Još uvijek se sjećam svoje oduševljene reakcije kada sam prvi put ugledala projekt resorta Marina Bay Sands u Singapuru. Bilo je to 2009. dok sam živjela u Japanu. Pomislila sam „Divno! Singapur je tako blizu!“ i otrčala pokazati suprugu slike. Jednako se oduševio. A onda je od otvaranja koje je bilo 2010. godine sve do 2014. obećavao kako ćemo otići.
Nakon četiri godine frkanja nosom i kolutanja očima svaki put kada bih predložila da neki od njegovih slobodnih dana iskoristimo kako bismo otišli u Singapur, a on odbio, odlučila sam otići sama. Samo što više nisam putovala iz Tokija nego iz Zagreba. No ništa zato, odavno sam navikla i na duža putovanja i mučenje u avionu. Prijateljica koja tamo živi je odmah obećala kako neće ići na posao dok sam u Singapuru, pa sam znala da mi neće biti dosadno.
Unatoč slikama koje sam godinama gledala, nisam mogla ni zamisliti kako je Marina Bay Sands toliko velik da bih ga bez razmišljanja okitila titulom grada. Tri hotelska tornja od 55 katova, koje je projektirao slavni Moshe Safdi, sadrže preko 2500 soba, 120000 kvadratnih metara prostora za koncerte, konferencije i izlaganja, 74000 kvadratnih metara u koje spadaju muzej, klizalište, kazalište, kazino koje prima oko 4000 ljudi, na desetke vrhunskih restorana svjetski poznatih kuhinja, i, naravno, shopping centar.
Na vrhu resorta nalazi se SkyPark koji prekriva sva tri tornja i tako vizualno zaokružuje kompleks. U SkyPark spada i jedan od najljepših svjetskih bazena, 150 metara dugi infinity pool. Vrijednost cjelokupnog kompleksa iznosila je vrtoglavih 8 milijardi dolara. Prije samog otvaranja analitičari su procijenili kako će do 2015. Godine Marina Bay Sands povećati singapurski BDP za 0,8%. Osim toga, u resortu je zaposleno 10000 ljudi, a otvoreno je još 20000 radnih mjesta indirektno, u raznim granama gospodarstva.
Osim što sam poprilična štreberica koja mora vidjeti svaku i najmanju znamenitost grada u kojem se nalazi, razloga za napuštanje hotela nije bilo mnogo. Unatoč najvećem Louis Vuitton dućanu na svijetu (koji se nalazi na plutajućem otočiću od 2000 kvadratnih metara u podnožju resorta), ostalim mnogobrojim dizajnerskim i manje poznatim imenima, i kanalima kroz shopping centar, kroz koje se vozi gondolama, shopping me nije ni najmanje privukao. Kada bih rekla da je to samo iz razloga što me dugogodišnji život u Aziji naučio kako se tamo ne kupuju europski dizajneri jer su cijene paprene, lagala bih.
Izležavanje na suncu i kupanje na trideset stupnjeva nakon prehladnog Zagreba i restorani poznatih chefova, koji uključuju Wolfganga Pucka, Daniela Bouluda, Tetsuyu Wakudu i planetarno popularnog Guya Savoya ipak su bili najveći razlog što nisam apsolutno ništa kupila. Ako tome dodamo i noćni klub Ku De Ta koji me oduševio pogledom, te sad već i svjetski poznate klubove Avalon i Pangaeu, shopping se nametnuo kao najdosadnije u ponudi. Možda sam posumnjala u svoju odluku o neodlasku u kupovinu jedino kada bi bazen okupirale Japanke sa selfie štapovima, te uz neprestano hihotanje i urlanje, slikale same sebe tisuću puta u istoj pozi. Ah, ne smijem zaboraviti ni gospodina dlakavih leđa pored kojeg bi i Chewbacca prošao neopaženo…
Foto: Dina Ćorić Bosnar
