Veze su komplicirane. Veze su divne. Veze su kompromis. Sve su to činjenice. U danom trenutku. U vezama sazrijevamo, moduliramo se, učimo ne biti sebični. No što ako je upravo sebičnost ta jedna, neophodna mana koju nikako ne bismo smjeli prerasti? Biti intiman s nekim je divna stvar, no iskreno, koliko ste puta poželjeli biti sami? Imati, ne jedan sat ili dan samo za sebe, već sasvim sebično, onoliko koliko vam treba?
Vrijeme koje vam omogućava da presložite vlastite misli; uživate u sitnim ritualima koji su samo vaši; slušate glazbu koja vam baš paše, a partnera možda iritira; punite sudoper prljavim suđem bez uzbuđivanja i jer je baš gušt zapustiti nešto… Vrijeme u kojemu ste potpuno sami? Možda se čini i kao luksuz, jer realno, živjeti udvoje, u mnogočemu (pogotovo s financijske strane) olakšava situaciju, no pitanje je koliko je takav život zaista jednostavniji i ugodniji ako trebate prostor za disanje.
L.A.T. (skraćenica za termin Living Apart Together iliti živjeti odvojeno zajedno) postao je sasvim logičan izbor mnogih parova u dugogodišnjim vezama koji su tražili izlaz iz monotonije. Jer, najlakše je stvoriti navike. One vrlo brzo vode u dosadu, dosada u nervozu i prije nego što shvatite da ste samo liječili na partneru svoje frustracije jer vam je on konstantno dostupan, već ste u fazi prekida. Ipak, rijetki se, uljuljani u komociju podijele odgovornosti i utabane sigurnosti, odvaže izići iz odnosa u kojemu više ne pronalaze motivaciju za angažman. Parovi koji uviđaju moguću problematiku, ali shvaćaju da se nadopunjavaju, motiviraju i naposlijetku vole često se odlučuju na odvojeni život. Istraživanja su pokazala da su ti parovi veoma zadovoljni odnosom koji imaju jer im daje mogućnost da se posvete sebi, a pronalaskom zadovoljstva pozitivno djeluju na svog partnera.
Činjenica je da se percepcija zajedničkog života danas vidno promijenila u odnosu na osamdesete ili sedamdesete godine dvadesetog stoljeća. U doba u kojemu smo izloženi napadima ekstremističkih udruga koje forsiraju nejasno definiranu tradicionalnost, ujedno težimo ka oslobođenju od nametnutih vrijednosti i razvijanju vlastite osobnosti. Tradicija je škola na kojoj temeljimo vlastite odluke, shvaćajući dužnost prema zajednici. I u tom je kontekstu ona donekle korisna. Izvan tog okvira ona isključivo sputava, jer ustaljenost ne podupire progres, a raditi na sebi i napredovati ujedno znači tragati za oblicima koji najbolje odgovaraju našoj osobnosti, kroz koje se redefiniramo.
Jedan mi je mudar prijatelj jednom rekao kako ne vrijedi uništavati sebe, kako bi sačuvao uspomene. Proganjala me ta rečenica jer je bila tako jednostavna i nadasve točna. Na kraju dana, u onom presudnom trenutku u odnosu važno je priznati si stvarno stanje osjećaja. Biti nesretan, neispunjen, iscrpljen, prazan i ostajati, samo donosi nepopravljivu štetu za sve protagoniste unutar odnosa. Ali posvetiti se sebi, dati si trenutak predaha, ponovno pronaći izgubljene komadiće sebe, otvara nove kanale u komunikaciji s partnerom.
Inspirativno je zamisliti vlastiti prostor, ritam koji si sami diktirate, interese koje pronalazite dok ste solo. Koliko je to tek novih tema za podijeliti s partnerom? Živjeti odvojeno, a zajedno i ne zvuči tako loše. Uostalom, na našim je generacijama da stvaramo neke nove tradicije. Društvo bez malo sebičnosti ne postoji, a biti sebičan na način koji ti omogućava da rasteš i djeluješ kvalitetno i nije tako loše, zar ne?
Jedan par, dva stana molim.
Foto: Facebook Friends, Facebook Girls, Facebook New Girl
