Sjedila sam na krovnoj terasi našeg unajmljenog stana s pogledom na kvart u kojemu živim posljednjih godina. Gledala sam preko krovova u avionske tragove. Jedan je trebao biti i njegov. Sjećam se da sam pomislila kako se ne osjećam kao da ga čekam jer sam i sama na novom mjestu. Ne samo u stanu koji nije moj, već i u gradu koji mi je trenutno samo u posudbi; sve je privremeno u odnosu koji krade trenutke kako bi se izgradio. Neobično je biti u mjestu koje poznaješ, a znati kako ga napuštaš, znati da ti više ne pripada u potpunosti, ali ga koristiš kako bi istražio mogućnosti onoga što ti pruža novo, iz nekog sigurnog kuta. Upoznali smo se na mjestu na kojemu smo oboje bili stranci, kad ni jedno nije očekivalo takav rasplet i povezanost. I neobično, ali prvi put nisam planirala budućnost. Ona se događa sama. Možda me i usmjerava, ali nemam potrebe ulaziti u neke fantazije ni analize. Nemam očekivanja. Kad brojiš moguće zajedničke trenutke onda im se samo prepustiš.
Kad brojiš moguće zajedničke trenutke onda im se samo prepustiš.
Nikad ranije nisam bila u vezi na daljinu i teško je suditi prema jednom, individualnom iskustvu, ali sviđa mi se jer nudi slobodu da se fokusiraš na sebe. Prijateljica mi je na prošli tekst poslala komentar kako ona zapravo nije za ideju prvog tipa ljubavi jer stavlja nazivnik zajedničkog iznad individualnog. Neobično je pak što u vezi koja teži imati zajedničke trenutke, koji su luksuz, taj individualizam ne ostaje zakinut. Naime, većinu vremena provodimo bez osjećaja dužnosti da se ja mora pretvoriti u mi. Nastavljamo samostalne živote znajući da ih možemo podijeliti s nekim, osloniti se, ali raspolažemo njima i dalje prema nahođenju ja, a ne isključivo mi. I ne čini mi se da time odnos gubi na dubini ili kvaliteti. Da, u početku je teško, a kasnije i frustrirajuće što umjesto dodira zuriš u ekran kojemu ponekad puca veza, što nema spontanih druženja i izlazaka, što ne možeš te večeri spavati kraj njega, što znaš da vas do sljedećeg susreta čeka gotovo mjesec dana, što ih planiraš i po ciklusu jer, hajdemo biti iskreni, seks je bitan. Kao i bliskost, flert, mogućnost da nekog upoznaješ u situacijama koje nudi svakodnevica.
Ne možeš samo sjesti u auto i odvesti se, ali pronašli smo sistem, koji za nas funkcionira. Svakog mjeseca tjedan dana. Čini se malo? Iskreno ponekad i je, ali ako sam nešto naučila iz ljubavi tipa dva onda je to sljedeće upozorenje: nemoj se zaletjeti, ne oduševljavaj se odmah. Ne znači da ne smiješ imati ružičaste naočale, ljubav ih uvijek ima, ali treba biti realan. Spontan kada je to moguće poput onog puta kad sam odmah otišla u London biti s čovjekom kojeg zapravo nisam u tom trenutku poznavala, ali znala sam da želim biti s njim, da želim otkriti što si imamo za reći. I dobro je što sam ga tako upoznala, u njegovom okruženju, u njegovoj svakodnevici u kojoj nisam bila gost već participant.
Pa dobro što tebe veže za ovu zemlju ili grad, pitala me prijateljica nastavljajući; daj odi gore. Ideš! Vratila me time u prošlo ljeto kad samo zajedno radile plan odlaska gore. I nismo ga baš definirale; više smo rekle ma idemo, jer bilo nam je dosta bitki za koje stalno osjećaš da gubiš jer čekaš da se sistem pokrene. Kao da će nas to natjerati da zaista i odemo na duge staze. A onda se taj put sam otvorio. I ozbiljno razmišljam o njemu. Pa dobro u čemu je problem? Nema ga. Kad prođeš one prve dvije ljubavi u kojima učiš raditi kompromise i saznaješ tko si, kad kao definirana osoba imaš vlastite ciljeve onda želiš na njima i ustrajati koliko god put do njih bio rizičan i na trenutke poražavajuć. Ne, ne želim napustiti neke stvari koje mogu realizirati samo ovdje. Otići gore znači krenuti od nule, u mom poslu sigurno. Bazira se na sistemu networkinga, ne toliko na zaslugama. I tako je i tamo. Kad godinama slažeš te cigle i radiš najbolje što možeš, ne želiš ostaviti kuću koja ima krov da bi negdje drugdje postavljao temelje. A to ne očekujem ni od svog partnera. Zašto bi ijedno od nas moralo biti prisiljeno odreći se ključnog dijela vlastitog identiteta? Nije li to nezdrav start?
Ana Tash
Ovaj odnos dopušta nam oboje da ostanemo vjerni sebi i ulažemo u potencijal nas. Izgrađujemo neki svoj zaštićeno svijet u kojemu je bitna kvaliteta odnosa; upoznajemo se u prostoru koji si svojatamo i dijelimo svoje težnje. Ovog puta smo u Zagrebu, sljedećeg u Lisabonu, a zatim u Londonu. I to ne zvuči loše; ja si polako otvaram vrata tog tržišta i tko zna gdje ćemo biti za sljedećih šest mjeseci. Nije toliko ni bitno, ako smo skupa, ako na svakom mjestu upijamo uspomene umjesto da si urušavamo vlastite svjetove.
Sjedila sam na toj krovnoj terasi i slušala novi album prijatelja koji živi kilometrima daleko, ali to mi nikada nije bilo bitno – tlačiti ga mojim glupim mislima koje su mu nebitne, bilo je samo sms daleko. „Nije mi dovoljno…“pjevao je glas u njegovoj pjesmi. Sjetila sam se svih trenutaka kad mi nešto nije dovoljno, a onda sam začula zvono. Otvorila sam vrata i ugledala ga. Bilo mi je dovoljno. Bila sam doma, na kojoj god se lokaciji to doma nalazilo. I znala sam u tom trenutku da je to jedini dom u kojem se želim nastaniti. Iako ga posjećivala jednom mjesečno u nedogled. Znam i gdje je. U trenutku u kojem on gleda nogomet (ne, to si ne bih nikad zamislila) ili priča o cricketu (ne, ništa i dalje ne razumijem iako se trudim) ili upoznajemo prijatelje onog drugog ili on sluša o mojim suludim planovima i ništa mu nije previše i u svemu matematički vidi potencijal…. u malim stvarima ispreplitanja dvoje ja koje zna da je biti mi mnogo više od mjesta na kojemu smo.
Foto: Ana Tash, Sweet Ice Cream Photography za Unsplash, Justin Groep za Unsplash
