
Dok jedan striček prodaje svoju robu vičući reklamne parole na mikrofon, drugi pjeva uz harmoniku, teta se dere ajmo, žene, još malo pa nestalo, treći striček me želi ženiti, četvrti nudi besplatne puse, deda viče da nismo kupci, nakon što se sestra i ja ne cjenkamo za sat… Svi se međusobno dovikuju, smiju, jedu ćevape u 9,15, i uvijek mi bude super zanimljivo na tih sat, dva ubaciti se među naše, domaće Del Boye i Rodneye ( čak sam instalirala i Casio Illuminator sat na ruku – kultni Del Boyev prodajni artikal).
Buvljaci su neizostavan dio svih europskih gradova, zapravo dio neke neobične i osebujne kulture. Gdje sam se god smucala, pronašla bih buvljak, i možemo biti ponosni da i mi imamo naš Hrelić. A kao i na svakom buvljaku, odlični ulovi, zabava i dobro raspoloženje su zagarantirani. Eto, riješili smo pitanje kamo za vikend…
Foto: Ilina Cenov
