Skupina mladih i voljnih žena odlučila je spasiti sve lutalice svijeta i udomiti ih. Godine 2018. oformile su svoju malu oazu u Našicama i nazvale ju Farmica. Financirale su ju iz svojih džepova, hranu su žicale, kuhale, prale i satima su provodile u blatu i izmetu, čak i na -17°C i to nekoliko puta dnevno jer što se mora, nije teško. Kad odlaze od svojih životinjica, jedva čekaju sutradan da se opet vide, daju im lijekove, hranu i pozamašnu dozu maženja.
Iako i sama u potrebi, ova plemenita udruga pod svoj je krov primila trudnu kravicu i tri prasice s potresom pogođenih područja, pokazavši kako dobrota i ljubav ne znaju za prepreke. Srećom, ove godine će im i američka organizacija ‘I Stand With My Pack’ pomoći u prikupljanju novca za sanaciju krova, rekonstrukciju nastambi, izgradnju prostora za smještaj mačaka te kupnju bagera kojim će se provoditi odvodnjavanje. U akciji prikupljanja sredstava mogu sudjelovati i svi građani Hrvatske kako bi njihov mali raj na zemlji ostao šaren i sretan, kakav zaslužuje biti. U nastavku pročitajte priču o tome kako je nastala udruga Farmica i sve o njihovim maznim stanovnicima te o tome kako im i vi možete pomoći.
- Možete li nam reći nešto više o svojoj udruzi Farmica? Kojim se sve aktivnostima ona bavi?
Naša misao vodilja je pomoći onima koji sami to ne mogu. Oni koji su uvijek marginalni problem u ljudskoj sreći, a uzvišeni u ljudskoj nesreći (primjer je potres u Petrinji i psi tragači). Bezbroj je primjera ljudske zlobe nad životinjama, a nikada nisam saznala zašto. Je li životinja krala hranu iz obijesti ili iz potrebe? Je li došla pred tvoja vrata iz gluposti ili je pretučena, ozlijeđena, ostavljena, smrznuta… I danas se držimo toga – pomoći! Svaki život je bitan, pa tako i život prasice Ruže iz Koprivnice čiji je gazda preminuo, a došla je k nama zajedno s pačjom ekipom. Koza Roza je došla iz Čakovca, bila je predviđena za najgore, a završila je srećom kod nas gdje će doživjeti duboku starost i otići sretna. Osam koza preuzeli smo od gospođe koja ih zbog godina i bolesti više nije mogla imati. Jarac Hoppy došao je iz Varaždina, patke iz Pazina, Magarac Miško iz Velike Gorice dok je pony Roky otkupljen od Roma.
Brinemo se za sve te životinje. Primjerice, tu je jarac Hoppy kojem su prednje noge u vrlo lošem stanju jer je bio smješten u malenom boksu i stalno je klečao. Čekamo udlagu za njegove noge iz Amerike kako bi se lakše kretao. Pse i mace zbrinjavamo i udomljavamo ih, dok će domaće životinje ovdje imati svoj dom zauvijek. Prošli tjedan smo udomili Dexa, psa koji je imao slatku irokezu iz ne tako slatke priče, čuli smo da je od nekog (ne)čovjeka dobio sjekirom po glavi i otada mu je dlaka rasla na sve strane. Konačno smo dočekali dan da i on pronađe svoje zauvijek ljude. Šalju nam slike kako leži na krevetu pod dekicom i priča im priče o Farmici.
- Kako ste se odlučili na pokretanje udruge Farmica? Tko je sve sudjelovao?
Počeli smo djelovati kao građanska inicijativa prije četiri godine. Tada nas je bilo samo četiri, sve djevojke, a financirale smo se iz svojih plaća ili od džeparaca. Dovodili smo lutalice u svoje domove i tražili smo im te plaćali privremene smještaje. Tada nam je jedna sugrađanka dala svoje zemljište van grada na korištenje. Bilo je maleno, ali nama je tada to bilo uistinu nešto najvrijednije što smo mogli dobiti. Imali smo ručnu pumpu za vodu, nismo imali struje, a boksevi su bili improvizirani. Tada smo mi, kao i drugi ljudi, počeli dovoditi pse koje bi našli na ulici.
Međutim, ljudska zloba nema kraja. S tog zemljišta bili smo doslovno protjerani od okolnih stanara i prve susjede. No, ona ni ne živi tamo, nego samo ima voćnjak u koji dolazi jednom u tri mjeseca. Tada smo morali odlučiti odustajemo li od svega ili nastavljamo dalje – mi smo nastavili i to još hrabrije nego prije. U selu Brezik Našički našli smo zemljište od 35 tisuća metara kvadratnih i kreirali smo objavu za našu Facebook stranicu. Željeli smo skupiti novac za kupovinu zemljišta i zahvaljujući ljudima koji su pratili naš rad i vidjeli koliko vrijedimo, ali da nemamo mogućnosti – uspjeli smo! Trebalo nam je tri mjeseca da prikupimo novac, kupimo zemlju i dođemo na zemljište. Iako je bilo ‘golo’ i bez struje koju ni danas nemamo, bili smo najsretniji na svijetu. Još uvijek se smatramo sretnicima.
- Je li teško naći volontere koji su voljni pomoći i sudjelovati u radu udruge?
Volonterska mreža u našem gradu nije velika. Postoje oni koji dođu i ostanu zauvijek. No, više je onih koji shvate da je biti volonter u skloništu lavovski posao. Fizički smo stalno aktivni i vremenske neprilike ne postoje. Voljeli bi da se to promijeni i nadamo se da hoće dolaskom boljeg vremena.
- Nakon razornog potresa koji je pogodio Petrinju i okolicu odlučili ste se posebno pobrinuti za domaće životinje. Već ste spasili jednu trudnu kravicu i tri prasice. Kako su baš one došle do vas? Kako se snalaze?
Prošli vikend smo zajedno s Udrugom Pobjede otišli u Petrinju [selo Župić] po kravu Šaravu koja će uskoro u potpunom miru na svijet donijeti maleno tele i s njim ostati zauvijek. U istoj štali iz ćoška su virila tri para okica [Luna, Lajka i Bela], malene gice koje djed najprije nije htio prodati nama koji bi ih čuvali kao oči u glavi. Naposlijetku se predomislio i sve zajedno nam prodao za 12 i pol tisuća kuna. Mi ih ne bismo mogli dovesti na Farmicu i opet ih, jednom kad se ovo svo zlo zaboravi, vratiti nazad.
Djedu koji se opraštao od Šarave nije bilo lako, stegnulo se i nama u grlu. Ljubio ju je na odlasku i zaplakao. Osam godina su proveli zajedno. Šarava je divna i sigurno mu nedostaje. Vidimo da članovi djedove obitelji prate našu stranicu i vide kako sada živi Šarava i kako su gice prvi put na travi i zemlji. Užitak nam je gledati ih kako slobodno trčkaraju po snijegu i presretni smo što su dobili priliku da žive kao i svi mi, slobodni, jer to zaslužuju.
- Vjerujemo da ni vama nije lako. Kako se vi i vaši volonteri snalazite u ovoj novonastaloj situaciji?
Mi smo spremni na sve. Kad imaš misao koja te vodi onda ne postoje teritorijalne udaljenosti. Da se slično dogodilo na jugu Hrvatske, išli bi pomoći. Hvala Bogu, potres se u Našicama osjetio minimalno i naše životinje su na sigurnom. Najbitnije nam je da Petrinjci znaju da na nas mogu računati.
- U kojem slučaju vam se ljudi s tog područja pogođenih potresom mogu javiti? Kako će najbrže i najlakše doći do vas?
Mogu nas kontaktirati putem Facebooka. Inače se nalazimo u Breziku Našičkom, Šalapanka 33, koji je zadnji naseljeni broj. Samo produžite ravno ili viknete, a sko ne čujemo mi, Miško će početi rikati pa znamo da se netko približava.
- Kako vam ljudi mogu donirati novac, hranu i ostale potrepštine? Čega vam najviše nedostaje?
Mi se financiramo isključivo iz donacija građana. Stoga, ako ste u mogućnosti pomoći radu Udruge, to možete napraviti volontiranjem, kupovinom hrane za pse, mace, gice, dostavom voća i povrća, sijena slame, zobi, kukuruza ili uplatom na račun naše udruge. Sve primamo, sve trebamo.
Sad nam je osnovno Šaravoj i gicama izgraditi štalu dostojnu takvim krasotama. Uz to, voljeli bi ograditi njihovo područje, a to je nekih 12 tisuća metara kvadratnih. Trebali bi i obnoviti krov i nastambe kako bi mace mogle biti kod nas nakon operacija i dok ne nađu svoj zauvijek dom. Također, potreban nam je bager kako bi mogli drenirati zemlju nakon kiša. Putem ovog linka nam možete pomoći svojom donacijom kako bismo što prije došli do svog cilja i pomogli životinjama kojima je to potrebno.
- Što bi po vama ljudi mogli naučiti od životinja, pogotovo tijekom ovako burnih i stresnih vremena?
Oni su naša sreća, mi smo njihova. Tijekom Nove godine zajedno se bojimo petardi. Ako nešto šušne noću, moraš im svakome pojedinačno objasniti da je to vjetar i obećati im da „ih neće nitko i ništa“. Pričamo im priče o dobrim, brižnim i odgovornim vlasnicima i oni su odmah dobro, samo zato što smo uz njih. Svaku sreću uvećaju nam 300 puta, a svaku nevolju izliječe blizinom. Usidreni među našim stopalima, ispratili bi s nama svaku našu suzu, smrt bližnjih ili slomljeno srce. Mislim da je to dovoljno da nas razumijete.
Foto: Farmica
