Pročitala sam nedavno jedan članak koji se bavio tezom postojanja tri tipa ljubavi s kojima se susrećemo. Ne, naravno da se ne odnosi na svakog pojedinca, ali meni je bilo zanimljivo štivo i mogla sam se pronaći u njemu. Prvi tip ljubavi odnosi se na onu vrstu partnerstva koje formira ne samo odnos unutar zajednice dvoje ljudi već i njegove refleksije na našu osobnost. Obično se dogodi u dvadesetima tijekom prvog iskustva veze koja traje i po nekoliko godina, obuhvaća zajednički život, zajedničke prijatelje… zajedničko kao nazivnik. To je ljubav u kojoj učimo komunicirati s partnerom; prestajemo biti sebični i fokusirani isključivo na sebe i svoje potrebe; stvaramo neki novi jezik koji je razumljiv samo dvoje koji ga dijele. Mnogima je to ključna i jedina ljubav, a mnogima preraste u prijateljstvo, naviku… Mnogi se razdvoje težeći različitim interesima koji su produkt odrastanja kako zajedničkog tako i individualnog. Neki joj odluče ostati vjerni iz straha da osim toga ne postoji nešto bolje ili iz komfora, a neki ju pohranjuju kao memoriju u koju su upisane lekcije.
Teza o tri tipa ljubavi
Druga je ljubav neočekivana, zasljepljujuća i intenzivna. Ah, ma svemirska. Ali kažem zasljepljujuća jer tijekom njenog trajanja zaboravljamo na sve što smo naučili. Ona je slobodan pad – otvara bezbroj mogućnosti i čini se sudbinskom. Iskrena je i potpuna. Odjednom želite sve, gotovo je vezana uz zaluđenost ili opijenost, no najčešće je potpuna projekcija. Traje kratko i raspadne se jednako neočekivano kao što je počela; izgori ostavljajući najdublje ožiljke koji teško zarastaju. To je ona zbog koje se pitamo „zašto?“, zbog koje padamo i posežemo za obrascima ponašanja koji uopće nisu dio našeg karaktera. Ali i ona, toliko razorna, najčešće je učenje o nošenju s gubitkom, vlastitim licima i željama te gotovo infantilnom potrebom da se one ostvare u nekome. A to je nemoguće. Nakon nje svakako znamo što više ne želimo, premda možda nikada nećemo dobiti odgovor na „zašto?“. Dogodila se; razorne sile i nisu neuobičajene i premda se tako ne čini potrebne su nam. Jer, ostati potpuno ogoljen i izoliran uči nas sagledati se realno i prihvatiti se napokon.
Treća, posljednja, je zrela ljubav. Pričala sam o tome s prijateljem koji me, nakon što sam mu rekla da je to ona ljubav koja je stabilna, koja ne propitkuje već prihvaća, pitao: ali, nije li to dosadno? Zašto bi zapravo itko želio takvu ljubav? Razmišljala sam kasnije kako se naše postojanje često svodi isključivo na postizanje zadovoljstva. Izazivamo život, da, ali uglavnom težimo stabilnosti i naše se priče i svakodnevica vrte oko dva ispunjenja – onog karijernog i onog emotivnog – koji su balansu. To je zapis u našem kodu; uglavnom je proizvod društvenih ideala, ali duboko u sebi većina želi ravnotežu.
Sjetila sam se razmišljanja koje sam imala dok sam stajala u pješčanom plićaku, na potpuno praznoj plaži dok su se snažni valovi razbijali o moje noge. Gledala sam u razornu silinu vala koji prije nego što dođe do mene postaje manji no dovoljno jak da me prvo povuče prema sebi ukopa moja stopala u pijesak. Njegovim razbijanjem propadala bi još dublje i svakim sljedećim naletom i povlačenjem novog bila sve više nevidljiva. Bilo je to u periodu kad sam se trudila prestati pitati ono „zašto?“ koje me proganjalo i koje sam samo željela odbaciti. Iskopala sam se iz tog trenutka premda mi je bilo ugodno stajati tako na jednom mjestu, gledajući u horizont, ali misleći unazad. To je bilo nešto što sam poznavala, uz što sam se vezala, što nikako nisam mogla pustiti jer „zašto?“. Mislila sam dugo, da sam jedinu iskrenu, onu iskonsku ljubav koja se daje potpuno, vezala uz nešto što odavno ne postoji i kako ju više neću pronaći. Ali onda se pojavila, svjesnija sebe i svojih mogućnosti. Svjesnija ideje odnosa i onog što on nudi. Prestala je biti naivnom i oduševljavati se. Prestala je povlađivati i prilagođavati se. Bila je samostalna.
To je ona treća. Sasvim je otvorena, možda i brutalno jasna i kao da se sama raspoređuje naslućujući potrebe partnera. Nije potrebno analizirati, definirati, vagati… samo je tu. I da, izazovna je svejedno. Jer nakon što smo godinama učili, otkrivali, borili se i pronalazili razočaranje, neobično je shvatiti da postoji nešto mirno, nešto potpuno stabilno i da nas upravo to može motivirati na daljnji rast. Ne mislim uopće da je dosadno jer sve što je novo je izazov. Samo uz njega više ne vežemo strah od gubitka, samoće, neshvaćanja, odbijanja. Jer, napokon znamo sebe.
A na kojem ste tipu vi?
Foto: Vladimir Kudinov za Unsplash, Joanna Nix za Unsplash, John Schnobrich za Unsplash
