Svemir uvijek pogodi trenutak. Zapela sam. Dogodila mi se jedna sjajna stvar; slučajno, spontano i pomislila sam, vrlo samouvjereno, kako je to taj trenutak u kojemu će se samo rađati nove fantastične ideje. Prevarila sam se… Sjedim već tjednima u blokadi. Gledam u tastaturu pa u virtualni papir…ustajem, protežem se, radim Tibetance (vrti mi se od njih), gledam u tastaturu, vrijeme prolazi, a riječi stoje. Ali svemir dobacuje, na svoj uvrnut i nedokučiv način podsjetnik na tekst koji se duboko zavukao u moj život; u kojemu sam se utopila i jednako ga nedokočivo tek nekoliko godina kasnije potpuno izbrisala iz memorije.
Bila je to knjiga naziva: „I love Dick“, američke spisateljice Chris Kraus. Da, dobro se sjećam kad sam u podrumu knjižare bubuljičastom studentu rekla da trebam knjigu tog naziva i njegova zbunjenog pogleda dok me usmjeravao prema erotskoj literaturi premda je riječ o knjizi koja će kasnije biti opisana kao prikaz fenomenologije usamljene djevojke.
Opisat ću vam Dicka. Dick je gadan lik. Pojavljuje se baš onda kad mislite (ključna riječ) da sve imate pod kontrolom, kad jasno vidite svoj cilj, znate što želite. Ne upliće se direktno u vaš život – da slučajno nije prijatelj vašeg prijatelja/muža/sestre ili na bilo koji način novo lice u društvu, sasvim sigurno biste ostali indiferentni. Možda i jeste, možda ga i ne primjećujete. Ali upozoravam vas: Dick je gadan lik. Njegova je figura ipak karakteristična i u samo jednom malom, neprimjetnom, nesvjesnom trenutku vašeg nezadovoljstva, on će pronaći put do vaših misli, postat će poželjan bijeg od osjećaja kojemu svi, koliko god spareni i umreženi bili, podliježemo – usamljenosti.
Od jednom, u vašoj se glavi pojavljuje mogućnost bijega u neki alternativni svijet, onaj s njim jer on postaje stvaran, zanimljiv, ime iz vaših srednjoškolskih teka. I vi ste njemu zanimljivi, ali dok se vi borite sa svojim željama i potrebama, Dick je sasvim OK tamo gdje je. Ne trebate mu, ali super da ste tu, nema ništa protiv – možda se i on zabavlja mislima o vama. Družite se, dopisujete, „misaoni orgazam“ možda postane i fizički, no on je uvijek malo distanciran, ali sve je nedefinirano pa čemu analiziranje. Sve dok ne dosegnete onu kritičnu točku kad zapravo nikada ne vidite Dicka već samo ideju o njemu. A ideje se lako rastope.
Držala sam tako u avionu tu knjigu s velikim znakom 25% sniženja, preko kojeg je još zalijepljena kričava etiketa 50% sniženja i ulovila pogled mog zaintrigiranog proćelavog suputnika u kasnim pedesetima (tko zna što je mislio)… čitala sam tu Chris, intelektualku u izazovnom braku, koju je počela gušiti njena stvarnost i strahovi s kojima se bojala suočiti i zamislila sam tu sjajnu, ostvarenu ženu koja se boji pogleda u sebe i koliko toga još može dati, koja je spremna odbaciti sve vjerujući da je upravo Dick rješenje za njenu umišljenu(?) usamljenost. Onaj koji je trebao postati sudionikom u popravku njenog stanja pretvorio se u opsesiju. Svaka njegova reakcija postala je tema za proučavanje i desetke pitanja „što ako“. Dick nije tajna. Podijelili ste ga sa svojom okolinom ne bi li postao prisutniji, bitniji.
I gdje je tu problem, kad je sve tako otvoreno i jasno? U tome što ne prihvaćate i zapravo ga ne poznajete kao osobu s manama, željama i strahovima koje proživljava baš kao i vi. Jer on je samo projekcija koju ste sami stvorili, a kad projekcija pokaže otpor vašim potrebama postaje razočaranje. Odjednom je Dick samo mana u vašoj željenoj stvarnosti.
