O Splitu svi sve znaju ili bar oni misle da znaju. Sa svih strana u posljednje vrijeme slušam o svojevrsnoj renesansi koja se odvija u mome gradu. Ta renesansa je naravno prisutna samo u turističkoj domeni života jer svakome tko se svojom nesrećom zatekao u Splitu za vrijeme, recimo, veljače brzo se rasplinu fantazije o renesansi i brzopotezno zavlada atmosfera sličnija srednjem vijeku. To je realnost mog grada, sve drugo je ljetna iluzija.
Vratit ću se malo unatrag, točnije nekih desetak godina koliko je prošlo otkad sam doslovno preko noći preselio u našu metropolu. Kad sagledam taj svoj potez s vremenskom distancom jasno mi je da sam zapravo pobjegao. Da, taj moj bijeg je zapravo bio rezultat revolta prema rodnom gradu kojeg nikad nisam uspio doživjeti svojim u pravom smislu te riječi i za kojeg sam uvijek osjećao da me ne prihvaća onako kako sam ja, tada bar, doživljavao da bi trebao. Koliko sam samo zavidio svojim vršnjacima koji su imali svoje ekipe prijatelja s kojima su doživljavali sva veselja koje je ovaj grad nudio svojoj mladosti, od žvakanja bureka i krafni na popularnom ”zidiću” do uživanja u folk muzici po raznim separeima opskurnih ”lounge barova” pa sve do igranja picigina na Bačvicama.
Naravno, nisam im zavidio na njihovom konceptu veselja već sam bio zavidan njihovoj sposobnosti da im navedene aktivnosti zaista pružaju veselje i da ne traže niti očekuju od života ništa više od toga. Uz veliki trud uložen u promišljanje zašto sam baš takav kakav jesam, zašto nisam nimalo prilagodljiv i zašto baš uvijek moram prokleto tvrdoglavo željeti više, nisam došao do pametnijeg riješenja od onog da jednostavno odem. Otišao sam s nepunih osamnaest godina nisam želio ni čuti za Split, do te mjere da sam čak uspio modificirati jako prepoznatljiv splitski dijalekt i kamuflirati ga kao da me sram odakle dolazim. Zapravo i bilo me sram jer u kojem god društvu da sam se zatekao nitko o Splitu i Splićanima nije imao pretjerano visoko mišljenje, s izuzetkom Beograđana. Isti je to nerv u pitanju koji ili voliš ili ne podnosiš.
Prošle su tako i četiri godine, a da se geografski nisam ni približio svome gradu. Kažem namjerno geografski jer kako vrag nikad ne spava u podsvijest su se počele uvlačititi slike djetinjstva i te slike su me šapatom uvjeravale da je možda ”došlo vrime da se pomirin sa svitom” i da mi možda budućnost ipak gravitira prema moru, Dalmaciji i materinoj spizi. Taj šapat se kroz naredne dvije godine pretvorio u vrisak i sve u meni je bilo okrenuto k tom cilju. Nedostajao mi je samo dovoljno jak poticaj da se odlučim na taj monumentalni korak. Dvije su stvari koje mene mogu pokrenuti i trgnuti iz letargije, a te su ljubav i novac što je tako očekivano paradoksalno od mene. Ovaj put je ipak ljubav bila ta pokretačka sila koja mi je život okrenula naopako u najpozitivnijem mogućem smislu. Siguran posao i donekle posložen život u metropoli sam zamjenio za rodni grad i životnu ljubav, a za sve ostalo sam naivno mislio da će se srediti samo od sebe. Ljubav ima svoj čarobni način da nam zamagli realni pogled na svijet oko nas, meni je gusta magla bila prvih godinu dana mog povratničkog života i sve je izgledalo upravo savršeno. Moram naglasiti da se moj povratak odvijao paralelno s preporodom Splita kojem danas svjedočimo.
Druga povratnička godina protekla je u polaganom buđenju iz polusna suncem okupane rive, bezbrojnih kava i zablude da se svi problemi riješavaju gledanjem u pučinu na Matejušci. Baš u to vrijeme na produženom vikendu u obližnjem Hvaru rodila se ideja ID concept store-a kojem smo se posvetili u potpunosti i taj porod nije dozvoljavao promišljanje o stvarnosti koja je oko mene jer su sve misli i sva energija bile usredotočene na projekt kojeg smo morali postaviti na noge. Nakon određenog vremena realnost je probila sve balvane obrane koje sam sagradio oko sebe i splitsko stanje uma je kao poplava potopila sve moje iluzije o mome gradu koje sam iskonstruirao u podsvijesti.
Nevolje koje nosi splitsko stanje uma su postale jedino što sam percipirao oko sebe. Teme kojima se ljudi ovdje bave su do te mjere deplasirane da bi uložio i minimalni trud da ih ovom prilikom prenesem u pisanu riječ pa ću ih radije preskočiti, ali dovoljno je da konstatiram da ljudi ovdje pronalaze najveću osobnu satisfakciju u tome da se isključivo bave tuđim životima i to redovito u negativnom kontekstu. Pravilo je samo jedno, ako je nekome lošije nego tebi valjaj se u tom saznanju kao prasac u blatu, a ako je drugome ne daj bože bolje nego tebi nastoj koncentriranom mržnjom nadvladati tu frustraciju. Osoba sam koja priznaje svoje slabosti, jedna od njih je da i ja ponekad volim guštati u kakvom sočnom traču, ali malicioznost koja ovdje ide ruku pod ruku s tračanjem je nešto što me uvijek iznova potresa i odbijam se naviknuti da je, eto, to tako.
Malicioznost ljudi koja po mom zaključku proizlazi isključivo iz beskrajne nesreće i nezadovoljstva vlastitim bitkom pomiješana s nedostatkom ikakvog kvalitetnog društvenog sadržaja koji bi me barem minimalno zainteresirao, rezultiralo je potpunom izolacijom i početnim stadijem agorafobije koja se ogledala u tome da sam si život sveo na kuću i posao. Za očekivati je bilo da takav način života ne može potrajati zadugo jer neminovno rezultira osjećajem samonametnutog kućnog pritvora. Jedini način oslobađanja iz tog začaranog kruga je bio razbijanje zone komfora i prisiljavanje na socijalizaciju. Jedan od razloga je bio i taj što mi se uznapredovala asocijalnost počela odražavati na posao koji ironično u svom korijenu ima korespodenciju upravo sa širim spektrom ljudi.
Veliku ulogu u ovoj svojevrsnoj tranziciji odigrala je upravo spomenuta renesansa grada. S dolaskom svjetskog festivala elektroničke glazbe u grad podno Marjana prilike su se izmijenile do neprepoznatljivosti. Domaćinima je došlo do mozga da im samo turizam može osigurati bolji život. Kvart Varoš, u centru starog grada, od opskurnog kvarta koji nije bio na dobrom glasu u posljednje dvije godine postaje ogromno apartmansko naselje koje se nezaustavljivom brzinom ekspandira i nadograđuje doslovno iz dana u dan. Svaki podrum je postao restoran, konoba ili braserija. Netko sa strane bi pomislio da se s izmjenom vanjskog obličja mijenja i korigira spomenuto stanje uma, ali tome ipak nije tako. Gramzivi kakvi jesu domaći su samo odlučili da im je profitabilnije zadržati svoje mišljenje unutar svoja četiri zida što je ipak, ako bolje razmislim, svojevrstan mali korak naprijed. Iako je taj napredak debelo uvjetovan masnom zaradom koju imaju od turizma bolje da bilježimo ikakav napredak nego nikakav.
Nadam se da sam uspio sve negativne strane moga grada obrazložiti jer bez svijesnosti o negativnim detaljima ne bismo mogli osvijestiti i pozitivne strane života u dalmatinskoj metropoli. S pozitivnim osvještavanjem sam počeo relativno nedavno. Detektirao sam neka mjesta u gradu u kojima zaista uživam i u neku ruku sam ponosan što takva mjesta postoje u Splitu i što napokon nekom prijatelju iz inozemstva mogu s punom sigurnošću preporučiti savršen obrok u božanskom ambijentu.
Prvo mjesto zauzima MazzgoonFood koji se pozicionirao u samom srcu Geta nekoliko metara od Dioklecijanove palače na adresi Bajamontijeva 1. Obožavam tamo provesti večer uz lagane specijalitete i odabrano crno vino čiji izbor je kontroliran od strane vlasnice Sare, s kojom volim uživati uz naše teme koje se uglavnom vrte oko zajedničkog nam pogleda na određene stvari i jedna je od rijetkih s kojom njegujem kompatibilni smisao za humor, a redovito me osvaja i svojim istančanim modnim stilom.
Kako imam alergiju na alkohol i teško pronalazim pića u kojim mogu guštati više od dva gutljaja ekstatičan sam kad pronađem alkohol koji mi odgovara. Nema veze čak ni koji je alkohol u pitanju već kako je pripremljen. Najdraže piće mi je uz kvalitetno crno vino aperitiv Aperol spritz, inače valjda najpoznatiji talijanski aperitivo. Ispijanje Aperol spritza je dio talijanske kulture i obično se služi iza 18 sati ususret večeri, koja tipično talijanski traje do sitnih noćnih sati. Najbolji na svijetu, bar koliko sam osobno imao prilike kušati, služe u Bokeriji.
Restoran Bokeria se otvorio prije nepune dvije godine i otad je nemoguće dobiti stol bez rezervacije. Obitelj koja stoji iza projekta je sva svoja gastronomska iskustva koja su godinama prikupljali po svijetu pretočila u ovaj restoran bar i to se osjeti i vidi. Za mene su to dva mjesta u gradu gdje se ne osjećam kao da sam u Splitu. Originalni pristup prožet svjetskim trendovima u gastronomiji i ogroman trud i ljubav koji su uloženi u projekt pozicioniraju ova dva restorana na moju listu ‘obavezno posjetiti’.
Park šuma Marjan je definivno meditativna oaza čija umirujuća energija na mene djeluje kao efekt dvije jake tablete za smirenje. Kad sam nervozan, nemiran, nesretan otići ću tamo jer sat vremena provedenih na marjanskim stazama daje rezultate sata psihoterapije. Imati mjesto koje pruža takav senzacionalni odmak od svakodnevnice, a opet je dio iste, je blagoslov. Mediteranski film festival, Judin Pazar, MazzgoonFood, Bokerija, otić’ sa mojom Marijanom po sladoled u Luke pa na zidić, Sustipanske noći, Marjan, sve su to zvijezde koje su u zadnje vrijeme obasjale moje nebo, nebo moga rodnog grada koje je toliko dugo vremena bilo tmurno i mračno. Neću se lagati jer zima će brzo doći, ali moju sreću što danas mogu vidjeti zvijezde kojih prije nije bilo na mome nebu nemože više ohladiti ni najhladnija zimska bura. Grade moj ipak te malo volim!
