Svatko u životu ima nekoliko osoba X. Znate na koga mislim.
Onaj koji jesi nekome i onaj koji je nečiji X. Nisam nikada baš razmišljala o tome jer sam svoje formativne godine provela u dugogodišnjoj vezi pa se taj X faktor nikada nije činio previše bitnim. Sve dok i sam ne postaneš X.Onda ulaziš u druge odnose u kojima postoji netko baš kao i ti. I taj netko je bitan, često zna biti i prisutan. Ovisno o intenzitetu i kojoj grupi ljudi pripadate (onoj koju X zanima ili onoj koju nije briga), prije ili kasnije pojavi se. Nejasno i u naznakama. S vremenom mi se čini da postoji jedan koji je uvijek jači od drugih. Može biti i prvi pravi. Taj je najnezgodniji. To je onaj prema kojem se sve mjeri, možda samo na podsvjesnoj razini, ali ipak… usporedbe se događaju.
Dio odrastanja je učenje; specifično ono o gubitcima. Teško se mirimo sa spoznajom da se razilazimo s ljudima. Ponekad mi se čini da je lakše prihvatiti smrt kao gubitak jer ona je, koliko god bolna bila, definitivna. Otpustiti se mora. U vezama je pak teže prihvatiti spoznaju da smo nekoga izgubili. Osobito kad je riječ o osobi s kojom smo dijelili najintimnije trenutke i koja nas možda i poznaje bolje od nas samih. To je ujedno i razilaženje s vlastitim ja. Ostavljamo jedan dio sebe iza, nadajući se da ćemo moći samostalno rasti. U strahu od toga da ne postoji nitko tko će nas moći razumjeti vraćamo se ponekad toj osobi.
Proživljamo one situacije zbog kojih smo se i razišli, ali grčevito se držimo nekih lijepih sjećanja jer… ah, možda ih je moguće vratiti. Ako se i ne vraćamo fizički, mentalni proces vrti se u krug, uz pitanje „što ako“. Ali smrt veza proces je prihvaćanja koji je kompleksniji od drugih jer ta osoba je i dalje tu. I živi odvojenim životom u kojem nas više nema, a davne situacije nepovratno su izgubljene. Uglavnom. Većina ljudi kaže da kad je veza gotova, više nema kontakt s X. Brišu se poruke, unfrenda se… Osobno nisam taj tip, ali ne završavaju sve veze pristojno, niti se na isti način nosimo svi s tim. Moderna vremena, ha?
Ne mislim da je dobro baviti se osobom X. Mnogi zaziru od toga ili već u startu imaju neki negativan stav ili predodžbu. Ali ima situacija u kojima je njeno prisustvo odraz osobe s kojom smo u vezi ili i nas samih. Sve prtljage koja još uvijek negdje stoji. Ona može ukazati na problem kojeg u zamagljenim počecima dok smo još u oblacima ni ne naziremo. Odnos prema X može biti prozor u osobnost i uzorke ponašanja našeg partnera. Pisala sam nedavno o platformama na kojima ostaju zapisi iz naših života. Iz njih se ipak iščita mnogo i znatiželja je neminovna. X gotovo uvijek ispliva. Matematika mi nikad nije išla, ne bih znala izračunati taj faktor u jednadžbi zvanoj veza, ali logika i čitanje ljudi… Mislila sam da s tim nemam problema. Kad smo kod iščitavanja; što ako imate priliku upoznati osobu X? Ili bolje; što ako u njoj vidite sličnosti sa sobom?
To je već zeznuta situacija, znam. Ali, udovoljite mi. Jeste li se ikada upitali što bi bilo da ste X upoznali u nekoj drugoj situaciji? Jel bi vam se svidjela ta osoba? Jel bi zrcalila neke vaše odlike? Rečeno mi je nedavno da imam tip. Ha! Do tog trenutka nisam razmišljala o tome, ali ima nešto istine u tom zaključku. Nailazimo na neke sličnosti kod svojih partnera. Možda i tragamo za suprotnostima, ali svatko od nas u sebi ima zapisane neke značajke koje nam odgovaraju i vjerojatno ih sasvim podsvjesno pronalazimo u drugima. U početku ih možda i ne doživljavamo kao takve, ali oni koji nas poznaju ih zamjećuju, katkad i na prvi pogled. Stoga i ne čudi ako naši partneri čine isto.
Nadopunjujemo se interesima; tražimo zajedničke i razvijamo nove. Ne mislim da tražimo naše Xiće u drugima, ali vjerojatno postoji neki dio onog osjećaja komocije i slobode koji se stvara tek u nečem prepoznatljivom.
To ne mora biti loše. Ako je odnos bio dobar onda kao X ne gledate na nove ljude tragično i vice versa. Možda jedni u drugima možete pronaći i neku poveznicu koja će vam omogućiti da sagledate sebe na drugačiji način, iz neke nove pozicije. Zanimljivo ne?
