Sjećam se da je na Akademiji, na kolegiju pisanja scenarija, bio zadatak koji sam prvo doživjela kao dosta nelagodan, ali često ga se sjetim dok sam u tramvaju i odmaram uši od playliste dana…
Kolegica scenaristica mi je tijekom jedne vožnje rekla kako mora slušati razgovore nepoznatih supu(a)tnika, u potrazi za inspiracijom ili jednostavno kako bi doživjela realnost svakodnevice. To je bio zadatak. Priče iz vlaka, tramvaja, busa – telefonski razgovori iz kojih se čuje jedna strana, a druga samo predviđa – ti su najbolji.
Sjetite se sljedeći put ovog kad telefonirate u javnom prijevozu – netko vas sigurno sluša. Nedavno je pak prijateljica podijelila sa mnom zanimljivu bilješku iz jedne takve auditivne opservacije; rečenicu koja joj se urezala – „muški frižider, ženska soba“. Kontekst nije bitan, jer me ta misao odvela u jedno sasvim drugačije razmišljanje od prvotnog. Razgovori su ispunjeni digresijama i dok sam šetala potpuno pustim, smrznutim gradom te kasne nedjeljne večeri, spoj koji je dotični izazvao odvrtio se sve do onog vođenog danima ranije: o konceptu monogamije i različitosti njegova poimanja u muškaraca i žena.
@kirstencorleywriter
„Svi bi tako živjeli da imaju muda“ rekao mi je frend na temu otvorenih veza. „Ili jajnike“ pomislila sam i složila se s njim. Zbilja? Da. On mi i nije vjerovao, jer žene ne misle isto kao i muškarci pretpostavljam. Valjda nama prvotni osjećaj zaljubljenosti i idealizacija traju vječno, ne znam, nisam pitala i bolje da nisam jer bih se, poznavajući sebe, svađala.
Vjerujte, frajeri počinju ići na živce s nekim stvarima i najzaljubljenijim ženama i vice versa. „Volim tvoje mane“, aha…sigurno, do jedne kritične točke koja nastupa u svim vezama. Uvijek se sjetim Karenjinova iritantnog žvakanja. Ali da, složila sam se…
…da, jer ne vjerujem u monogamiju. Vjerujem da smo sposobni, očito, prihvatiti tu ideju i živjeti prema njoj no, iskreno, ona je iluzija. Gledam na nju racionalno (hvala tata na pojašnjenju); ona je u svojoj suštini materijalizacija sklada sociološkog i ekonomskog opstanka. Bilo bi sad, nakon ovakve izjave čudno reći da sam romantičar?
Jesam, ali ujedno sam i realist. Kontradiktorna sam, znam. Pokušavala sam nedavno dokazati da svi, prije ili kasnije, na različite načine iznevjerujemo taj duboko usađen, a ipak relativno moderan koncept – žene jednako kao i muškarci, a prvenstveno romantičarke kao ja. Jer, romantičari se hrane idejom zavođenja, onog potencijalnog, skrivenog, nepoznatog… Romantičari žive za fantaziju, a u stvarnosti fantazija umire prva.
@arieastman
Ljubav ima toliko faza i tipova da je nemoguće odrediti sve (osim ako ste Erich Fromm, on ih je prilično dobro obuhvatio) jer u konačnici pored onih univerzalnih, postoje i one koje se temelje na individualnom poimanju tog osjećaja. Osobno mi je jedna od tih fantazija pomogla da produžim ostanak u monogamnoj vezi jer sam iz nje izvukla potrebnu satisfakciju i ispunila prostor za sve što je toj vezi nedostajalo.
Zahvaljujući njoj osvijestila sam spoznaju da fantazija nosi to ime s razlogom; u stvarnosti ništa od nje ne bi postojalo, osim komplikacija koje bi ta realizacija svim upletenim stranama donijela. A to je nemoguć start ili rijetko moguć i u svakom slučaju, nije za mene. Shvatila sam tijekom tih promišljanja na što sam spremna kako bih zadržala ostatke ljubavi, a zatim i na što nikada ne bih pristala. No, jesam li onda uistinu bila u monogamnoj vezi?
(Za)vara(va)mo se. I češće nego što bismo si priznali. Zašto se onda ponašamo monogamno? Zato što je tata bio u pravu kad mi je pojednostavio značenje veza. U konačnici, većina ima potrebu pronaći osobu koja nam odgovara; razumije nas i motivira. Jer, kad se ugasi zaljubljenost, a to je uglavnom brzo, u osobi do koje nam je stalo pronalazimo suputnika i izvor potpore.
@phiaphotography
Kad uistinu pronađemo osobu s kojom dijelimo zajednički jezik – psihički i fizički – odlučujemo se na monogamiju, predanost upravo tom odnosu koji nas čini sigurnim, jer imamo se na koga osloniti u svakom trenutku. No, realno, zapitajte se; dopustite li si, u trenutku kad zvuk žvakanja postane nepodnošljiv, bijeg u neki imaginarni paralelni život?
Ne govorim o fizičkoj prevari i hormonima nužno (muški frižider?), premda mi se to čini kao mnogo manji problem, već samo o ideji postojanja alternative koja odlazi u mnogo konkretnije misli (ženska soba?).
Govorim o onome što iz toga uzimate i na koji način te komadiće zadovoljstva preslikavate u svoj monogamni život. Biste li u tom kontekstu mogli reći da, u slučaju da postoji mogućnost, ne biste voljeli imati muda ili jajnike i izabrati način života koji nije monogaman? Reći ćete ne, javno. Ali, razlika je u donošenju odluka; da ostanete vjerni. Čim se dogodi bijeg u fantaziju ili njenu realizaciju shvatit ćete da nešto nije u redu. I vjerojatno ćete biti u pravu ako kažete ne, jer to je vaša odluka, a sigurnost i potpora ili ljubav koja je nadišla dječje bolesti mnoge čine ispunjenijima od fantazije koja je na kraju samo to. Ili nije?
@jesseherzog
Nastavila sam šetnju sama sa svojim mislima i pokušala skupiti sve svoje fantazije, bjegove od stvarnosti koja je znala postati zagušljiva i trebala sam prostor samo za sebe i svoje osjećaje koje je ponekad bilo suviše teško nositi. Zadržala sam samo jednu stvarnu i upitala sam se, premda se moja veza svejedno raspala iz sasvim drugih razloga – da nisam donijela tu svjesnu odluku da ne učinim korak dalje, bih li danas imala jednu od najvažnijih osoba u svom životu; oslonac koji možete naći samo u prijateljstvu koje razumije sve vaše nijanse?
Tom zaista monogamnom odnosu, koji traje jer trpi sve udarce; jer u njemu mane uistinu prihvaćamo bez očekivanja da će jednom nestati, već kao elemente osobe koju volimo bezuvjetno, neopterećeno.
Foto: Instagram
