Pogled u ogledalo. Lice koje djeluje strano i umorno, neposlušna kosa, koža koja nema isti osjećaj pod vršcima jagodica. „Obnovit ću se“ govoriš u sebi. Od sutra, od nove godine. Donijet ću odluke i više ništa neće biti isto. Od nove godine. Nova godina, novi početak, nova ja. Vjerojatno si svatko u nekom trenutku života to kaže; daje to obećanje sebi. Možda je do sivih dana i dugih hladnih noći koje navode na razmišljanje, možda je samo potreba za promjenom, motivacijom. Ali ta ideja…novi početak… Jedini trenutak kad sam razmišljala o tom konceptu bio je početak školske godine. Bila sam kampanjac, uživala sam u onom što me zanimalo, a znala provoditi sate gledajući u knjige dok mi misli švrljaju. Miris novih knjiga, prazne i uredne bilježnice, ta ideja da je sve moguće i da neke stvari mogu bolje, da imam plan(!) – to je bio sjajan osjećaj. I trajao je kratko jer, ako sam naučila nešto u srednjoj školi onda je to da se ne znam držati osobnog plana. Mama mi je probala uvesti plan učenja i akhm… ne. Kad ne ide, ne ide.
Već godinama izbjegavam pomisao na „reinvenciju“. Ima nešto depresivno u zamisli da se želimo pokazati u novom izdanju. Pronašla sam nešto u rijetkoj maniji spremanja svog dugo zapuštenog stana u kojem samo uglavnom spavam. Odlazim u mrak, vraćam se u mrak. Ostavljam stvari posvuda i guram ih u ormare zavaravajući se da oko mene nije kaos. Uostalom, nismo li svi u nekom svom kaosu? Onaj u glavi je neizbježan; zavara se samo na momente. Zavarao me kaos neurednog života tijekom kojeg sam zaboravila na ta tri papira; fotografiju koja mi zapravo nije pripadala, rukopis koji zapravo ne poznajem…memorabilije jednog trenutka koji je odavno izgubljen. Pokušavala sam ga predugo zaboraviti, a sada je ispao iz tog ormara u koji sam nagurala ne samo odjeću već misli s kojima sam se bojala suočiti. Gledala sam u tu ostavštinu svojih osjećaja i sjećala se svega vrlo jasno. Svog povrijeđenog ega, pokušaja da pustim, pokušaja da se suočim s gubitkom svih bitaka i u konačnici tog rata sa samom sobom i činjenicom da u nečemu nisam uspjela. Da nisam dobila što sam željela. Bio je to trag koji sam zgurala u kut. Vjerojatno namjerno. Poznajem se. Nisam bila spremna pustiti, ne tada. Uvijek te neka misao tjera da fantaziraš da se neke stvari daju popraviti, a ja nisam ona koja odustaje. U ovom novom trenutku u kojemu je sve to bilo iza mene, pomislila sam „bacam to“. Ne u futuru. Odmah. Gurnula sam ruku u vrećicu. I nisam pustila. Što bih time postigla? Ta sjećanja nikada neće nestati. Izblijedit će jednom, nadam se. Ali ostat će. Nadam se i tome.
Jer ta su sjećanja, te reakcije koje sam željela zaboraviti, ti odnosi koje sam izgubila i one koje sam htjela izbrisati – dio mene. Samo i isključivo kroz njih ove sam se godine nadogradila, a istovremeno smanjila. Sve je to trag osobe koja jesam i mjesta na kojemu sam sada. A ono nije loše. Da, ispunjena sam pukotinama. Neke od njih nikada više neću moći spojiti u cjelinu; nedostaju mi dijelovi. No druge će se početi spajati. U konačnici, svaka od njih čini neku novu mene. Možda ću se i pogledati u ogledalo i za vrijeme lošeg dana i osjećati jadno, ali ako ću gledati na ovu godinu sjetit ću se da me ona i odluke koje sam u njoj donosila, neke i bez vlastitog izbora, naučila bitnim lekcijama. Kao i kampanjka iz srednje, neke sam stvari ponijela iz škole, a da nisam ni znala.
Osvijestila sam i oslobodila se nekih strahova koji su me kočili. Riskirala sam profesionalno i grabila neke stvari o kojima se ranije nisam usudila razmišljati, bez straha od propasti. Što je najgore što se može dogoditi? Izgubila bih nešto što nisam ni imala. Prigrlila sam svoj fizički izgled. Osjećam se dobro. (Hei, svatko ima dobre i loše dane.) Probala sam raditi nešto što ranije nisam. Pisala sam. Izgubila sam nekoga koga sam voljela, a nekoga vratila. Davala sam se u sve.
Bilo je dana kad me bilo sram vlastitih postupaka, osjećaja, kad sam se pitala što od toga ima smisla. Dana kad sam se budila pored nekih hladnih tijela koje ni sama nisam željela, kad sam sumnjala u sebe i svoje mogućnosti i najgore od svega – kad sam se pravila da je sve OK. Pred onima pred kojima nisam trebala, a bila ranjiva pred krivim osobama. Krive procijene, krivi tajming, kriva ja. Ali ja.
Vrijeme je za presložiti ormare i pobacati stare račune i možda pronaći izgubljenu osobnu koja je sigurno u nekoj od ladica i napokon očistiti desktop na kompu (može taj dio netko drugi?). Druge stvari, one koje podsjećaju na život ću zadržati za sebe, na mjestu na kojem znam da ću ih naći. Nastavit ću u novoj godini sasvim spontano. I biti glupa i iracionalna i u afektu i raditi greške. I osjećat’ se jadno. I biti hrabra i misliti: „who cares?“.
Premda mrzim koncept dočeka i cijelog tog očekivanja nečeg što ispadne vjerojatno jedini tulum u godini kojeg se nitko ne sjeća kao posebnog, ovog puta mi je drago što sam ga isplanirala i znam gdje sam – solo u avionu za Istok – na mjestu na kojem ću se susresti s ljudima koje volim. U svim izdanjima. Što ono kažu: kako dočekaš Novu, takva će i biti? Nemam ništa protiv putovanja. Skupljajući sjećanja za neku istu, ali bolju ja, nadam se.
Foto: Instagram
