Svijet se zaustavio, no vrijeme i dalje teče. Imaginarno, nekim logičnim sistemom kojim određujemo dane. I brojimo. Dane izolacije, dane nakon potresa, dane prije no što je sve počelo, dane do povratka na staro. Probudila sam se te nedjelje neobično rano. Sunce je već lupkalo o moj londonski prozor. Na trenutak sam zamislila da sam u svojoj staroj sobi u Sisku u kojoj je svjetlo bilo najljepše u ljetni suton, kroz polu- spuštene roletne. Ponekad sam ostajala doma, zatvorena u sobi, gutajući knjige, s rastopljenom čokoladom na prstima (pa i stranicama) i bježala od svijeta na ulici. U nekom svom, zaštićenom prostoru. „Ne želim se vratiti na staro“ čula sam svoje misli, nakon što je do mene dopro dečkov glas i prenuo me iz sna u koji sam ponovno pala. „U Zagrebu je bio potres“, rekao je. Udahnula sam duboko, uključila internet i suočila se s vijestima koje su se gomilale.
Danima kasnije, čini se tako daleko…. nisam li prošli tjedan bila u gradu? Ne, nisam. Već dva tjedna sam u kući, ponavljam si. Corona, ponavljam si. Danima kasnije, na telefonu sam s prijateljicom koja je izgubila sve. Želim ju zagrliti iako znam, ona to mrzi. Šteta, jer daje najbolje zagrljaje. Želim biti tamo s njom i pomoći joj pri skupljanju komadića te snažne, inspirativne osobe koji ju čine. Njenu prošlost, njenu budućnost. Više ne postoje kao cjelina ispred nje. Leže u nakupinama cigli. Želim joj reći kako će sve biti dobro. Ništa nije dobro. No ja znam gdje su svi ti segmenti – u njoj samoj. U istoj onoj osobi koja je i komadiće mene još pretprošlo ljeto pažljivo skupljala i slagala ih, a da ni sama toga nisam bila svjesna. Danas sam ovdje, u Londonu, zbog nje. Zbog naših planova koji su se činili tako nedostižnima, a ipak, dogodili su se.
Neću se vratiti na staro. Nemam nažalost ni jednog Frédéric Beigbedera uz sebe (pokupila sam iz knjižnice dok sam još mogla sve Philip K. Dick knjige) no ništa ne odzvanja jasnije od baš njegovih riječi u ovom vremenu. „…da bismo bili sretni“ rekao je Fred, „prvo trebamo biti izrazito depresivni. Ne naučiš li patiti, sreća nikako ne može ustrajati.“ Sve svoje tekstove bazirala sam na danima koji su me natjerali da promišljam o sebi. Nostalgično. Moj dečko još nije upoznao onu mene čiji je djelić samo vidio, a djelovala je kao ona jedina ja. Izgubila se u vremenu koje ju je učinilo drugačijom. Ne nedostaje nam. Ponekad je se sjetim, ali vezana je uz neke druge ljude, proizvod je sada dalekog iskustva. Uzela sam od nje samo ono najosnovnije. Mnogi su to učinili u svojim domovima. Bojala sam se, grčevito sam ju pokušavala zadržati uz sebe, no iskliznula mi je iz ruku i raspala se. Osjetila sam taj pomak, ali nisam mogla reagirati. Nalazila sam se u limbu koji je zahtijevao otpuštanje. I napokon, dogodilo se; otpustila sam tu mrtvu težinu. Mnogi su tog jutra u strahu držali svoje djeliće. Mala sjećanja sreće. Mačka na prozoru kojeg više nema, slika koja više ne visi na zidu već na jastuku na kojemu su do nedavno spavali… Gledajući kako se sve pred njima raspada. Uz potrebu da zažmire i zamisle da je to samo san. Iz kojeg će se prenuti. I sve će biti kao prije.
Više ništa neće biti isto. Prije više ne postoji. Prošlo je. Poharalo nas je kao prekid kojemu nitko ne vidi znakove. Osvrnut ćemo se uskoro, nadam se, na izolaciju, na potres i reći kako se ne krećemo unatrag. Vrijeme se ne vraća s razlogom. Ovdje smo sada. Zajedno u potpuno očajnim trenutcima. Bila sam dijete za vrijeme rata. Sjećam se, sjedila sam u dnevnom boravku kod bake i djeda u Željezari kad sam čula roditelje kako pričaju da više nemaju kontakta s prijateljima iz Sarajeva. Dan vijesti o tržnici. Bio je jedan telefonski poziv i muk koji je predugo trajao. Sjećam se zajedništva i uzbuđenja na hodnicima istarskog hotela kad je Petrinja oslobođena. Sjećam se mame koja je tu vijest prenijela. Postojalo je nešto kao i danas. Ne, ne možemo izaći na ulice. Da, u svojevrsnom smo podrumu ponovno. No sada imamo načina doći jedni do drugih i pomoći si konkretnije nego ikada te ponovno izgraditi – emotivno, psihički. Razdvojeni smo, no nikada nismo bili prisutniji. Sutra ne može biti staro jučer jer nitko od nas više neće biti osoba tog doba. Osobe smo onog poslije. Samo ono što dolazi i kako ćemo to vrijeme tretirati postaje danas bitnim. Uđimo u sebe, u sve razrovane djeliće i upitajmo se, tko nakon svega, kad se vrata svijeta ponovno otvore – trebamo i moramo biti.
Neću se vratiti na staro. Ali jedva čekam vratiti se kući. U neko skoro sutra.
Foto: Privatni album, Instagram, Unsplash
