Ivana Kuzmić jedna je od onih osoba u čijem vokabularu ne postoji riječ – nemoguće. Po zanimanju je likovna umjetnica i bivša odbojkašica – zanimljiva kombinacija – no ona tvrdi da je upravo sport zaslužan za tu silnu energiju koja je pokreće. Diplomirala je primijenjenu umjetnost u SAD-u, trenutno je posvećena dizajniranju i osmišljavanju interijera, a magično oruđe koje svakom njenom radu daje jedinstveni pečat jest – kist.
Ivana Kuzmić
Hoće li njime iscrtati namještaj na zidu, pretvoriti običan stolić u neobičan i originalan ili naslikati sliku koja će dominirati prostorom – ovisi samo o njenoj mašti. Kada uđete u njen stan odmah ćete zaključiti što je po zanimanju – boje i nepresušna energija prirode pokreću je i čine njezin svijet pomalo drugačijim.
Što si htjela postati kada odrasteš?
Od ranog djetinjstva gubila sam se u mašti i jedino gdje sam sebe prepoznavala bila je umjetnost. Zbog niza drugih okolnosti u ranoj mladosti završila sam u sportu koji je na kratko zadovoljavao moje ambicije, ali sam dosta brzo shvatila da to nije adrenalin koji me budi svako jutro. Odlazak na studij u Ameriku trebao je rezultirati diplomom u managerskom sektoru, no životni put i njegovu putanju odredila mi je jedna osoba. Dovoljna je bila jedna rečenica: “Završio sam medicinu, radio kao doktor 10 godina, u 40-oj godini života promijenio zvanje i vratio se gdje pripadam” te je zaključak bio “ ne troši vrijeme na nešto što te ne čini sretnom“ – to je bio dekan na mom fakultetu.
Što je toliko uzbudljivo u tvom zanimanju?
Za mene je to svaka sekunda mog radnog vremena koji nerijetko traje cijeli dan. Vjerujem da je kod mene kao i kod svakog umjetnika okidač kad pred sebe prostreš kvadrat bijelog platna ili kvadrate praznih prostora i dodijeliš mu novi život, novu dimenziju, novu priču i novi identitet. Za mene je to bezgranična igra boje, svjetla, sjene, teksture i duha. Praznim platnima ili prostorima dodjeljujem igrokaz koji je meni razumljiv na moj način, a svaki prolaznik ili konzument stvara svoju verziju i tumačenje. Pronalazim uzbuđenje u tim bezgraničnim virtualnim dijalozima.
Koje je tvoje profesionalno zaleđe, što si studirala?
Završila sam “Studio Art and Art History” – primijenjena umjetnost sa fokusom na grafici i povijest umjetnosti. Dodatno sam se educirala za korištenje programa potrebnih za grafički dizajn te se trenutno educiram u 3D programu za animacije, a dodatno sam završila i školu dizajna interijera. Konstantnu naobrazbu shvaćam kao učenje novih alata koji mi olakšavaju izražavanje na različitim medijima.
Što te navelo da se zaljubiš u umjetnost?
Sloboda uma i iskrenost emocija koje prenosiš na medij.
Vratila si se iz Amerike u Hrvatsku – kakva su bila tvoja očekivanja, a što te zateklo?
To je bila jako bolna tema, no sada me zabavlja i jako sam zahvalna što sam donijela odluke koje su se tada činile kao apsolutne pogreške. Očekivala sam prilike, očekivala sam mogućnosti (jer tako te uče u školi: budi dobar i radišan i sve je moguće), no odjednom ništa nije bilo moguće i gdje god sam se okrenula lupila sam u zid. U tom trenutku sport je imao presudnu ulogu – naučio me da nema predaje tako da sam počela učiti kako pronaći “vrata”.
Kako izgleda tvoj prosječni radni dan?
Yoga, sastanci pa opet sastanci (hahaha) zatim gradilišta, komunikacija sa izvođačima.. Kada regularno vrijeme završi i stiša se telefon tada kreće kreativni dio dana i traje dok me koncentracija i inspiracija služe.
Koji je najbolji savjet kojeg si dobila?
Breathe! (diši)
Koji savjet bi dala osobi koja želi krenuti u tvom smjeru, a ne zna kako?
Budi uporan u traženju sebe i kanala kroz kojeg se želiš izraziti tako da te okolina jasno čuje.
Foto: Rajna Raguž
