U mnogo smo vam navrata prenosili recepte blogerice Julije Beroš s bloga Torta, pinjur, pjat. Poput cheesecakea s borovnicama, tikvastog tarta ili bezglutenskog tarta od badema i borovnica koji su golicali vašu maštu.
No ovog je ljeta nastalo malo zatišje jer Julija je, naime, blog stavila u drugi plan i prihvatila se posla glavne slastičarke poznatog splitskog restorana Zrno Soli s fantastičnim pogledom, smještenog u ACI marini.
Prije Zrna Soli, odnosno prije slastičarskog poziva, Julija je bila diplomirani ekonomist s dugogodišnjim stažem u struci, no kako se u papirima, tablicama i računima nije pronalazila, okrenula se pečenju, miksanju, slaganju, kreiranju – kolača, torti i svih ostalih slastica. Okrenula se i fotografiranju svega toga što je pripremala, a to je bio početak bloga i posla koji je odmah zavoljela.
Blog je doveo i do pozicije glavne slastičarke u restoranu. Upitali smo Juliju nekoliko pitanja o tome kako se snašla u novoj ulozi.
Kako si se uopće našla u restoranu?
Prije Zrna Soli sam bila na par razgovora za posao slastičara, no to nije bilo to. Kada je do mene došao poziv iz poznatog splitskog restorana Zrno Soli nisam ni trenutka razmišljala. Vlasnik restorana, Ivo Vrdoljak, za mene je čuo putem zajedničkog prijatelja te mi je na neviđeno uputio poziv da dođem k njima.
Ja sam ipak poželjela da se najprije i osobno upoznamo, te naravno da se upoznam i s kuhinjom i osobljem restorana, sa samim restoranom i cijelim njegovim konceptom.
Nakon susreta Ivo je ostao kod toga da želi da odmah preuzmem njihov slatki odjel, a ja više nisam dvojila ni najmanje – dogovor je pao! Apsolutna sloboda i puno povjerenje vlasnika restorana su mi bili ‘vjetar u jedra’ da dam, i da i daljem dajem, ono najbolje od sebe. To je za mene bila velika čast, a ujedno i odgovornost, prvenstveno znajući da postajem dio tima restorana koji je na izuzetno dobrom glasu, kojeg posjećuju gosti s posebno razvijenim gastro osjetilima.
Smatram da je ta sloboda koju sam dobila nešto najvrjednije – odmah po dolasku u novo radno okružje osjećala sam se kao riba u vodi.
Kakve deserte kreirate i jesi li imala potpunu slobodu pri stvaranju novog slatkog menija?
Premda je restoran u svojoj ponudi već imao veoma dobre deserte – dana mi je prilika da cijelu njihovu slatku ponudu oplemenim, većinu toga zapravo promijenim, a na sve stavim jedan svoj prepoznatljivi pečat.
Naravno, nisam imala ništa protiv toga i krenula sam s vlastitim novotarijama. Rezultat toga je da na našoj karti deserata imamo par konstanti, a ostatak mijenjamo i naše goste mjesečno upoznajemo s novim delicijama. U izradi i ponudi delicija pratim godišnja doba i lokalne domaće namirnice pa ponudu prilagođavamo njima – drugim riječima – svaku voćku koristimo u njezinom pravom vremenu u našim malim slatkim kreacijama.
Gdje pronalaziš inspiraciju?
Što se tiče kreacija ni sama ne znam kako mi ideje dolaze tolikom brzinom, vjerojatno razlog leži u činjenici što je ovo baš ono što volim i želim raditi, a kad nešto voliš onda tu nema granica.
Sretna sam jer vidim da gosti ne hvale samo naš pogled, a kažu da imamo pogled vrijedan milijun dolara, ne hvale samo ribu i ostale delicije dva mlada kuhara mađioničara Mateja i Tome, već prepoznaju jedan novi iskorak u ponudi deserata. Primamo mnoštvo pozitivnih impresija, a svakako i dodatnih narudžbi, posebno torti za razne prilike.
Foto: Julija Beroš
