Selfiemorphia je plesna predstava koju obavezno morate pogledati – razgovarali smo s autorom
Nova plesna predstava čiju smo premijeru pogledali nedavno u ZPC-u, Selfiemorphia, jedna je od onih koje definitivno ne biste trebali propustiti. U produkciji Umjetničke organizacije ON/A i koprodukcije ZPC-A ova iznimno aktualna tema, ispričana plesnom umjetnošću, uvlači nas sve dublje u nas same, ali i u naše odnose sa svijetom oko nas. Kako se i gdje sastati sami sa sobom, što smo mi u odnosu na ljude oko nas, jesmo li mi odraz nas samih ili drugih ljudi, zrcalimo li? Kako sačuvati identitet i autentičnost i uskladiti ju sa željom za pripadnošću? Svašta smo se upitali, pa smo za neke odgovore upitali autora i koregorafa Marina Lemića.
Nemogućnost odvajanja, i istovremena nezaustavljiva potreba za odvajanjem.
Od grupe. Kolektiva. Identiteta. Djelića identiteta. Ideje. Prostora koji se urušava. Prostora kojeg možda nikad nije ni bilo, no ne znači da ga nikad neće biti.
Slavlje bivanja zajedno.
Odlasci i povratci, da bi se ponovno otišlo. Koji mijenjaju nas, kao i one u koje se vraćamo.
Urušavanje.
Fragmentiranje.
Implodiranje.
Vibriranje.
…
Kako bi bolje pripadale.
Kome? Gdje? Zašto? Na koliko dugo?
Prepoznavanje sebe u drugoj, i poneka posudba / utiskivanje / srastanje u druge.
Mi kao druge.
Mi kao druge mi.
Koje prerastaju prostor.
- Za početak čestitke na sjajnoj predstavi. Tema je možemo reći itekako aktualna, kako si došao na ideju?
Ideja je došla iz prijedloga moga producenta Ivana Mrđena da inkorporiram element ogledala na sceni, što mi na prvu nije toliko rezoniralo pošto ja sam zazirem od ideje da imam rekvizitu ili scenografiju jer nemam toliko iskustva u radu s tim. Kako u svom stanu imam razbijen dio ogledala, jednog dana sam se promatrao i sinula mi je ideja o refleksiji i kako stvarno vidimo sebe. Povezalo se s mojim prijašnjim autorskim djelom “Bi-Polar B(e)ar/e” iz 2021. godine u kojoj upravo postavljam pitanje kako sebe vidimo i kako se predstavljamo na van. Element ogledala mi je dalo motivaciju da nastavim to istraživanje ali ovaj put u procesu sam preuzeo ulogu vanjskog promatrača.
- U predstavi se poteže pitanje ogledala kao trećeg medija – možeš li nam to malo pojasniti?
Ogledalo kao treći medij, odnosno kao pseudo posrednik između sebe i vanjskog svijeta, kako se želimo predstaviti na van, u kojem svjetlu bez obzira na to kako se mi sami doživljavamo i vidimo. S obzirom na to da živimo u svijetu u kojem tehnologija sve više prevladava, osjećam da je ona ta koja postaje ogledalo kojim kontroliramo vlastitu sliku. Možemo biti bilo tko i daje nam slobodu biranja različitih uloga. Trenutno je veliki fokus na vanjskom izgledu i imidžu, priča se jako puno o tom “ selfcare-u” i kako biti autentičan dok u isto vrijeme nam se nameće jako puno obrazaca kako se trebamo ponašati i izgledati. Ljudi se jako puno uspoređuju jedni s drugima i opterećuju te nameću sebi pravila koja uopće ne postoje. Postalo je sve jako “plastično” i kao da smo zaboravili našu humanu stranu. Smatram da ja i svi drugi bi trebali biti svjesni da smo stvarno jedinstveni po tome tko smo koliko god to klišej zvučalo, i da bi se trebali fokusirati na razvijanju sebe u svim svojim aspektima. Možda je danas taj bunt kako biti svoj usprkos svemu i svima.
- Radio si s mladim perspektivnim plesačicama, koliko je to bilo zahtjevno?
U ovom procesu sam radio s Dorom Brkarić, Dorom Sarikayom i Filipom Bavčević, to su mlade i jako perspektivne izvođačice koje sam izabrao putem plesne audicije. Sve tri su jedinstvene same po sebi, po iskustvu ali i po samoj interpretaciji ideje. Ono što mi je bilo novo i zanimljivo u ovom procesu je to što sam se prvi put našao u ulozi koreografa i autora te nisam sudjelovao kao performer. Izazovno mi je bilo verbalizirati i artikulirati ideje drugima, ne samo izvođačicama već cijelom timu. Ovog puta sam pozvao potpune nove suradnike s kojima nikad nisam radio jer mi je trebala promjena i neki novi neutralni početak.
- Koliko je teško/jednostavno režirati ovakvu plesnu predstavu? Koliko dugo ste ju pripremali?
Predstavu smo pripremali u jednom bloku od 6 tjedana, ali sam prije toga uzeo dosta vremena za vlastito istraživanje kao pripremu za samu predstavu.
- Tvoja plesna karijera je doista sjajna, kolika je razlika biti u ulozi koreografa i plesača?
Mislim da su uloge koreografa i plesača različita po nivoima odgovornosti. Ja velikim dijelom u svojoj karijeri imam više iskustva kao plesač i performer koji je dio nečijeg procesa. Smatram da u svakom procesu je bitna razmjena između plesača i koreografa, da je obostrano a ne samo u jednom smjeru. Koreograf je ujedno i koordinator svega te ima odgovornost na koji način će prenijeti i približiti svoju ideju drugima.
- Koji su ti planovi za blisku budućnost?
Kroz predstavu “Selfiemorphia” mi se postavilo najsnažnije pitanje autorstva, odnosno gdje sam ja u svemu tome. Shvatio sam da imam veliku potrebu podijeliti svoje misli, svoje ideje s drugima, makar nekad mislio da možda nitko ih neće prepoznati. Nije mi više zanimljivo raditi samo za sebe, preizolirano mi je i stavljam se u monolog koji me ne vodi nigdje. Bavim se nečim što je jako apstraktno i za što realno postoji mali broj publike ne samo u Hrvatskoj već i u inozemstvu. Volio bi da se suvremena plesna umjetnost otvori većoj grupi ljudi, pogotovo ljudima koji nemaju afinitet prema kazalištu. Zanima me i potencijal u koreografiji te već neko vrijeme razmišljam o upisu master programa.
Predstava ponovno igra 27. i 28. svibnja, a ulaznice možete kupiti ovdje.
Autor i koreograf: Marin Lemić
U suradnji s izvođačicama: Filipa Bavčević, Dora Brkarić, Dora Sarikaya
Dramaturgija: Nikolina Rafaj
Glazba: Nikola Krgović N/OBE
Kostimografija: Bruna Jakupović
Scenografija i autor vizuala: Josip Kresović
Oblikovanje svjetla: Bojan Gagić
Fotografija, promotivni video: Neven Petrović
Producent: Ivan Mrdjen
Produkcija: Umjetnička organizacija ON/A
Koprodukcija: Zagrebački plesni centar
