O mladim talentima poput Valerije Cerovec vrijedi čitati. Upoznajte ovu talentiranu umjetnicu i spisateljicu

Utorak, 04. lipnja 2024.

Prilikom razgovora s kustosom glavne izložbe ovogodišnjeg Salona mladih Lovrom Japundžićem ustvrdili smo kako aktualni postav predstavlja i sjajan odraz vremena. Brojni prezentirani umjetnici zapravo dolaze iz nekih drugih, raznovrsnih profesija, stvaraju u različitim medijima, ali i prelaze u različite medije. Skloniji su intimnim narativima i ne suzdržavaju se progovarati o svojim osjećajima, nadanjima i strahovima. Ne libe se propitkivati sutrašnjicu…

Među njima je zasigurno Valerija Cerovec, umjetnica i spisateljica čiji je rad Kukavica sve do 16. lipnja izložen u Domu HDLU-a. Raduje nas što vam upravo ovu svestranu umjetnicu imamo prilike predstaviti u sklopu naše rubrike Oni dolaze.

Nećemo pogriješiti ako te nazovemo pravim modernim homo universalisom. Školovala si se na tri različita fakulteta, vizualna si umjetnica i spisateljica, pokrenula si vlastiti brend, smjelo odselila na drugi kraj Europe, radiš kao menadžerica… No, to je možda naš dojam. Kako bi nam se ti sama predstavila?

Sebe najprije vidim kao vizualnu umjetnicu i spisateljicu. Još donedavno moje uvjerenje u to jesam li umjetnica nije bilo tako čvrsto i to je nešto o čemu često razgovaram s drugim umjetnicima. Tko je uopće umjetnik i tko se tako smije zvati? Tko može sam sebe zvati spisateljicom? Oni koji su prošli kroz umjetničko obrazovanje, oni koji proizvode umjetnost u svoja četiri zida ili oni koji izlažu i izdaju knjige? I prestaje li se biti umjetnikom kada se prekineš aktivno baviti njome? Mislim da su svi umjetnici silom prilika homo universalis, što jer se od umjetnosti slabo živi, a što radi znatiželje i volje za eksperimentiranjem.

Vjeruješ li da je gajenje različitih interesa u današnjem društvu okarakterizirano kao vrlina ili mana?

S pozicije ljudi s kojima sam ja okružena, zanimanje za različite teme i medije je apsolutno normalna stvar, ali sve ovisi o čemu govorimo kada govorimo o interesima. Na primjer, ja posao koji obavljam 9-5 ne smatram interesom, već nužnošću koja mi treba da bih očuvala emocionalnu i financijsku sigurnost, koja mi je potrebna da bi se s umjetnošću uopće mogla baviti i koja mi pomaže da odražavam određenu razinu pustolovnosti i nezavisnosti bez kojih bi mi život bio neispunjen. S druge strane, ako govorimo o umjetničkim kategorijama u kojima djelujem — vizualna umjetnost i književnost — i način na koji se one isprepliću u mojem radu kroz razne medije, spisateljske ili umjetničke, onda mislim da govorimo o radu koji ne možemo apsolutno smjestiti ni u jednu kategoriju.

Recimo, zbog toga što se bavim pisanjem, izričito fikcijom i odnosom stvarnog i izmišljenog, na način koji nije cerebralan niti hermetičan, na moje se izražavanje s pozicije vizualne umjetnosti često gleda kao na primarno spisateljsko. A obrnuto, zato što se u sadržaju bavim temama koje se tiču vizualnosti i osjetilnosti, sa spisateljske pozicije na moj se rad gleda kao na primarno vizualan. U tuđem gledanju to su možda neke odvojene discipline, ali u mojem, te su dvije pozicije pomirene.

Što je ono što posebno voliš kod sebe? Na što si u vlastitom radu posebno ponosna?

Postoji period od par godina, nakon fakulteta i tijekom pandemije kada sam se u velikoj mjeri odmaknula od vlastitog rada zbog životnih prilika, ali i frustracije. Vratiti se pisanju i umjetnosti, ponovno graditi uvjerenje u vlastiti rad, prolaziti kroz procese koji su puni kompromisa i na kraju se izložiti publici i kritici — to je izrazito mukotrpan proces. Drago mi je što sam ipak uspjela održati predanost radu.

Jedna si od mladih umjetnica odabrana u postav centralne izložbe Pao sat u bunar. Tamo si nam predstavila Kukavicu, u kojoj ispituješ odnos stvarnosti i fikcije, samoukosti i akademskog znanja. Koliko ti je važno u vlastitoj umjetnosti prikazati ono poznato? Ili si u potpunosti spremna prepustiti se svijetu mašte?

U radu uvijek pokušavam balansirati između onog što je stvarno i onog što je fiktivno. I Kukavica i roman Hotel Horizont imaju sličan ustroj — postoji pomalo nevjerojatna priča o začudnom, osjetilnom, nadnaravnom, i postoji okvir koji priči daje legitimitet. To je obično istraživanje osobe koja ima određen status, u slučaju Kukavice, to je predavačica s Filozofskog fakulteta, a u slučaju Hotela to je istraživačka novinarka. Njihovi se glasovi uzimaju kao racionalne pozicije koje pokušavaju priči dati početak i rep, dati joj smisao i snoliko objasniti cerebralnim.

Jesmo li doista kao društvo duboko nesretni? Kako se ti osobno boriš protiv toga? Koje su tvoje male životne radosti?

Ne mislim da smo kao društvo duboko nesretni. Ili možda jesmo, ne znam. Tko to može znati generalno? Zbog toga bih i htjela razgovor preusmjeriti na pojedinca. Zašto je Ursula nesretna?

Ja sam naučila prestati se boriti protiv nesreće i pustiti je da odradi svoje.

Uz umjetničko izražavanje neminovno ide i umjetnička kritika – Jesi li sama sebi najveći kritičar?

Potencijalno, tako mi barem kažu prijatelji. U mojoj glavi svaka moja kritika je legitimna pa makar ne imala dobre osnovice, ali mislim da su profesionalni kritičari po tom pitanju gori.

Kad smo kod kritika i dojmova, još jedna poznata dilema – Mora li umjetnost uvijek nositi neku poruku ili sama sebi može biti svrha?

Nosi li neko djelo poruku ovisi uvelike i o interpretaciji publike i čitatelja. Mora li nužno svako djelo, neovisno o autoru ili autorici, o njihovoj metodologiji rada i temama koje ih zaokupljaju, nositi neku eksplicitnu moralističku poruku? Definitivno se ne slažem s time.

Jedna od tvojih izložbi nosila je i zanimljiv naslov – 23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo. S druge strane, koji je datum koji rado pamtiš kao dan kad se nešto naročito dogodilo?

23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo mi je posebno drag rad. Pamtim ga po nekoj lakoći i svježini koja je vjerojatno proizlazila iz blizine koju sam tada još uvijek imala s Akademijom i Filozofskim fakultetom. On govori o intimnosti i iskustvu svakodnevice, temama koje su mi još uvijek važne. Mislim da je dan kada se nešto najnaročitije dogodilo u mojem životu bio dan mojeg vjenčanja u vrlo malom krugu ljudi u Londonu.