Ema Baniček je pokrenula cool projekt Torta na dar – poklanja prekrasne torte koje sama pravi

Emu Baniček, pastry cheficu u San Canzianu, šira je javnost imala priliku upoznati prije dvije godine kao jednu od natjecateljica u Masterchefu. Ova 32-godišnja Zagrepčanka završila je Učiteljski fakultet, ali je nakon toga shvatila da se ne vidi u toj profesiji. Neko je vrijeme radila i kao stjuardesa, a onda upisala tečaj slastičarstva. Kuhanje je, naime, oduvijek bio njen najdraži hobi pa se zato i prijavila u Masterchef, koji ju je doveo do San Canziana gdje je trenutno zaposlena. Slastičarstvo je njezina velika ljubav, a ono u čemu se vidi je upravo izrada torti.

Zato je nedavno pokrenula zanimljivu inicijativu. Pod nazivom Torta na dar, Ema jednom mjesečno poklanja prekrasne torte koje sama pravi. Cilj joj je, kako kaže, ispraksati se u pravljenju savršenih torti i uveseljavati ljude njihovim izgledom i okusom. Za tortu se može prijaviti bilo tko, jedino što trebate je napisati joj u poruci zašto biste htjeli tortu (za sebe ili za nekoga) i doći po nju u Buje nakon što odabere dobitnika.

Upravo ovaj hvalevrijedan projekt potaknuo nas je da porazgovaramo s Emom i doznamo malo više detalja o njemu, ali i o Eminom putu od samih početaka do danas.

Od Masterchefa do San Canziana

• Kako se rodila tvoja ljubav prema slastičarstvu i kada si shvatila da se time želiš baviti u životu?

Pomalo mi je smiješna priča kako i kada sam to shvatila. Jako volim kuhati i to mi je bio glavni hobi od malih nogu. Ne samo kuhanje, nego hrana općenito. Na trećoj godini faksa imali smo praksu u školi. Taj dan je praksa bila u kombiniranom odjelu seoske škole u kojoj učitelj istovremeno održava nastavu za nekoliko razreda jer je malo djece. Prijateljica i ja smo došle doma iscrpljene i isfrustrirane jer nam se to činilo strašno naporno i dosadno pa sam intenzivno počela razmišljati što volim i u čemu sam dobra. Sjetila sam se da mi je u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna jedino dobro išlo plastično oblikovanje, odnosno rad s masom, a obrok ne završavam bez nečeg slatkog. I tada sam shvatila da bih trebala biti slastičar. Par dana nakon, otišla sam u knjižnicu i posudila nekoliko slastičarskih kuharica. Čak se sjećam nekih kreacija monoporcija u glavi koje okusno nisu bile nešto inovativno, ali stilski definitivno jesu.

• Javnost te upoznala u Masterchefu u kojem si sudjelovala 2021. godine. Koliko ti je sudjelovanje u showu pomoglo po pitanju nekih novih znanja i vještina, ali i po pitanju otvaranja nekih novih poslovnih prilika?

Masterchef me doveo tu gdje jesam – u San Canzian. I zbog toga sam neizmjerno zahvalna. Dobila sam priliku rasti, dato mi je povjerenje na temelju jako malo “dokaza”. Put je zapravo krenuo pohađanjem slastičarskog tečaja u KUL In-u u Sisku i tamo sam postavila temelje. U Masterchefu sam shvatila svoje kulinarske prednosti i mane te stvorila kontakte, a u San Canzianu sam počela sebe profesionalno graditi.

• Trenutno si zaposlena u San Canzianu, gdje radiš na mjestu pastry chefice. Možeš li nam opisati svoje dosadašnje iskustvo rada tamo?

Moram vam ispričati cijelu San Canzian priču jer je meni jako značajna i smatram da je to čista sudbina. Nešto prije nego je Masterchef počeo, pročitala sam članak o Pavi Klariću – jednom od najperspektivnijih mladih kuhara u Hrvatskoj. Potražila sam ga na Instagramu kako bih vidjela njegov rad i pomalo se razočarala jer nisam vidjela puno tanjura. I onda se on pojavi u Masterchefu kao gostujući chef, a ja sam jedina koja ima neku ideju o njemu i zna o kome se radi. Uzbuđenje me opralo jer imamo čast vidjeti njegov rad. I dan danas kada vrtimo tanjure gostujućih chefova, njegov je u top 3.

Nakon Masterchefa sam počela raditi u Ježevoj kućici. Ponedjeljkom smo bili slobodni, ali sam jedan slobodan dan odlučila doći u restoran raditi deserte. I taj dan me Damir Tomljanović nazvao jer Pavo Klarić želi pričati sa mnom. Ja se ježim i danas kada razmišljam o tome. Došla sam u San Canzian spremna na borbu. Iako mi je chef sve dobro objasnio i predstavio, ne znaš dok ne kreneš. I moram reći da je početak (u mojim očima) bio klimav, ali cijeli kuhinjski tim, a osobito su chef Pavo i sous chef Tristan bili ogromna podrška i jako strpljivi mentori. Oni su to još uvijek, kako za mene tako i za sve ostale.

Jedan veliki blagoslov, također, je sloboda koja mi je dana. Naravno, svaka kritika koju sam dobila je na mjestu i prihvaćena, ako ne odmah, onda s vremenom (ponekad je ponos jači, je l’). Ali što god sam tražila, omogućeno mi je. Kada god me trebalo usmjeriti ili potaknuti, kolege su to prepoznali prije mene same pa nisam ni stigla tražiti pomoć. Volim svoje radno mjesto, volim ljude s kojima radim.

Projekt Torta na dar

• Kako si došla na ideju da pokreneš projekt Torta na dar? 

Priča se pokrenula kada mi je prijateljica poslala objavu fitoterapeutkinje Martine Tute koja je tražila slastičara koji može ponuditi potpuno prirodnu tortu, bez aroma i umjetnih bojila. Javila sam joj se da joj mogu ponuditi tortu, ali ne i dostavu te da bih joj je darovala ukoliko može doći po nju. Ona je pristala te smo se dogovorile oko okusa i dizajna. Uživala sam u izradi torte i ideji da ću je nekome darovati, ispuniti njihovu želju te sam odlučila nastaviti s praksom. Torta na dar je projekt koji stavlja naglasak na samoaktualizaciju i ne bih mu dala altruistični karakter jer je korist obostrana.

Planovi za budućnost

• Spomenula si da se u budućnosti želiš baviti tortama. Možeš li nam malo detaljnije pojasniti o čemu se točno radi? 🙂 Da li bi voljela jednog dana imati svoju slastičarnicu ili sanjaš o nečem drugom?

Svatko od nas, kuhinjskih entuzijasta, jednog dana želi imati potpunu slobodu stvaralaštva i mogućnost vlastitog izražavanja kroz neki medij. Ja kod sebe kao jedan od medija vidim torte. S obzirom na to da je meni slatko jako bitan dio obroka, često kada bih na nekoj proslavi dočekala tortu, razočarala bih se. To su uglavnom bile “šlagaste” kreme blagog okusa i slatki biskvit namočen šećernim sirupom da ne bi bio suh. Pola torte se baci, nitko ne uživa u njoj, ne ostane zapamćena.

Pri izradi torti, stavljam naglasak na kvalitetu sastojaka i bogatstvo okusa. Tek nakon toga dolazi dizajn. Cijeli proces mi je jako zanimljiv i svaki puta nešto novo naučim jer do sada nisam napravila dvije slične. Od kada sam shvatila da želim biti slastičar, prikupljam ideje i recepte te imenujem torte prema osobama s kojima ih povezujem. Tako da će jednog dana u mojoj slastičarni čokoladna torta nositi ime tete Marijane koja nas sve daruje istom tortom za rođendan i uvijek je pojedemo prebrzo.

Iako imam svoje snove, ne žurim nigdje. Bitno mi je da imam dobru podlogu, da se usavršim u mnogočemu, a tek onda dolazi realizacija vlastitih ideja kada ću moći apsolutno stati iza onoga što radim. Do sada su se sve moje velike životne želje ostvarile u pravom trenu. Ponekad se čini kao da se stvari same od sebe slažu jer nikada ne silim proces. Tako neću niti siliti ideju o tortama, već će se ona ostvariti u pravom trenu. A do tada mi pišite, motivirajte me, postavljajte mi izazove.

Foto: Ema Baniček, Instagram