Možda nam se sve događa s razlogom, a možda je zaista sve slučajnost. Sklonija sam vjerovati da nam se putevi spajaju s određenim ljudima u životu u trenutku kada nam je to potrebno, a da možda toga nismo ni svjesni. Sinkroniciteti u neobičnim trenutcima, u detaljima. Možda sam postala osjetljivija na vlastito okruženje, a možda sam samo osvijestila intuiciju, ali osjećam takva događanja sve jasnije i postaju mi značajna. Recimo, ona bazična; kad pomislite na neku osobu i baš tada ili nedugo zatim ju ugledate. I Jung i Tesla su se bavili sinkronicitetima i premda ih mi možda doživljavamo laički i mnogo intenzivnije nego oni to zaslužuju; učitavamo i dekodiramo poruke; analiziramo ih i svrstavamo u neke logične pretince; oni su prisutni.
Nedavno sam srela prijatelja koji se činio istovremeno blizak, poznat, a opet ispred mene je sjedila jedna sasvim nova osoba, koju tek treba upoznati. Nakon toliko ključnih formativnih godina vratila sam se u neko ranije doba, ali sve je bilo neobično novo. U tom pak periodu, sasvim odvojenih života srela sam ga u trenutku kad sam trebala ponoviti samoj sebi tko sam i u kojem smjeru idem; kad sam se trebala prisjetiti svih svojih odluka i lica kako bi prihvatila sadašnje. Je li i to sinkronicitet? Taj trenutak koji se dogodi kad nisi niti svjestan potrebe za njim i donosi upravo onaj pogled unutra koji je potreban za dalje?
Baš kao i odnosi koji se dogode iznenada. Intenzivno. I u prvom trenutku postaje jasno da ste razvili ili osvijestili sponu koja je neraskidiva. Tijekom potpuno nevažnog razgovora. Ali znali ste da stojite pored nekoga koga već poznajete; tko je instantno produžetak vaših promišljanja. Je li i to sinkronicitet? Ne vrijedi to što sam pročitala i ranije spomenute mislioce, kad me u tom momentu pogodi ideja da je razlog za sve što mi se događa samo naoko slučajan.
Takve su me brojne situacije navele da se upitam koliko zapravo samostalno utječemo na svoje odluke? Donosimo li ih kako bi nas usmjerile u jednom pravcu ili su one samo znakovi, a izbor da ih primijetimo je na nama? Konstantno se nalazimo na raskrižjima; naš smjer kretanja nikada nije ravan. Uvijek se prisjetim mita o Heraklu koji mora izabrati između lakog puta kraju kojeg mu je obećano blagostanje ili onog težeg, krvavog, punog iznenađenja i rizika, ali koji donosi vječnu slavu? Ok, Heraklo je želio vječnu slavu, ne kažem da svi moramo biti junaci i povijesne ličnosti (zamislite te satove povijesti budućih generacija), ali u svojim životnim pričama koje pišemo isključivo sami mi donosimo ključne odluke koje određuju smjer.
A vrlo često te su odluke bazirane na znakovima koje izvlačimo iz odnosa i situacija koje se „stvore“ baš u tom trenutku. Vodimo se intuicijom; sposobnošću da neposredno zahvatimo i jednim aktom uvidimo cjelinu i njezine dijelove. Koliko god apsurdno bilo, fakt je da je to prvo i intuitivno mišljenje o nečemu i nekomu uvijek točno. Ta mala trzavica u želudcu koju ne znamo protumačiti instinktivni je poriv koji često previdimo.
Nalazila sam se večeras na raskrižju. Moja karijera i put kojim ona kreće nije trenutno u mojim rukama. Ovisi o odlukama drugih i pitanje je jesmo li sinkronizirani? Koliko se moja vizija podudara s onom koji o njoj odlučuju? Jesmo li na istoj stranici? Sinkronicitet. Ako nismo, ako se moja putanja mijenja, koliko sam u sinkronicitetu sa samom sobom? Koji je to znak ili lekcija koju iz izostanka iste moram prihvatiti? I kako uopće mogu utjecati na te sinkronicitete? Da ga sami svojim nesvjesnim djelovanjem ne iniciramo bi li se on uistinu dogodio?
Možda je samo do retrogradnog Merkura! Te nelagode u nama; onaj osjećaj kad nam se sve događa upravo sad i nije jasno zašto su nam otišli svi elektronički uređaji u stanu; zašto se sve veze raspadaju; zašto na poslu nikako ne ide i ne možemo se na išta skoncentrirati…ništa nije „pod kontrolom“. Ma, u pravu sam, mora biti Merkur. Ne utječemo na događaje i možemo se samo opustiti i ustrajati na planovima koji nam omogućuju da, ako smo dovoljno sretni, imamo taj luksuz da budemo najbolje ja koje zamislimo. Jer osjetiti sinkronicitete, voditi se intuicijom i baviti se sobom uistinu jest luksuz pa se tim više čini neodgovornim ne prepoznati ga. Trenutno smo u vladavini tog nezgodnog Merkura i njegovih petlji, ali nadam se da umjesto panike razmotavate te grude kaosa najbolje što znate i koristite ih za sebe, u malim stvarima, neprimjetnim sinkronicitetima jer, kako od malena učimo – nikad se ne zna…
Foto: Instagram (@vanellimelli, @einoel.l)
