Neobično je. Posljednjih sam mjeseci prošla kroz vrtlog osjećaja koje je nemoguće opisati nekome tko se nije našao u toj situaciji. Neobično je nalaziti se u drugoj zemlji, a biti doma istovremeno osjećajući kako baš to doma; one ulice, lica i mirisi nedostaje. Ponekad u rano jutro, u polu snu, dok se lažno sunce probija kroz visoke prozore pomislim da sam doma i da ću, pogledam li kroz prozor, ugledati kesten. Ali nisam, gledam na zarastao vrt na sjeveru Londona, u kojemu se na drvenom stolu sunča debeli crni mačak. Lažno proljeće tjera me da pošaljem poruku svojoj Osobi da se nađemo na stepenicama HNK i gledamo nepoznate ljude, ali nisam u Zagrebu, nisam na deset minuta, nema me tamo. Neobično je znati da više ništa nije isto, a ne čini se tako. Ne djeluje ponekad kao da sam otišla. I taj je osjećaj lažan kao i ovo lažno proljeće, a opet, isto kao i ono neobično me hrani.
London
Tog dana kad sam otišla nisam osjećala išta. Ni uzbuđenje ni strah…ništa. Bila sam potpuno prazna. Bio je to samo još jedan let. Uostalom, London mi nije bio nepoznat. Nisam se, poput mnogih, otisnula prema stranoj zemlji i situaciji u kojoj baš ništa nije sigurno. Nisam pripremala teren za one koji slijede. Nosila sam samo jedan kofer, koji je dva tjedna prije toga stajao otvoren u sobi, a iz njega je curila ljetna odjeća koju sam večer prije puta samo izbacila van. Možda je i oslobađajuće ostaviti sve osim neophodnog, ali nisam osjećala čak ni to.
Prve sam dane provodila sama u istraživanju kvarta samo proširujući njegove granice. Ovaj grad ne osjeća se na način na koji sam navikla – ne može se prehodati i stvoriti cjelokupnu sliku. Prolazila sam kroz stanja potpune slobode i faze „sve je moguće“ do frustracija izazvanih zatvorenošću krugova i osjećaja nepripadnosti. Toliko bih puta pomislila kako bi bilo lakše vratiti se gdje je sve poznato i onda bih stala. Sjetila bih se da je baš to, taj nedostatak novih mogućnosti bio jedan od razloga mog odlaska. Sjetila sam se da nisam otišla samo zbog veze i romantičnih pobuda već nemogućnosti da se artikuliram i realiziram u svijetu koji mi je po mnogočemu odgovarao, no to nije bilo dovoljno. Nismo si više pripadali. Kao veza koja završava lijepim uspomenama, ali završava.
„Daj si šansu zavoljeti taj grad koji ti je tako grozan“ rekla mi je Bebe. Znala je da uistinu ne mislim da je London grozan, ali nije još bio moj. Dom, taj koncept, čine mjesta i ljudi. Šetnje opustjelim ulicama uz obalu Kupe ili stepenice ispred HNK, spontani susreti, razgovori tijekom kojih me moja Osoba žestoko protrese i natjera na pomak ili spoznaja da smo si svi na par stotina metara hoda. U bilo kojem trenutku. No, znate što, ako si date šansu zavoljeti nešto novo, naći ćete mjesto i tamo koje pripada samo vama, a oni ljudi koji su bitni i stvarni, nastavit će biti tu. Možda ne licem u lice, ali uz vas, bez obzira na lokaciju. Za svaki napad panike, za svaku frustraciju, za svaku nostalgičnu misao. Uostalom, Murakami je uvijek u pravu pa i kad kaže: „sjećanja griju, ali i razdiru“. Sjetila sam se ljeta prije dvije godine, jednog tjedna u Sisku za kojeg smo prijateljica i je kovale planove upravo o Londonu. Spremno sam svima najavila kako odlazim. To je to. Što mogu izgubiti, uostalom? Osjećala sam već dugo da stojim na mjestu, a oko mene je gomila razočaranja; u profesiju, u nedostatak ambicija, u sebe. Bila sam spremna, a nisam učinila taj korak. Sve dok me putovanje na drugi kraj svijeta nije dovelo ovdje gdje sam sad.
Zastala sam neku večer na putu do kuće gledajući u oči lisicu. Ta divlja zvijer koja se prilagodila novom, koja u zagrljaju noći istražuje grad baš kao i ja. Bila sam u njenoj ulici, poznaje ju bolje od mene. Zastala je i sjela ispred mene. Zaskočile smo jedna drugu. Stala sam i samo piljila u nju. Bio je to prvi put da nije pobjegla. Nisam osjećala strah ni uzbuđenje. Ali nisam bila niti ravnodušna. Podsjetila me da sam ovdje kako bih ponovno pronašla nešto što mi je nedostajalo – neke nove stvari, ulice, lica, mirise, neki dom u meni koji me ispunjava, neku sebe koja ako i ne zna što želi i ne vidi se na jednom mjestu za pet godina, zna što ne želi. A ne želi stajati na mjestu. Lisica je pretrčala cestu fiksirajući me i dalje s porukom da ne pomislim ići za njom. Nisam, krenula sam nekim svojim novim putem ulicama koje polako postaju dijelom mene i više nisu nepoznanica.
Foto: Creative Commons
