Razgovarali smo s umjetnicom Stellom Leboš koja stoji iza velikog projekta Polarni san

Petak, 12. siječnja 2024.

Posjetitelji ovogodišnjeg Adventa u Zagrebu ponovno su imali priliku zaviriti u Polarni san. Riječ je o umjetničkoj instalaciji koja je izvorno postavljena prilikom održavanja prošlogodišnjeg izdanja.

Riječ je o ambijentalnoj instalaciji inspiriranoj aurorom borealis i polarnim prostranstvima, koju čini dojmljiva tekstilna skulptura duga 80 metara dizajnerice i vizualne umjetnice Stelle Leboš, suptilno zaokružena svjetlosnim i zvučnim efektima koje potpisuju oblikovatelj svjetla Andrija Santro i oblikovatelj zvuka Hrvoje Nikšić. Iza razvoja projekta i kreativne produkcije stoji Ana Mikin iz udruge Umjetnost za grad koja pokreće i ostvaruje niz umjetničkih projekata u javnim prostorima u suradnji s Turističkom zajednicom grada Zagreba. Upravo smo sa Stellom Leboš, čije umjetničke radove pratimo i kroz njezin brend 47, razgovarali o ovoj, ali i sličnim umjetničkim instalacijama koje u posljednje vrijeme možemo vidjeti na brojnim mjestima.

Opiši sebe u par rečenica, kako bi naglasila čime se baviš, što ti je važno u umjetnosti i kako bi sebe opisala kao umjetnicu?

Rođena u Zagrebu 1988. Godine. Nakon studija modnog dizajna na Tekstilno tehnološkom fakultetu, upisujem Likovnu Akademiju u Zagrebu smjer novi mediji. U početku sam se dosta bavila društveno angažiranom umjetnošću, ali mi je rad u kolektivu promijenio prioritete. U 2014. smo započeli svoj ženski kolektiv Ljubavnice i tu mi se otvorila ljubav prema cite specifičnim instalacijama i općenito prema ambijentalnim i multimedijalnim instalacijama.

Kolektiv je fokusiran na interdisciplinarno spajanje umjetnosti i znanosti tako da svaka izložba uključuje suradnju sa znanstvenicima i različitim stručnjacima. Rad kolektiva karakteriziraju radikalni i oblikovni postupci te istraživanja van normativnih sustava. Uz kolektiv mi se rodila ljubav za mijenjanjem prostora i da svojim radom ili instalacijom u potpunosti promijenim prostor. Tada smo već kao kolektiv prakticirali ulazak u prostor 7 dana prije otvorenja i bivale u njemu uz laganu gradnju i oblikovanje instalacije – svi su se uvijek čudili zašto želimo biti toliko unutra i zašto nam treba toliko vremena. U tom trenutku mi je bio jasan moj odnos prema prostoru i koliko ga se malo kod nas uzima u obzir i koliko je on također dio instalacije.

U radu sam dosta fokusirana na prostor i koliko ga volim transformirati s radom, te se tu i rodila ljubav prema scenografiji koju sam stvarala za nekoliko plesnih predstava i jednu dječju predstavu “Duga”. Veoma sam radišna, čak bi me prijatelji opisali kao radoholičarku i apsolutno uvijek u pokretu. Volim stvarati i volim istraživati. U zadnjih par godina su mi se dosta počela spajati moja dva fakulteta i pojavio se tekstil u mojem skulpturalnom stvaranju s instalacijama.

Opiši nam projekt Polarni san?

Projekt Polarni san nastao je 2022. godine uz poziv Umjetnost za grad/ Ana Mikin i Turističke zajednice grada Zagreba. U prijašnjem radu sam istraživala kretanje tekstila i određenih formi na vjetru i na otvorenom i radila male strukturalne forme. Nakon poziva, implementirala sam te strukturalne forme za tunel i njegov prostor.

Cijela priča iza tog projekta je prilagođena naravno božićnom aspektu cijelog adventa i tako je došao Polarni san iz kojeg stoji priča da ulaskom u tunel možeš zaželjeti želju za nadolazeću godinu. Cijeli projekt je trajao 2 mjeseca uz konstantni rad od po 12 sati na dan sa svim planiranjima i izradom.

U većini periode izrade i planiranja bio je tim ljudi za svaki segment instalacije. Uz tim ljudi koji su bili na postavu tu su naravno i Hrvoje Nikšić koji je bio zadužen za dizajn zvuka, te Andrija Santo za dizajn svjetla. Uz njih tu je i producentica Ana Mikin i naručitelj Udruga umjetnost za grad i naravno TZGZ.

Kako uopće izgleda priprema jednog takvog umjetničkog djela koji itekako ima korelaciju s prostorom u kojem se nalazi?

Nikad u životu nisam radila nešto tako veliko. U 2022. instalacija je imala svega cca 45 m i u njoj je utrošeno u grubo oko 4 km materijala, a u 2023. instalacija je produžena na 80 m – znači skoro duplo nego godinu prije. U cijeloj pripremi od veličine nisam znala od kud da krenem, pa su tu prvo bile probe od dužine materijala njegovog pada, kako se kreće, opcije materijala i puno puno proba. Onda su krenula računanja, rascrtavanja, priprema i šivanje. Na momente sam imala osjećaj kao da gradimo ogromnu kuću od materijala i bile smo konstantno zatrpane u materijalima – uopće ne znam kako smo se snalazile. Svaki segment je bio tretiran kao crtačko platno koji je onda bio označen i po tome kasnije šivan.

Zatim bi dolazila priprema prostora i što taj prostor nudi, kako se možemo pričvrstiti i gdje i kako. Tu ulazi moja velika potpora i prijateljica arhitektica Iva Peručić (bez koje od količine posla ne bi mogla sama) i nas dvije krećemo u tehničku pripremu. Kako to uvesti, kako postaviti, dignuti i da to bude najsigurnije. Jer do sada su to baš bile ogromne instalacije od 15×20 m, 80 m dužine ili 40 m kvadratnih. Jako mi je inspirirajuća mogućnost koju su mi ove instalacije otvorile, a to je igra s prostorom, gdje prvo istražim prostor i gradim instalaciju oko prostora i za taj prostor.

Tko ti je sve pomogao u realizaciji?

U stvaranju velikih stvari uvijek ti treba dobar tim i tim je sve. Bez tima ne bi ništa ovo mogla realizirati. Teško mi je u početku bilo raspodijeliti posao i dati uopće nekom drugom da preuzme neke dijelove jer volim naravno imati sve pod kontrolom, ali s vremenom sam se okružila sa super ljudima i super timom kojem vjerujem i bez kojeg ne bi mogla uopće stvoriti nešto ovako velikih raspona. To su: Iva Peručić, Barbara Radelja, Tom Pižeta, Jelena Malenica, Vanja Magić, Iva Rodić, Dora Fodor, Dominik Fočić, Ana Mikin.

Od kojeg materijala radiš instalaciju i gdje ga nabavljaš, kako ga nosite, skladištite, peglate?

Materijali su razni ovisno koje su opcije od dobavljača i onda radim testiranja materijala kako se on ponaša i da li mi odgovara ili ne. Nošenje je razno hahah, nekad kao čerga nosimo zamotano jer ne stane u nikakve kutije pa mora prenositi po 4 ljudi odjednom i neki segmenti su imali 34-70 kg, tako da smo nekad prenosili i viljuškarom. Što se tiče peglanja to je cijela jedna nova situacija koja se dogodila ove godine i bila je bas snađi se druže. Kako je cijela instalacija ogromna bilo je baš puno posla s peglanjem i tu je bilo 4 osobe koje su se bavile samo s tim. Imali smo parne postaje koje su bile baš jako teške i na kraju smo se snašli i s peglama za kosu (koje su se pokazale super) i s malim parnim peglama.

Ispričaj nam neku anegdotu s postavljanja jedne takve instalacije?

Uff ima jako puno anegdota i puno napadaja panike hoće li se stići, hoće li to sve biti ok i hoće li biti dobro. Jer je do tada sve u mojoj glavi vizualno složeno i imamo 3d modele, ali u stvarnosti je uvijek sve drugačije i uvijek te dočekaju problematike na koje ne možeš računati. Nekad nas prostor iznenadi i ono što smo se dogovorili nas tamo ne dočeka. Kad smo radili projekt u HDLU nismo mogli dobiti dizalicu jer njihov pod ne može izdržati tu težinu. Tako da se trebao mijenjati cijeli koncept postavljanja. Ima puno anegdota oko nas, ali tim je uvijek pun dobre zezancije i već nakon ne znam koliko dana postavljanja, sami sebi se smijemo koliko smo jadni i u bolovima od rada po 12 sati na dan.

Već si radila nekoliko instalacija u prostoru, opiši nam ih i objasni kako si se odlučila baš na ovakvu vrstu umjetnosti?

Mislim da je sve lagano krenulo s izložbom Planet Ula (2014. ) galerija SC s kolektivom Ljubavnice gdje smo u potpunosti transformirale prostor s 3 tone pijeska i sjećam se koliko je to tadašnjoj kustosici galerije bio šok i nevjerica. To mi je bio baš jedan od bitnijih radova u transformaciji i u smjeru kojim sam htjela ići. Izdvojila bih još multimedijalnu instalaciju Dva stupnja u Galeriji umjetnina Split (2017.) i kasnije u Pogonu.

Ideja instalacije dva stupnja je bio napraviti “kiborga” sa živućim i robotičkim komponentama koji u tih mjesec dana, koliko je bio izložen, nije trošio resurse galerije već se napajao preko samoodrživih izvora energije. Želja nam je vratiti energiju u prostor, a ne biti samo potrošač. Tako da smo npr. kroz tu specifičnu instalaciju pokušavale na neki način energiju učiniti interaktivnom i proizvesti je iz alternativnih izvora.

Jedan od radova koji bi isto izdvojila je audio ambijentalna instalacija “ Iglu “koju sam radila u suradnji sa Silvijom Dogan i Hrvojem Nikšićem. U radu “Iglu” smo, kroz fizičku i svjetlosnu instalaciju, pokušali prostor oblikovati zvukom i publiku provesti kroz doživljaj i neposredno iskustvo njihovog fizičkog bivanja u kreiranom prostoru.

2023. je baš bila raznolika i nakon Polarnog sna ukazala se prilika u HDLU i tu je nastala instalacija “Tree of life”. Kroz Instalaciju sam htjela proizvesti osjećaj pripadnosti i kolektivne povezanosti kroz tečnost i mekoću njegove strukture, ali i kroz snažne emocije i sjećanja, skrivene u oku promatrača koje doživljavamo sami, ali osjećamo zajedno. S instalacijom “Tree of life “ imala sam par gostujućih putovanja, ali u manjim segmentima u Poljskoj, Njemačkoj i Hrvatskoj.

Imaš li viziju nekog novog projekta, može li to biti šire veće? Po uzoru na neke velike slične svjetske projekte?

Uvijek može biti šire i veće i naravno da jedva čekam nove projekte i nove prilike. Za sada ću se još igrati s postojećim instalacijama i njihovim razvojem, jer mi uvijek iza završenog projekta dođe ideja za nastavak serije i mislim da mi je to vizija za 2024. godinu.