Petra Grozaj diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti i završila Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu. Dobitnica je Rektorove nagrade Sveučilišta i nagrade Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, te nekolicine stipendija i otkupnih nagrada. Izlagala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Predstavljala je Hrvatsku na Biennalu mladih umjetnika (BJCEM) u Napulju. Boravila je na umjetničkim rezidencijama u Cité Internationale des Arts u Parizu, GlogauAIR u Berlinu, One sided story/ Spinnerei i De/konstrukcija slike Hafenkombinat u Leipzigu, gdje od 2012. u više navrata boravi u ateljeu u slikarskog centra Spinnerei. Izlaže u MSU Zagreb, Galeriji Bačva HDLU Zagreb, Kunstlerhaus Bethanien Berlin, itd.. Članica je HDLU-a i HZSU-a. Njezini radovi nalaze se u privatnim i galerijskim zbirkama. Povod ovomu razgovoru je u petak otvorena izložba u galeriji Galženica zanimljiva naziva “Krystal”.
Zamislimo da netko tko dolazi na tvoju izložbu u galeriju Galženica ima 18 godina ili je umirovljenica, što bi im rekla o čemu je ta izložba? Što će vidjeti?
Zamolila bih da prvo pogledaju slike i da kažu svoje dojmove, pa bi onda razgovarali. Izložba se kroz portret bavi temom i referira se na čvrstoću i krhkost svega što nas okružuje, a koje se objedinjuju u jednu cijelinu, kristal je metafora, a na tri slike su uz portrete i doslovno prikazani kristalna čaša i par kristalnih predmeta. Izlažem pet sasvim novih slika koje nisu izlagane, osim jedne koja je izlagana u Leipzigu na izložbi Known Unknowns HDLU-ove rezidencije De/konstrukcija slike, te 4 slike iz predhodnog ciklusa radova, koji se nastavljaju jedan na drugi. Naziv izložbe Krystal je ustvari naziv jedne od slika sa izložbe, koju je nekom igrom slučaja imenovao kolega kipar Nikola Vrljić, te se ime super uklopilo. Slike su u tehnici ulja na platnu u formatima od 30x 40 cm do 215 x 160cm.
Žene su više u fokusu. Zašto?
Zato što su referencija na osobni odraz stvarnosti, unutrašnjih stanja i svijeta oko mene.
Vaš rad obilježava odnos između fotografije i slikarstva. Što vas u tom odnosu zanima?
Zanima me jedino polazna točka, referenca…kao što je moj profesor Lovro Artuković govorio, nije bitno da li je fotka ili gledaš u dvije jabuke, bitno je kako to naslikaš. Stvar je u slici, a ne u fotografiji.
Kako birate temu, citat? Ili „on“ bira vas?
Ovo drugo, u nešto se zagledam što moram naslikati, pa onda iz toga proizlazi da “me odabralo”
Umjetnički proces za vas je?
Najbolja stvar na svijetu. To je kao da si stalno u nekakvom povišenom stanju, kao da si uzbuđen pred otkriće. Osobno dosta intuitivno izabirem materijal za izložbu, međutim na kraju ispadne da je on jako povezan s tim što ja živim svakodnevno i kako konstantno nešto bilježim, ili fotkam, ili slušam muziku i u principu sve to ide u neke mentalne ili fizičke fajlove koje onda izvlačim i iz toga krećem. Imam početnu skicu koju kasnije na platnu razrađujem, slika se većinom razvija u samom procesu rada.
Što biste rekli da je ključna motivika izložbe?
Portret koji je jedna od najstarijih tema u slikasrtvu a koja je za mene skoro neiscrpna te je naslikana sa jednim suvremenim odmakom i pripadajućim utjecajima.
Što vam je zapravo izazovno u toj temi? Ako je portret tema…Ovaj put. Što mislite da ste uspjeli „pokazati“?
Vječna neodgonetljivost ljudske psihe i duha, nespoznatljivost nas samih. Privlačnost ljudskosti i svakog momenta kojeg živimo. Čak i to da smo toliko trenutni i prolazni, sadrži neku ljepotu svega.
U kojemu trenutku, ako ga se možete sjetiti ste sebi samoj dali „akreditaciju“ da ste umjetnica, i da kao umjetnica nastupate?
Još uvijek ne znam da li sam si to dala. Bojim se da ako bih jednom sebi rekla da sad je to „to“ onda imam osjećaj da je završilo, kao više nemaš inspiraciju. Kada se nešto proglasi nečim. Iako, možda nešto i treba proglasiti svojim imenom, možda da. Za mene je bitno imati taj poriv za slikanjem i gledam kako da mi bude interesantno i kako će se razvijati. Slikarstvo je postalo i potreba inkorporirana u moj život. Bitno mi je da se interes ne izgubi. Uvijek me privlače stvari koje ne mogu potpuno odgonetnuti pa tako želim da budu i moje slike, nešto što te privlači i što uvijek možeš gledati. Ta jedna neispričljiva stvar je za mene umjetnost. Mislim da je jako dobro doživljajno pa tek onda teoretski gledati umjetnost.
Imate li osjećaj da vaša publika korespondira s vašim radovima? Osjećaju li, razumiju li?
Nadam da da…na moje kao i na druge izložbe dolazi struka, dolaze frendovi i publika, ali neznam koliko je to širokog karaktera. Znam da ima ljudi koji doista nešto prepoznaju u mojim radovima što je kao da ste ‘kliknuli’, a i onih koji imaju moje radove, pa se nadam da to nešto govori o korespodenciji.
Kakav je život vaših slika nakon izložbe?
One se i dalje izlažu, na skupnim ili samostalnim izložbama ako se uklapaju u koncept izložbe. Na ovoj izložbi ima jedna slika koja je prodana prošle godine i taj čovjek je nije još stavio na zid. Naime slika se seli sa izložbe na izložbu, ja sam zahvalna što je posuđuje, a njemu je drago da je može pokazati. Neke slike stoje u ateljeu sa neznanom sudbinom, a neke namjeravam još dovršavati… Slika ne može biti potrošena i super je kad se pokazuje, izlaže…
U Hrvatskoj prosječna publika ne može zamisliti niti si priuštiti sliku. Tržište je deregulirano ili ne postoji? Ipak, više manje – svi vi prodajete slike?
Da , ustvari čudo je da se uopće nešto i prodaje kako trenutno okolnosti i stvari izgledaju, u ovom slučaju kada se ne radi o komercijali. Nije toliko često, jer živimo gdje živimo, ali ipak zahvalna sam da postoje ljudi koje vole moje slike. Ja sam samostalni umjetnik i osobno imam neki svoj hladni pogon, ne mogu si dozvoliti da ne znam što ću i kako ću, te ne želim ovisiti o prodaji, to bi u ovim okolnostima bilo previše opterećujuće, ludo…Držim tečaj za odrasle, i trenutno radim na HDLU- ovom projektu Start 54+financiranom EU fondom. Slikanje je samostalno i sam si u ateljeu, pa mi odgovara u tjednu imati odmak od slikanja i uspostavljati odnose sa ljudima koji su zainteresirani učiti i raditi, lijepo je i korisno prenošenje znanja i volim tu interakciju.
Koliko mladi umjetnik treba razmišljati o tržištu, odnosno o „modi“u umjetnosti, o trendovima? Čini mi se da ipak jedan spektar umjetnosti je prijemčljiviji, npr. novi hiperrealisti?
Sve je to vrlo relativno. Trendovi se događaju i prolaze. Možda uskoro zavlada apstraktni ekspresionizam. Za mlade umjetnike imam savjet da ne podilaze, ako si to mogu priuštiti da “čekaju sebe”, da istražuju svoje mogućnosti, eksperimentiraju, gledaju i znaju što se zbiva u svijetu slikarstva i na jednoj široj razini, te iskoriste sve super uvjete na Akademiji, atelje, to vrijeme i profesore, erazmuse…to proleti u trenu, a poslije studija treba nastaviti, tražiti atelje, gledati kako zaraditi i sto stvari. Mislim da su u nezavidnoj situaciji, ali ništa nije nemoguće…
Foto: Privatni album
