Danas je naš dan. Dan koji slavimo sebe i žene radnice koje su se u povijesti borile za svjetliju budućnost onih koje ostaju i dolaze iza njih. Pravo glasa, jednakost s muškarcima, pravo na obrazovanje, majčinstvo i sve ono što uživamo danas trebamo zahvaliti onima koje su bile dovoljno glasne i uporne. Koje su imale hrabrosti suprotstaviti se svim načelima tadašnjeg normalnog. I u tome su uspjele – sasvim sigurno na papiru. Međutim što je s praksom i je li danas uživamo ono za što su se žene borile? Zašto se Dan žena u novije vrijeme komercijalizirao pa više ne znamo što je Dan zaljubljenih, što Majčin dan, a što Dan žena? I na kraju krajeva, pomalo retorički, pitamo se zar ne bi svaki dan trebao biti naš dan!
Ne želimo da prethodna rečenica zvuči umišljeno ili kao da trebamo slaviti samo sebe jer postoje i druge karike koje slavimo i koje nas čine potpunima. Ipak, danas tekst posvećujemo sebi i svemu na što možemo i moramo biti ponosne. Svaki dan, a ne samo danas.
Dan žena – dan u kojem ne želimo biti princeze
Danom žena obilježava se katastrofalan požar u njujorškoj tvornici u kojem je stradao veliki broj žena. Postoji i simbolika samog datuma te zašto je baš on izabran kao Međunarodni dan žena. Naime, na ovaj dan davne 1857. godine, žene zaposlene u industriji odjeće i tekstila javno su protestirale zbog loših radnih uvjeta i niskih plaća. Na isti ovaj dan dogodio se i povijesni njujorški marš u kojem je sudjelovalo 15 000 žena koje su tražile pravo glasa, više plaće i kraće radno vrijeme. I konačno, ovo je bio dan kada se održala prva ikad ženska konferencija u povijesti. Baš tada i donesena je odluka da se 8. ožujka slavi Međunarodni dan žena.
Možda vas povijest ne interesira previše, ali kako ono kažu – kako bismo razumjeli svoju sadašnjost, potrebno je razumjeti prošlost. Ne želimo držati sat povijesti, ali ovaj kratki kontekst važan je da osvijestimo kako se nitko nikada nije borio za to da se osjećamo kao princeze koje će uživati u pažnji muškaraca na taj dan. Nitko se nije borio za bukete, cvijeće, poklone i popuste, ali današnji svijet nam je jednostavno to donio. I da se razumijemo, nećemo se buniti ni za poklonjen cvijet, niti za dobiveni popust sve dok uživamo poštovanje i ravnopravnost pokraj svojih partnera, šefova, kolega i suradnika.
Mi možemo, ali ne moramo sve
Nažalost ne osjećamo ga i ne uživamo ga. Jer još uvijek, i stoljeće nakon prvih marševa, žene nisu cijenjene. Još uvijek su plaćene manje nego muškarci na istim pozicijama te se suočavaju s raznim stereotipima i diskriminacijama. Onda kada rade više nego ikad prije. Jer danas je normalno da žena bude ostvarena na poslu, u ljubavi, majčinstvu te da usput u slobodno vrijeme nosi pregaču, kuhaču, usisač i sredstva za čišćenje. Osim toga mora brinuti i o svom fizičkom zdravlju i izgledu pa je važno da u onih 24 sata dana ubaci i pokoju aktivnost i trening.
Kapitalizam, konzumerizam i sve što ide s modernim vremenima doveli su do toga da više ne znamo razliku Valentinova, Dana žena i Majčinog dana. Muškarci se često znaju zbuniti oko toga pa brkati koji je koji dan, a nismo ni mi daleko od toga. Mislimo da smo cijenjene samo zato što su svjetla reflektora na nas bačena ovaj jedan dan u godini. U moru svih obaveza koje radimo na autopilotu zaboravimo osvijestiti što bi nas uistinu veselilo, a da nije samo cvijeće (jer njega možemo uvijek i same kupiti). Zaboravimo na što bi sve trebale biti ponosne. Odnosno zašto bi svaki dan trebao biti naš dan.
U svijetu nepravde budimo autentične
Odgovor se krije upravo u tome što se borimo u svijetu u kojem su muškarci više cijenjeni, a žene rade duplo kako bi se dokazale i pokazale svijetu da mogu sve. Trebali bismo biti ponosne na to što se svakodnevno trudimo ulagati u sebe i napredovati. Kako poslovno tako i privatno. Što se često ne bojimo pokazat emocije i svoju ranjivost. Što nam nije problem dati malo više za ono do čega nam je stalo. Što nam nije problem povući prve poteze, nekada i ključne poteze.
Biti ponosne što su neke od nas majke koje odgajaju generacije koje će mijenjati ovaj svijet. Biti ponosne i što se ne sramimo reći da ne želimo ili ne osjećamo da želimo biti majke. Jer i to je u redu dok god smo iskrene i ne ispunjavamo očekivanja okoline i fiktivnih normi. Jednostavno, budimo ponosne što smo autentične i onakve kakve jesmo sa svim svojim manama i vrlinama.
I kada vam netko kaže da same nosite kofer, otvarate vrata ili odčepite odvod jer ste htjele ravnopravnost spolova, u inat takvim izjavama uradite to same. Sjetite se da ste napravile to onih 100 puta prije, dok nikoga nije bilo pokraj vas. Napravite to u čast svim onim vrećama koje ste same doteglile iz trgovine, bez auta, do praga kućnih vrata. U čast svim koferima koje ste nosile do petog kata, bez lifta, misleći da ne možete. I u čast svim vratima koje ste do sada u životu otvorile same. Jer ne radi se o tome da mi to ne možemo, nego o tome da ne želimo baš uvijek i baš sve ako ne moramo. Drage naše, sretan vam Dan žena!
Foto: Instagram (@audreyafs), Pexels
