Djevojka koja inspirira: Paraplivačica Emma Mečić sa samo 17 godina postala je europska prvakinja
Funchal, Madeira, travanj 2024. godine – hrvatska paraplivačica Emma Mečić osvojila je zlatnu medalju na 400 m slobodno (S9) na Europskom prvenstvu u paraplivanju. Uspjeh je to koji je postigla sa samo 17 godina.
A da je pred njom uspješna karijera Emma je dala naznačiti još u kolovozu 2023. godine, kada je priredila senzaciju na Svjetskom paraplivačkom prvenstvu održanom, u Manchesteru, osvojivši srebrnu medalju na 400m slobodno (S9). Pritom je postavila i novi hrvatski rekord.
Nedavno smo je pratili i na Paraolimpijskim igrama u Parizu, gdje je bila naša najmlađa natjecateljica, a ujedno i jedna od najmlađih natjecateljica u paraplivačkom programu. Medalja je ovoga puta izostala, no steknuto je vrijedno iskustvo velikog natjecanja koje će, kako i sama Emma ističe, biti prilika za učenje i rast. S mladom nadom paraplivanja i djevojkom koja je prava inspiracija razgovor donosimo u nastavku.
- Emma, prvenstveno te poznajemo kao paraplivačicu. No kako bi nam se još predstavila? U čemu još uživaš, što voliš raditi u slobodno vrijeme, čime bi se voljela baviti nakon srednje škole?
Kao što znate, ja sam Emma Mečić, imam 17 godina, živim u Švicarskoj i najmlađa sam parasportašica koja je Hrvatsku predstavljala na nedavno održanim Paraolimpijskim igrama u Parizu. Plivati sam počela s pet godina i jednostavno obožavam biti u vodi. Rođena sam s femoralnom hipoplazijom što znači da mi je desna noga vidno kraća i ne mogu se kretati bez proteze.
Trenutno pohađam drugi razred srednje ekonomske škole, a nakon završetka srednje bih voljela postati učiteljica. Premda mi je zbog treninga i priprema ponekad izazovno uskladiti školske i sportske obaveze, uz školu me vežu samo pozitivna iskustva, a slobodno vrijeme za prijatelj, obitelj i pokoju dobru knjigu smatram neprocjenjivim.
- Kako je započela tvoja ljubav prema plivanju? Podsjetimo, prošle si godine stekla i nagradu za najbolju parasportašicu u 2023., kako si se osjećala? Što ti je ona značila?
Kao što sam ranije spomenula, moj prvi ulazak u bazen dogodio se u petoj godini zbog invaliditeta. Plivanje se smatra najinkluzivnijim sportom i najčešće ono bude prvi susret s nekim sportom djeci s teškoćama u razvoju. Dvije godine kasnije sam počela plivati natjecateljski u klubu l Nuoto sport Locarno, a s 11 godina su počela prva ozbiljnija natjecanja i medalje.
Kada bih se bacila u vodu, imala sam osjećaj neopisive slobode. Kao da bi sve oko mene nestalo. Moj invaliditet i sve fizičke prepreke s kojima bih se svakodnevno suočavala.
Istina, prošle godine sam osvojila nagradu za najbolju parasportašicu u 2023. godini i bila je to velika čast. Svaka nova medalja ili priznanje pokazuje da se uloženi trud i vrijeme isplatio, a nagrada poput ove uistinu dođe kao šećer na kraju.
- A kako si se osjećala kada si pobijedila ne Europskom prvenstvu?
Poseban je osjećaj čuti hrvatsku himnu na jednom takvom natjecanju. Premda ne živim u Hrvatskoj, osjećam ju kao svoju prvu domovinu i nalet emocija je velik na svakom osvojenom važnom natjecanju, pogotovo na europskoj i svjetskoj razini.
- A kako si se osjećala prije odlaska na Paraolimpijske igre? Je li postojala trema? Kako si zadovoljna svojim nastupima i cjelokupnom atmosferom u dvorani?
Prije odlaska na Paralimpijske igre imala sam osjećaj da sam opuštena i spremna. Ipak, dolaskom na bazen, uz zvuk prepune dvorane, glasnih navijača i naboja energije, razina treme se značajno pojačala. Trema me nastavila držati i nakon izlaska pred publiku, ali ne mogu osporiti da je atmosfera uistinu bila posebna. Nikada ranije to nisam imala priliku doživjeti pa su i u tom pogledu ove Paraolimpijske igre za mene bile jedno novo i jedinstveno iskustvo.
Jednako sjajna atmosfera pratila me od samog dolaska u Pariz i boravka u paraolimpijskom selu. Bilo je tu osim puno rada i discipline i druženja te upoznavanja sjajnih parasportaša i parasportašica iz cijelog svijeta.
Što se tiče samih natjecanja, moram biti iskrena i reći da nisam baš zadovoljna svojim nastupima, premda sam trenirala kontinuirano i predano. Ipak, zadovoljna sam samom činjenicom da sam se plasirala na Igre te došla do finala što je svakako bio prvotni cilj. Kada sve skupa zbrojim i oduzmem, s obzirom na to da mi je ovo bilo prvo iskustvo na Paraolimpijskim igrama, gledam na to kao na priliku da učim i rastem kao parasportašica.
- Koje su najljepše uspomene koje ćeš ponijeti iz Pariza?
Najljepše uspomene vežem za svoju ‘podršku s tribina’. Obitelj, prijatelji i cijeli tim srčano su navijali iz utrke u utrku i to je svakako doprinjelo ukupnoj atmosferi i mom osobnom doživljaju Igara. Kao drugu omiljenu stvar bih navela boravak u paraolimpijskom selu kao i sva nova poznanstva koja sam tamo stekla.
- Što bi voljela ostvariti u bliskoj budućnosti?
Sljedeći korak je dobro se odmoriti, a zatim proanalizirati sve pogreške koje sam napravila tijekom ovog natjecanja kako bih se što bolje pripremila za sljedeće veliko natjecanje, a to je Svjetsko prvenstvo u paraplivanju 2025. godine. Cilj je dati najbolje od sebe na svjetskom i nadati se najboljem mogućem ishodu.
- Premda si i sama mlada, uzor si svojim vršnjacima. Što bi voljela da tvoji vršnjaci nauče od tebe?
Svojim bih vršnjacima, kao i nešto mlađim generacijama poslala poruku kako svatko od nas može pogriješiti i pasti, kao i suočiti se s brojnim preprekama na putu prema cilju. Ono što je važno je zadržati duh da se svaka prepreka savlada, a iz svakog pada i pogreške uči. Ne odustajte nikada! Čak i ako tijelo izdaje, ali srce i glava guraju naprijed, vjerujte u uspjeh.
Foto: HINA/ Daniel KASAP
