Biti iza kamere posao je koji omogućava kreativnost, ali zahtjeva autoritativan stav te, povrh svega, sigurnost u mnoštvo elemenata koji se moraju objediniti i uskladiti kako bi film funkcionirao kao jedinstvena cjelina. Jer filmski je medij nemilosrdan; inzistira na konstantnim doradama; od psihološke analize likova do vizualnih postavki. Biti iza kamere, znači poznavati proces rada, zanat, svoje suradnike, no prvenstveno sebe; biti svjestan vlastite vizije, bez uzmicanja.
scena iz filma “Zagreb Capuccino”
Premda oduvijek iza kamere, Vanja Sviličić sebe nije vidjela isključivo u mediju fotografije. Svoje zamisli i koncepte stoga razvija u scenarijima koje potom reproducira u igranom obliku, no u ulozi redateljice. Njen debitantski film “Zagreb Cappuccino” koji je ove godine premijerno prikazan na Göteborg Film Festivalu izaziva interes javnosti jer se bavi ženskim likovima. Čini se čudnim da je upravo taj atribut, taj termin “ženski” toliko nužan, no istovremeno se teško oteti dojmu da je danas zaista bitno baviti se suvremenim temama života žena. U doba koje hini da postoji ravnopravnost; u kojemu je feminizam naizgled suvišan, glumice iznad 40 godina rijetko imaju mogućnost igrati naslovne uloge, a ženske su redateljice i snimateljice u sjeni muških kolega. Život se pak nastavlja i u tim godinama, zar ne?
Vanja Sviličić
U stvaranju kompleksnih ženskih likova okušali su se mnogi autori no mi smo željeli upoznati autoricu koja je pokrenula dugoočekivani dolazak ženskih likova u hrvatsku kinematografiju. Stoga smo joj postavili šest pitanja. Ne nužno ženskih. Ili?
Scena iz filma “Zagreb Cappucino”
Što ti nakon ugodnih ženskih razgovora može ostaviti dojam gorčine, a što te može inspirirati?
Vjerujem da nas naši postupci i odluke dovedu do određenih situacija, koliko god te situacije bile lijepe ili ružne. Sve je povezano i ništa se ne događa slučajno. Ipak, ak se neka od mojih frendica nađe u odnosu ili situaciji koja me rastuži i za koju pomislim da nisu zaslužile, uvijek me opet općaraju i inspiriraju svojom snagom na koji način se nose u tim teškim sitacijama. Pomislim si da ja to ne bi bila u stanju, i to su žene koje su mi bile i inspiracija za film Zagreb Cappuccino. Često je, teško živjeti život van društvenih normi ili živjeti na drugačiji način od onoga što familija ili sredina u kojoj živiš od tebe očekuje. Biti drugačiji, i tu ne mislim na neke ekstreme, često nosi sa sobom i osjećaj usamljenosti. Tog osjećaja nema kad imamo pored sebe ljude koji vjeruju u nas. I često međusobna podrška taj osjećaj gorčine od tako zvane nepravde, ublaži i da nam snagu da hrabro napravimo ono što mislimo da je najbolje za nas.
Scena iz filma “Zagreb Cappucino”
Berlin ima jedno posebno mjesto u tvom životu; možeš li nas nakratko provesti kroz svoj Berlin, kako ga ti doživljavaš?
Berlin me privlačio i prije nego sam posjetila taj grad. To mi je valjda intuicija govorila da bi što prije trebala tam otić. Sad kad mi se život događa između Zagreba i Berlina jasno mi je i zašto. Berlin ima jednu neobično opuštajuću atmosferu, a opet se sve napravi i ljudi rade punom parom. Mene taj grad jako inspirira i kada sam tamo radim sa velikom lakoćom. Berlin ima jako puno zelenila, velikih parkova, malih parkova, drvoreda, biciklističkih staza i iako je ogroman grad, čovjek ima osjećaj kvarta u bilo kojem dijelu Berlina. Pod osjećaj kvarta mislim onaj osjećaj kada ti je sve blizu, ljudi su prijateljski raspoloženi, sve je nekako laganini, porazgovaraš si sa tetama u dućanu, većina ljudi se voze na biciklu…Volim njihove otvorene tržnice sa raznim stvarima, od hrane do namještaja, gdje vrlo često možeš poslušati razne bendove, vidjeti i upoznati zanimljive ljude, pojesti raznoliku klopu… A navečer ponuda je bezbrojna. Od raznih koncerata, klubova, predstava, izložba, filmskih večeri, vrlo često teško se odlučiti. Ipak, jedan od omiljenih mjesta za večernji izlazak mi je Keller, klub u kojem sam čula jednu od boljih jazz svirki ikad. I to za svega par eura.
Bicikl, javni prijevoz ili šetnja?
Bicikl! Brže se dođe. Javni prijevoz i šetnja su mi uglavnom interesantni kad se nađem u nepoznatom gradu. Čini mi se kao da na taj način puno bolje osjetim i upoznam grad.
Postoji li film kojemu se često vraćaš? Zašto?
Ponekad se vraćam određenim filmovima, ali to nije često. Kao da se nađem u nekoj fazi i samo to gutam. Jedan od takvih filmova je bio Jackie Brown od Quentin Tarantina. Glavni lik, Jackie koju igra Pam Grier je izvrsna. Dijalozi su duhoviti i cijeli film mi je zabavan. Nekoliko puta sam gledala Chunking Express, Happy Together, 2046 i In the mood for love od Wong Kar-Waia. Da, volim njegove filmove. Ima poseban rukopis. Al prvi put da sam tak neki film gledala po nekoliko puta, bilo je još kad sam ko klinka sa svojom prijateljicom Tanjom svaki dan gledala Ko pjeva zlo ne misli. Nas dve smo doslovce znale cijeli film napamet, ko ne bi nakon tolko gledanja. Drugim ljudima smo odgovarale kroz replike iz filma, izludile smo i svoje starce i sve oko nas. A nama je bilo super zabavno. Još i danas često znam koristiti neke rečenice iz filma, čak sam i Ogija (op.a. suprug, Ognjen Sviličić) zarazila s tim filmom.
Sa seta filma “Zagreb Cappuccino”
Omiljeni tajni užitak?
Torbe. Male, velike, raznih oblika, al uvijek prevladava crna boja. Svaki put kad kupim novu mi je bed, jer nemrem ih sve iznostiti. A i uglavnom kad negdje idem, na kraju se odlučim uvijek za istu.
Kako se boriš protiv radne blokade?
Protiv radne blokade se borim radom. Kontradiktorno, al funkcionira.
