Koliko smo stvarni? U životu upoznajemo mnoge, no rijetke zaista.
Na kraju dana i sami smo sebi nepoznanica. Uhvatim se u situacijama, reakcijama, u kojima se uopće ne prepoznajem. U trenutku trezvenosti kažem samoj sebi: „Pa to nisi ti. Što ti je?“ A možda su te iskonske, nekontrolirane reakcije moje pravo lice. Nikada neću biti sigurna, jer sumnjam da bih voljela prihvatiti to lice. S godinama sam ipak naučila prihvatiti sebe, svoje tijelo, svoje pokrete. Možda sam ih tek sada postala svjesna, a možda sam se samo naučila, negdje putem, voljeti. Ipak, još uvijek otkrivam.
Svaka nova interakcija postavlja me pred izazov da se suočim s nekim stvarima; prvenstveno sobom. Naišla sam na tekst koji sam odavno zaboravila; o traženju onog komadića koji svima nedostaje, Shela Silversteina. I dok njegov protagonist traga za komadom s kojim će se po/s/klopiti, meni se čini da sam napokon došla do one zadnje točke – neuklapanja. Kroz proces čiju konačnicu nisam željela prihvatiti, ali morala sam, jer u tu se strukturu nisam mogla uklopiti, koliko god željela.
I počela sam se kotrljati. Ta nemogućnost izbora natjerala me da promijenim formu i izađem iz svog okvira. Moj je bio ideja da ne treba spaljivati mostove. Možda se mogu podići novi, ne znam. Nadam se. Nisam samo sigurna koliko je moj smjer kretanja poznanica samo i isključivo meni, a koliko mojoj okolini.
Posljednjih se godina ona svela na vrlo usku grupu ljudi. Bez obzira na broj poznanika. Profilirali smo se odvojeno, napuštali smo odnose koji nam nisu odgovarali ili su nas zaustavljali u rastu. Pronašli smo se u trenutku kad smo svi bili već suočeni sa svojim ja i prihvatili ga. Ili smo bili pri kraju tog procesa. Ali, uhvatim se ponekad da sam lažna, nestvarna. Nedavno mi je kolegica koju već godinama nisam vidjela, ali se „vidimo“ zahvaljujući društvenim medijima, rekla kako ima dojam da mi je neopisivo zabavno i da uživam u single životu. U sebi sam se kiselo nasmijala, jer nisam imala osjećaj da sam to ja. Nije da ne uživam i da mi nije zabavno, ali pogledala sam taj Instagram i shvatila da je on samo bilješka nekih fragmenata iza kojih stoji poruka; neki zapis u vremenu čija će stvarna važnost biti poznata samo meni i osobi s kojom sam ju u tom trenutku dijelila. Moodboard života. Često će iza toga stajati i suptilna poruka još nekome upućenom u moje stvarno stanje. Nitko neće u trenutku objavljivanja fotografije znati da me baš tada prala silna anksioznost koju sam se uopće bojala definirati jer sam znala da je vezana uz sjećanje na nekog tko više nije tu. Nakupina tih zapisa distancirana je od stvarne mene.
Ta stvarna ja češće je izgubljena nego samouvjerena. U trenutku kad djeluje da joj je najzabavnije često je mislima udaljena i vezana uz nešto nepovratno izgubljeno. Ali to je memorija za mene. Sjećam se da mi je najbliži prijatelj nakon godine dana druženja rekao da sam snažna. To mi je tada bilo jednako stvarno koliko i neki od profila. Tad sam shvatila da sam njemu bila samo percepcija temeljena na izjavama, dojmovima kroz kratka i površna druženja za koja smo oboje vjerovali da su baš suprotno od toga. Tek tada sam mu se zapravo otvorila. Jer, ja imam ekshibicionističku i ekstrovertnu narav. Ne fasadu, ali rijetki vide dublje od toga, jer djeluje kao da je sve što mene čini vani, otvoreno, dano na čitanje. Rijetki znaju nesigurnosti. A naši profili upravo su to; oličenje nekih skrivenih nesigurnosti i suptilnih poruka. Tek su površina našeg ja. Ne kažem da su lažni, samo su baza za stvaranje određenih ideja, a ideje nas ne definiraju. One su samo koncept vlastitog brenda koji slažemo i za koji imamo platformu.
U doba online medija svi smo dobili priliku kokakolazirati se. Stvoriti fasadu iza koje leži nešto mnogo kompleksnije vidljivo samo nama. A nekada ni nama. Gledajući produkte pop-kulture i medija ti su alati postali sredstva upravo za doticanje nekih koje gubimo iz života ili ih nemamo. Često. Oni su tu da drugima, s kojima nemamo direktan kontakt, pokažemo koliko smo dobro, koliko nam je sjajno, kakvi smo na van. Prekineš s frajerom pa si odmah sexy i super ti je. Na primjer.
Je li? Osobno nisam nikad voljela poraze, ali valjda je nešto u nama što nas gura da svima pokažemo da smo jaki, da smo super. I kad nismo. Jer, naši individualni brendovi na javnoj platformi ne podnose gubitke. Ne kažem da svi to rade, samo primjećujem obrazac. Nekada smo vodili dnevnike; zapise trenutaka. Danas okinemo fotku. I to je ok. Sve dok znamo, ako ništa u sebi, što nam ona uistinu predstavlja i koji komadić nas predstavlja. Jednom će i taj mozaik postati cjelovit. Možda će ta slika biti baš onaj „missing piece“ kao kod Silversteina, uz koji ćemo se zakotrljati.
Foto: @ana.tash
