Ovaj tekst počela sam pisati nakon što sam u jednom vikendu progutala prvu sezonu tada nove serije Love, a završila sam ga s drugom. U tom periodu probala sam dokučiti sebe i zanimljivo mi je gledati se kroz ovu analizu koja je počela sljedećim mislima:
…upozorenje: ovaj tekst neosporivi je dokaz autoričinih predrasuda. Pokušala sam, dala sam sve od sebe, pripremila sam otrovan jezik, napad, a ostala sam razoružana. (Djelomično, pred kraj.)
Od samog početka holivudske apatovmanije moj je mozak na gotovo svaki njegov rad reagirao jednako kao i na zvukove proizašle iz Aviciijevog laptopa. Zaista sam uz okretanje očima, povike „ma daj“, „može li još jadnije“ i „c’mon“ popratila sve njegove filmove i, u potpunoj manjini, mislila da je serija Girls žalost za žene.
Bio bi to slučaj i sa serijom Love, novom Apatowom uratku za Netflix, da si nisam zadala da ću pogledati sve epizode prve sezone. Analize radi, tješila sam se.
Prva epizoda izazvala je u meni dobro poznatu navalu hejta, prvenstveno na spisateljsko – produkcijskoj razini (profesionalna deformacija). I ispisala sam čitavu stranicu komentara u stilu „frajer bi pisao erotske trilere, a gleda trash porniće“ (da, znam ponešto o pornićima) ili „ma daj, mogli su se bar raspitat o utjecajima pojedinih droga kad ih već svi tako kulerski troše“ do „jedan lik mora opisati drugog da bi ga publika mogla definirati“ i „oni imaju 31?!?! u kojem svijetu?“
To još uvijek mislim – stojim iza svih opaski prve epizode. Ali u petoj i šestoj epizodi likovi poprimaju određenu mesnu dimenziju, počinju se međusobno sudarati i koegzistirati. Serija krene, fore postanu prepoznatljive i zaista pomislim da je Apatow prokljuvio tu izgubljenu generaciju milenijalsa kojoj se sama opirem jer ju iskreno i s mnogo sažaljenja ne razumijem.
Sve je zamaskirano naravno; stvarnost je plastična. Možda je upravo tu Apatow u pravu – milenijalska stvarnost je plastična. Iako se odupirem ideji da se generacija Y spaja s milenijalsima, postoje pojedine odlike koje su nam zajedničke – svi smo zatvoreni u vlastitim balonima realnosti. Naša su očekivanja od života idealistička. Okruženi smo plastikom ideja koje nas tjeraju da stremimo samo najboljem za nas, a da pri tom teško razumijemo/prihvaćamo sistem u kojem obitavamo.
I, za razliku od generacije X, naše su tridesete uglavnom „nesređene“. Mi ne postižemo ideale koje su prethodne generacije smatrale ispunjenjem uloga i snova o sređenom, komfornom životu premda našim životima zaista vlada samo i jedino komfor – onaj vlastiti. On nas zaustavlja da u odnosima radimo kompromise kako bismo uspjeli kao grupa i stremimo samostalnom ispunjenju. No ono je tako teško dostupno jer popeti se sam nije lako. Stoga se, s diplomom (često i dvije) nalazimo u ranim tridesetima u stanovima s cimerima, preniskim i često neredovitim plaćama… U početku smo tranzicije koju je ostatak Europe već nadišao.
Ako vam išta znači, tijekom tog vikenda dok sam bindge-hejtala tu prvu sezonu djelovala sam kao neurotična glupača, jednog trena kritiziram s najvećom mržnjom, drugog se trenutka smijem. A onda sam se, sljedeće sezone, nimalo mudrija niti odraslija, našla na baš istom mjestu kao i glavni Apatowi protagonisti.
Šaltala sam se suludom brzinom na oba lika u određenom trenutku i primijetila iracionalnost u vlastitom ponašanju u odnosu nad kojim sam prvi put izgubila kontrolu. Bolje rečeno; izgubila sam ju nad svojim ja. Moj racio prestao je funkcionirati. Znala sam točno što želim, a što ne.
Ipak, nisam se poslušala, već prepustila sam se emocijama i obrascima ponašanja koji kao da nisu pripadali meni. I evo me, u tridesetdrugoj, u svom vlastitom, sebičnom balonu u kojemu nisam u stanju uistinu vidjeti ikoga, već samo svoju viziju života i ljudi oko mene. To nije stvarnost. I suviše često bježim od nje, toliko se poznajem. Poznajem se i dovoljno da mogu shvatiti Mickey i njenu potrebu da bude sama sa sobom napokon i prokljuvi više tko je. Suludo je vjerovati da to itko od nas to ikada otkrije.
Bilo bi i šteta, čar života i rasta i je u tome da se to pitamo i radimo na sebi. A opet, u tim momentima, kad mi je suludo i iracionalno, da ne kažem glupo, stalo do neke osobe; u stanju sam baš poput Gusa, inzistirati na nečemu što me možda i vodi samo u razočaranje. Vrlo sebično također, jer u toj situaciji dominira potreba za ispunjenjem vlastitih poriva. Druga osoba je nebitna. I tu su zapravo ta dva lika ista – spajaju se, koliko god se tome opirali.
Ta njihova previranja i infantilne gluposti, ta nesposobnost da se uhvate u koštac sa životom i prepuste se, jer ne znaju tko su… Sve je to nepotrebno. Ali sve je to život, valjda. Samo, ona iracionalna ja vjeruje da ponekad, najbolje od sebe otkrivamo kroz balončiće drugih s kojima se sudaramo ili spajamo u svojim plastičnim svjetovima jer nam oni omogućavaju da otkrivamo neke nijanse sebe koje bismo inače zatomili.
Samo se trebamo odlučiti na to i biti svjesni da ljubav nije konstanta i kao i mi i ona se mijenja, ima svoje vrhunce i padove. Bez toga ni nema smisla. Na kraju – ja sam ja, često emotivno glupa, tvrdoglavo uporna i bahata kad je o ljubavi riječ, ali tek sad shvaćam da to nije ni pola mog, još neotkrivenog identiteta.
