Malo je koja kazališna predstava u posljednje vrijeme privukla toliku pozornost kao što je to pošlo za rukom mjuziklu Ljepotica i zvijer, nastalom u produkciji zagrebačkog Kazališta Komedija. Mjuzikl koji na scenu donosi jednu od najpoznatijih Disneyjevih bajki zagrebačka publika može tijekom prosinca i siječnja pogledati u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski.
Naslovna uloga Ljepotice pripala je glumici i pjevačici Vandi Winter koju smo tom prilikom ugostili u našoj rubrici S glumicama na kavu. Susret smo zakazali u caffe baru i klubu Pločnik, a naš razgovor vam donosimo u nastavku.
O Ljepotici i zvijeri
- Mjuzikl Ljepotica i zvijer u kratkom se vremenu premetnuo u pravi hit za koji se traži karta više. Jeste li očekivali ovakav sjajan prijem kod publike? Što mislite da je pridonijelo ovako velikom interesu?
Mislim da od početka nismo imali razloga sumnjati u predstavu, jer se radilo o licenciranom Disneyevom predlošku koji je svugdje u svijetu “pomeo” pozornice i da je kod nas kojim slučajem ispalo drugačije, to bi moglo značiti samo da smo negdje u procesu jako zastranili – što zaista vjerujem da nismo. Predvođeni redateljem i koreografom Leom Mujićem, te maestrom Batinićem, radili smo i motivirano i predano, nosili smo se s raznim izazovima i čini se da je publika taj trud prepoznala, što je zaista prekrasan osjećaj.
O jednoj ulozi
- Povjerena vam je naslovna uloga princeze Belle. Zanimljivo, ovo nije vaš prvi susret s tim likom. Za njega ste 2008. godine dobili i nagradu za izvanredan doprinos mladih umjetnika do 30 godina. Od tada je prošlo 14 godina. Postoji li razliku u načinu na koji ste se pripremali ponovno odigrati isti lik?
I da i ne. Prije 14, odnosno 16 godina kada su počele pripreme za Trešnjinu predstavu, bila sam studentica 2. godine glume i kako mi je taj angažman samim time neminovno bio i veliki poligon za učenje, mislim da sam imala sreću što sam došla u ruke znalcima kao što su redateljica Dora Ruždjak, maestro Dinko Appelt i koreograf Igor Barberić, te odličan Trešnjin ansambl.
Tako sam, dijelom zahvaljujući i tome, ovoga puta ulozi mogla pristupiti s razmjerno većom glumačkom, no ne manje važno – i životnom zrelošću. Naime, tekst koji izgovaramo u predstavama je zadan i isti je na svakoj pozornici, ali sadržaj kojim ga “punimo”, kreiramo mi iz svojih vlastitih – posrednih ili neposrednih – iskustava, a to je ono u čemu se publika prepoznaje i za što se u osnovi veže.
- Koja je po vama najveća razlika između Vande koja je tada glumila Belle i Vande koja ju glumi danas?
Najveća je razlika vjerojatno u tome što sam danas mama, a majčinstvo je nešto što ti, a kako bi zgodno rekla moja kolegica Slavica Knežević, doslovno “izmijeni molekule”. Velika je razlika kada svijet promatraš iz pozicije nekoga tko je samostalan i samodostatan i nekoga čiji se cijeli svijet okreće oko opstanka drugog živog bića. Za mene je rođenje mojeg djeteta bilo trenutak istine pred samom sobom i promijenilo je pogled na apsolutno sve.
O bajkama
- S obzirom na povijest vašeg odnosa, je li vam Belle najdraža Disneyeva princeza ili je ta čast ipak pripala nekoj drugoj?
Belle mi je posebna i draga jer, pored uvriježene priče o njezinoj ljepoti, ona predstavlja i dijete koje je iz nekog razloga zamijenilo uloge sa svojim roditeljem. I ta u osnovi neprirodna, ali silno dirljiva dinamika raste sve do točke u kojoj, žrtvujući sebe za oca, postaje taokinjom strašnog čudovišta. Obrat se događa u trenutku kad ljepota njezinog unutarnjeg svijeta uspije razoružati i strašnu zvijer, vraćajući mu pritom žuđeno ljudsko obličje. Arielu isto volim, možda malo više u Andersenovoj, nego Disneyevoj verziji jer je Mala sirena zbog ljubavi prema svojem princu žrtvovala ono najljepše na sebi, svoj glas i podnosila je silnu bol pokušavajući biti nešto što nije, sve dok se na koncu i dalje neprepoznata, od tuge nije pretvorila u morsku pjenu i sol.
Primjećujem kako klasične bajke u današnje vrijeme nerijetko doživljavaju kritiku, jer ženske junakinje tobože stavljaju u pasivan i submisivan položaj dok čekaju da ih oženi i samim time spasi neki muškarac. No, iako se generalno slažem s potrebom da budemo oprezni pri poistovjećivanju braka i bijega od bilo čega, slutim da bi i Snjeguljičin princ vjerojatno zauvijek lutao šumom tražeći izlaz, da srećom nije ugledao nju kako mirno spava na odru. Puno toga može ovisiti i o perspektivi.
O glumačkoj karijeri
- Koji vam je bio jedan od najvećih glumačkih izazova u karijeri?
Teško mi je reći, jer se prema svakoj ulozi koju dobijem stvarno trudim odnositi kao da je takoreći uloga života. Rano sam recimo počela dobivati velike zadatke u glazbenim predstavama i ta odgovornost mi je svakako bila izazov. Dosta sam, onda kad je za time bila potreba, mijenjala kolegice, odnosno “uskakala” i u tuđe uloge, što je također jedna vrlo zahtjevna i – izazovna – disciplina ovog posla.
Katkad sam radila i projekte paralelno, što je značilo otprilike da ne jedem, ne spavam i nekim čudom savladavam sposobnost bilokacije kako bih sve stigla, a tu je i ta vječita izloženost glumca u odnosu na publiku, medije, katkad i druge kolege, koja je za mene osobno prije pitanje pogodbe s prirodom posla, nego iole prirodna potreba. Kad su izazovi u pitanju, ovaj posao je čisti adrenalin!
- Jedan od vaših prvih nastupa bio je onaj u ‘Turbo Limach Showu’. Jeste li još kao dijete sanjali o pjevačkoj (ili glumačkoj) karijeri. Kako se javila želja za javnim nastupima?
I jesam i nisam. Nisam bila odgajana u tom duhu, ali sam se u nekom trenutku povela za društvom i ubrzo otkrila vlastiti talent i volju.
O pjevačkoj karijeri
- Ostvarili ste uspjehe i u samostalnoj pjevačkoj karijeri, je li postojao neki trenutak kada ste pomislili da bi estrada mogla biti isključivo vaš životni put? Možete li nam ujedno reći i nešto više o albumu koji pripremate?
Teatar sam brzo prepoznala kao “svoje” mjesto na svijetu, onu “kariku” koja je nedostajala svemu što sam možda i nesvjesno zamišljala ili očekivala od scene. Godinama sam zaposlena u Komediji koja uz dramski njeguje i glazbeni repertoar, pa prema tome i ja njegujem izvođački identitet koji obuhvaća jedno i drugo. Prošlog ljeta potpisala sam ugovor s Dallas Recordsom i pod autorskom i supervizorskom palicom Aljoše Šerića objavila sam single Lako, ujedno najavu za album koji pripremamo.
U proljeće ove godine sudjelovala sam također u glazbenom projektu kolege glumca Filipa Juričića i snimila s njim duet pod nazivom Istina. Svoj materijal u principu objavljujem nešto sporije nego što bih htjela, jer paralelno u kazalištu stalno idem iz projekta u projekt, ali mu se tim više veselim!
O putevima karijere
- Imamo vas priliku gledati na kazališnim daskama, a gledali smo vas i na malim ekranima. S druge strane, nismo vas imali priliku često vidjeti na velikim platnima. Postoji li neki određen razlog ili u vašem slučaju doista vrijedi ona da “daske život znače”.
U mom slučaju kazališne daske sigurno znače život, no za izostanak s filmskog platna nema nekog posebnog razloga, jednostavno mi je put tekao drugim pravcima. Ako mi je suđeno, doći će vrijeme i za to, a ako pak ne, doći će nešto drugo!
- Dugi niz godina bavite se sinkronizacijom i snimanjem radio-drama, smatrate li kako su ove dvije grane u našoj javnosti podcijenjene?
Nemam posebno mišljenje o tome. Radio drama je imala svoje zlatno doba i dan danas ima svoju vrijednost i svoju publiku. A sinkronizacije su itekako popularne pogotovo kad su u pitanju sadržaji za djecu i kod nas se uglavnom rade vrlo kvalitetno.
O željama
- Što donosi budućnost? Kojim projektima se posebno radujete? Postoji li neki poslovni cilj koji biste voljeli ostvariti?
Veselim se albumu koji pripremam, studijskom radu, božićnim koncertima, novom singlu koji uz spot konačno izlazi u siječnju, veselim se “Ljepotici”, novim izvedbama drugih predstava u Komediji, Histrionu i kazalištu Planet Art, te novoj predstavi u koju također krećemo nakon Nove Godine, a koja će publiku podsjetiti na jednu legendarnu dramsku seriju. No, prije svega želim ostati zdrava, a to želim i svima oko mene.
Zahvaljujemo Pločnik Bar na ustupljenoj lokaciji.
Foto: Sanja Tušek
