Nova izložba postavljena u galeriji Trotoar izazvala je velik interes. Donosimo razgovor s kustosom

Zagrebačka galerija Trotoar izlagački sjajnu godinu, u kojoj je priredila samostalne izložbe Emira Šehanovića, Marka Zemana i Marine Mesar OKO, završava na način na koji ju je i počela – skupnom izložbom. U veljači je u sklopu izložbe Her Barbaric Luxury predstavila izbor radova međunarodno aktivnih suvremenih umjetnica – Šejle Kamerić, Jasmine Cibic i Selme Selman. Kraj izlagačke sezone također nam donosi susret s radovima međunarodnih umjetnika, točnije njih 13, po izboru Saše Bogojeva u izložbi naslovljenoj That’s What’s Up!.

Saša Bogojev, hrvatski kustos i pisac o suvremenoj umjetnosti koji živi u Nizozemskoj, autor je preko 35 globalnih kustoskih projekata i kontinuirano piše tekstove za razne međunarodne publikacije i medijske platforme. Ovo je njegova prva kustoska izložba u Hrvatskoj, a ista je bila sjajan povod za zajednički razgovor.

• Kao jednom povjesničaru umjetnosti koji se striktno ne bavi svojom strukom posebno mi je bila zanimljiva crtica iz vaše biografije kako ste samouki kustos. Kako ste se uopće našli u ovim vodama?

Čitav moj put do i kroz svijet umjetnosti bio je spontan i neplaniran, pa je tako i samo kustosiranje došlo na red na neki neobičan način. Moj prvi kustoski projekt bio je u Tokiju, a ponuđen mi je nakon što sam umjetnika Tomooa Gokita, kojeg sam upoznao nekoliko tjedana ranije, zamolio da potpiše knjigu koju sam od njega naručio. On mi je odgovorio pozitivno.

Svidjeli su mu se radovi koje sam tada dijelio na svom Instagram profilu pa me pitao želim li kustosirati neke izložbe u njihovoj maloj galeriji u Tokiju. Nakon toga smo organizirali solo izložbe sa Seanom Norvetom i Mikeom Leejem iz SAD-a. S obzirom na to da je Tomoo cijenjeni slikar te su male izložbe bile dobro popraćene na internacionalnoj sceni pa je sve to otvorilo vrata kustosiranja za mene.

• Što vas je nagnalo da se u svom radu fokusirate na suvremeno slikarstvo?

Na samom početku sam zapravo više pisao o uličnoj umjetnosti pošto mi je to nekako bilo najbliže, ali i o umjetničkim instalacijama i digitalnim radovima. S vremenom sam skužio da me slikarstvo nekako najviše uzbuđuje pa sam se pomalo fokusirao na to.

Nisam točno siguran zašto je tako, ali jednostavno ta tradicija i povijest slikarstva, i nekakva skoro metafizička magija stvaranja svijeta na ravnoj površini, je nešto što mi se čini neiscrpno intrigantnim. Zatim i činjenica da je svaka slika direktan trag ruke, gotovo ekstenzija osobe koja ju je napravila. To je nešto što me uvijek fascinira.

• Učestalo se javljaju teze kako je slikarstvo mrtav medij, kao čovjek s terena, kakav je vaš stav o toj tezi?

Da, čuo sam o toj tezi i vjerujem da je imala nešto uvjerljiviji zvuk prije nekoliko desetljeća, ali danas je to nebulozna izjava. Slike dominiraju scenom na toliko relevantnih umjetničkih događaja (od bijenala preko sajmova do institucija i komercijalnih galerija), da je danas jednostavno nemoguće to tvrditi.

Možda bi netko želio da je to tako, ili smatra da bi trebalo biti tako, ali komercijalno su slike još uvijek najpopularniji medij, a njihova povijesna relevantnost je apsolutno neupitna.

• Nadalje, što je ono što prema vama dobrog kustosa čini – dobrim kustosom?

Pošto sam samouki kustos, kao što si navela, malo se osjećam nepozvanim o tome pričati. Ali uvjerenja sam da kustos treba imati što veći uvid u to što se događa, na što različitijim nivoima, da bi mogao kroz inkluzivnost dati priliku marginaliziranim pojedincima.

Bilo da je njihova marginalnost uvjetovana zemljopisno, kulturološki, socio-ekonomskim uvjetima, ili u bilo kojem drugom obliku. Isto tako, smatram da bi kustosi trebali staviti naglasak na to da njihovi projekti budu dostupni i razumljivi, barem na neki način, i široj publici.

• Kako birate umjetnička djela i/ili umjetnike koja ćete predstaviti? Igra li u tom slučaju šesto čulo ili se vodite nečim drugim…

Pa mislim da je šesto čulo u biti i najvažniji element u tom izboru. U konstantnoj sam potrazi za novim imenima, novim oblicima izražavanja i, kada naiđem na nešto što odskače kvalitetom, onda probam pronaći način ili priliku da te radove pokažem. To odskakanje u kvaliteti može biti tematsko, tehničko, zbog pristupa, ili na bilo koji drugi način.

• Nećemo lagati ako kažemo da je biti kustosom lijep posao, ali koji su iz vaše perspektive najveći izazovi s kojima ste se susreli?

Je, zaista uživam u svom poslu i obično imam veliku slobodu kod kreiranja i planiranja projekata, ali definitivno postoje i izazovi te neke situacije koje mogu biti frustrirajuće. S obzirom na to da ja uglavnom surađujem s komercijalnim galerijama, ponekad je teško ispuniti njihove planove i očekivanja. Balansiranje između nečega što može biti uzbudljiva i intrigantna izložba i zadovoljavanja financijskih mogućnosti i/ili očekivanja, mogu biti vrlo disproporcionalna.

Isto tako, pošto su umjetnost i slikarstvo vrlo dinamične aktivnosti, uvijek se pojave nova imena i radovi, koji bi možda bili bolji izbor od nečega što je već uključeno u izbor.

• Možda je najteže ocijeniti vrijeme u kojem živimo, ali što mislite da će ostati zapamćeno kao duh ovog vremena, barem kad govorimo o slikarstvu?

Slikarstvo je toliko raznovrsno da mi je teško govorit o jednom dugu vremena. Nedavno sam o tome razgovarao s Christian Rex Van Minnen, slikarom koji je dio izložbe u Trotoaru, i slažem se s njegovim stavom da je ova generacija na povijesnoj prekretnici između ljudskog i AI. U budućnosti će biti sve teže, pa i nemoguće, procijeniti koliko je neki rad “ljudski”, a koliko je u njega uključen AI (bilo konceptualno, bili tehnički). Stoga mislim da je upravo taj trenutak ulaska i suradnje s digitalnim svijetom, ali tako da je sve još uvijek filtrirano kroz prizmu ljudskosti, ono što bi moglo označiti vrijeme u kojem živimo. Ili točnije, vrijeme do sada.

• Što biste osobno voljeli da ostane nasljeđe vašeg rada?

Nisam nikada razmišljao o tome, ali trenutačno uživam u tome kada vidim da mladi, nepoznati slikar/ica kojeg sam uključio u izložbu započne novo poglavlje svoje karijere nakon te suradnje. Takve su se situacije, na sreću, često dešavale, i uvijek osjetim ponos kada vidim da netko koga znam, iz tih nekih ranijih dana, sada “operira” na visokom nivou. Slično tome, drago mi je vidjeti kada neka značajna kolekcija ima radove iz izložbi koje sam ja kustosirao, pa to daje osjećaj nečega što ostaje kao nasljeđe.

• Imate li neki savjet za one koji će tek krenuti na umjetničku scenu, za mlade talente?

Imam taj jedan savjet koji uvijek ponavljam – a to je da se stvaraju ono što ih ispunjuje, zanima, i za što su pasionirani. Zadovoljavanjem tih poriva napravit će najiskrenije, najbolje radove koje mogu izraditi, a to je nebrojeno puta dokazano kroz povijest umjetnosti. Ujedno – to je i jedini aspekt njihova karijere na koji mogu utjecati, jer sve je ostalo uvjetovano nekim drugim faktorima. Isto tako, smatram da ne treba pretjerivati u samopromociji iako su alati za to vrlo dostupni.

Način na koji se pojedina osoba izražava, komentira i/ili komunicira sa svijetom, pa i njeno prezentiranje, treba ostati autentično i iskreno, a ne umjetno “upicanjeno” i komercijalno/korporativno. Ta dosljednost autentičnosti i iskrenosti može biti vrlo skliska u doba socijalnih mreža i globalne umreženosti, ali je iznimno bitna kvaliteta o kojoj treba voditi računa.

Opće informacije

Izložba That’s What’s Up!. je otvorena do 25. siječnja 2025. godine i može se pogledati u radnom vremenu galerije od srijede do petka od 11 do 19 sati i subotom od 10 do 14 sati.

Na njoj izlažu: Sara Birns, Tim Brawner, Martyn Cross, Sara-Vide Ericson, Julius Hofmann, Timothy Lai, Danica Lundy, Laurent Proux, Javier Ruiz Pérez, Kristof Santy, Dennis Scholl, Kristina Schuldt i Christian Rex Van Minnen

Više o samom događanju možete doznati i na službenim stranicama galerije.

 Foto: Martina Movrić