Dionici budućnosti hrvatske art scene:
Razgovor s četvero mladih umjetnika

Sve do 16. lipnja u Meštrovićevom paviljonu otvorena su vrata Salona mladih, bijenalnog programa koji nam pruža uvid u radove vizualnih umjetnika do 35 godina mladosti. Riječ je o najvećoj i najdugovječnijoj nacionalnoj izložbenoj manifestaciji koja je, u nešto više od 50 godina svoga postojanja, predstavila više od 3.500 umjetnika te u svakom svom izdanju generirala nova imena na hrvatskoj umjetničkoj sceni.

O njegovom ovogodišnjem izdanju razgovarali smo i s kustosom centralne izložbe naslovljene Pao sat u bunar Lovrom Japundžićem. A sada je sjajna prilika da vam predstavimo i četiri umjetnika čiji su radovi prezentirani. U formi kratkog intervjua za Journal govore Lovro Ivančić, Matej Jurčević, Katarina Juričić i Paula Tončić.

• O vašoj umjetnosti često pišu i govore drugi, no što biste vi sami o njoj kazali?

Čini mi se da sam možda i dalje ja taj koji najviše piše o svojoj umjetnosti. Još uvijek nisam stekao poziciju koja bi mi omogućila da bi se toliko govorilo i pisalo o mojim radovima. Ipak, rekao bih da je moja umjetnost atmosferična i raznolika, možda bez jasnog potpisa. Često je spekulativna, graniči s dizajnom, mistična je. Volio bih misliti da izgleda kao da pripada nekom drugom svijetu, nama lagano nepoznatom.

Nekad ima i funkciju, čime bi djelomično pripala dizajnu. Vjerujem da to ima veze s mojim obrazovanjem i načinom pristupanja istraživanju i izražavanju. Pretežno sam usmjeren na istraživanje i eksperimentiranje s tekstilom i materijalima općenito. Nastojim stvoriti nove materijale, često kompozite, sastavljene od kontrastnih materijala s dodanim fizičkim svojstvima i jedinstvenim vizualnim identitetom, koristeći kemijske i mehaničke intervencije. Osim materijala stvaram atmosferska djela koristeći se kontrastom kao alatom boljeg shvaćanja onoga što gledamo. Bez jednog, drugo nije toliko izravno. Nekad je to kontrast organskog i geometrijskog, nekad kontrast boja, nekad materijalnosti… Sve ovisi o priči koju pokušavam predočiti.

• Kako je nastao rad koji izlažete na Salonu mladih, koje su neke osnovne postavke i ideje iza njega?

Rad Drugačije sutra je pojednostavljena vizualizacija apstraktne ideje – kompleksnog spekulativnog koncepta nastalog kao dio dugogodišnjeg istraživanja na područjima dizajna produkata i tekstila, arhitekture i znanosti. Ovo istraživanje ponekad rezultira javnim istupom u obliku umjetničke instalacije. Ova, dakle, preispituje ideju stambenog prostora kao statične tvorevine, zamišljajući ga kao amorfnu, fleksibilnu formu koja se mijenja prema ljudskim potrebama i stvara sigurnost i udobnost u svijetu koji se neprestano mijenja.

Instalacija prikazuje spekulativni koncept života čovjeka u budućnosti, gdje stroj ili organizam koji odgovara na promjene u našim navikama i željama, stvara sigurno i dinamično okruženje za novog čovjeka modernog vremena. Ovaj koncept istražuje budućnost stanovanja, nove materijale te komunikaciju čovjeka s tehnologijom. “Ponašanje” odnosno povremeni “neposluh” tog stroja također je svojevrsna kritika na efikasno i produktivno društvo koje zaboravlja da nije sve uvijek pod njegovom kontrolom niti u njegovoj službi. Mnoge lijepe stvari nastaju slučajno, a ovaj rad naglašava tu nepredvidljivost i spontanost.

Važno je napomenuti da osim početne ideje i koncepta, za koje mogu reći da su moji, postoji mnogo prepreka koje ne bih mogao savladati bez pomoći drugih profesionalaca iz različitih područja. U ovom slučaju, Kontejner me financijski i produkcijski podržao, bez čije pomoći nikako ne bih mogao materijalizirati projekt poput ovoga. Osim Kontejnera, ovakav projekt zahtijeva suradnike poput strojara i programera te mojih prijatelja, bez čijeg doprinosa mnogi dijelovi instalacije ne bi bili realizirani. Zbog toga je moja umjetnost intermedijska i ne postoji izvan konteksta u kojem se trenutno nalazim.

• Postoji li materijal/medij u kojem se posebno volite izražavati ili tema koju izražavate bira i samo sredstvo izražavanja?

Svakom radu pristupam iz drugačijeg kuta, koristeći različite materijale i tehnike, ovisno o cilju koji želim postići. Međutim, čini se da tekstil često zauzima mjesto primarnog materijala u mom stvaralaštvu, što je vjerojatno rezultat njegove svestranosti i prilagodljivosti, kao i mog obrazovanja kao tekstilnog dizajnera i umjetnika. Tekstil je prisutan u našim životima od samih početaka čovječanstva: grije nas, na njemu sjedimo, ležimo, pokrivamo se njime i izražavamo svoj osobni stil.

Tekstil mi omogućava eksperimentiranje i istraživanje različitih tehnika, te je primjeren medij za izražavanje kompleksnih i apstraktnih ideja. Često ga obogaćujem svjetlosnim efektima ili pomičnim dijelovima, motorima i senzorima, čime radovi postaju interaktivni i dinamični.

• Kako biste okarakterizirali položaj mladih umjetnika u Hrvatskoj? Koji su najveći izazovi s kojima se susreću?

Mladi umjetnici u Hrvatskoj suočavaju se s brojnim izazovima, uključujući nedostatak financijske podrške, ograničene izložbene prostore i manjak prilika za profesionalni razvoj. Često se moraju boriti za prepoznavanje i priznanje u lokalnoj zajednici, dok istovremeno traže načine za preživljavanje i nastavak stvaranja.

Posebno problematično je što gotovo ne postoje prostori u kojima bi se umjetnici mogli okupljati, dijeliti ideje, živjeti ili raditi zajedno te si pružati međusobnu podršku. To bi omogućilo umjetnicima da se udruže i formiraju veće skupine koje bi dugoročno mogle utjecati na svoj položaj u društvu, uključujući i financijski aspekt.

Drugi izazov koji je potencijalno zabrinjavajući jest to što se umjetnici često teško mogu izdržavati samo od svoje umjetnosti. Većina ih je prisiljena okrenuti se drugim poslovima kako bi osigurali svoj egzistencijalni prihod. Iako osobno ne smatram da je to nužno loše jer mi takva dinamika odgovara, smatram da nije ispravno da to postane standardni način života za umjetnike.

• A što donosi budućnost? Na čemu trenutno radite? Koje su vam želje vezane uz umjetničko stvaranje?

Što donosi budućnost ostaje izazovno predvidjeti, no postoji neka želja, mantra i vizija za ono što bih volio vidjeti od svog rasta. Osobno, težim ka dubljem uranjanju u kreativne procese, ekspresiju i stvaralaštvo, te manje ka prilagođavanju i ispunjavanju zadataka. Naravno, volio bih imati vremena za sve to. A vrijeme je prije svega privilegija onih koji ne moraju brinuti o egzistenciji. No, iznad svega, težim okruženju jednostavnih, srdačnih ljudi koji su sposobni postaviti zajedničke interese ispred vlastitih.

Trenutno se posvećujem novim projektima koji istražuju interakciju između čovjeka, tehnologije i prirode, koje namjeravam opet predstaviti kao tekstilne instalacije koje odgovaraju na pokrete i emocije ljudi. Radim i dalje na stvaranju kompozita materijala i tražim njihov taktilni značaj, što bi moglo imati implikacije na području mentalnog i fizičkog blagostanja. Osim toga, radim kao stilist, scenograf i kurator. Nekada sam mislio da karijerni put mora biti jednostavan i jasan, a sada razumijem da ga dinamičnost čini jedinstvenim.

• O vašoj umjetnosti često pišu i govore drugi, no što biste vi sami o njoj kazali?

Volio bih i dalje ostaviti drugima da pišu i govore o tome, ali mogu reći da je za mene rad na umjetničkim istraživanjima uvijek pokušaj dekodiranja, pronalaženja smisla i novih rješenja. Nekad stvaram kako bih sebi nešto približio, a nekad kako bih sebe približio drugima.

• Kako je nastao rad koji izlažete na Salonu mladih, koje su neke osnovne postavke i ideje iza njega?

Rad Silent Fleeting Sorrows nastao je kao osobno propitivanje kompleksnog nasljeđa nepovjerenja i kulturnih tenzija na području istočne Hrvatske. Kroz umjetničko istraživanje fokusiram se na tragove tih procesa i oblikovanja identiteta poslijeratne generacije kojoj i sam pripadam. Projekt je tako intimna ispovijest o procesima i fenomenima uzrokovanih kompleksnim ispreplitanjem kriza na tom području.

• Postoji li materijal/medij u kojem se posebno volite izražavati ili tema koju izražavate bira i samo sredstvo izražavanja?

Moj primarni medij je fotografija, a izleti u druge medije me u isto vrijeme vesele i zastrašuju. Najveći iskorak do sada imao sam u radu na foto knjizi I try to take care of myself now u kojoj sam uz fotografije koristio prozni tekst i poeziju kao elemente slaganja narativa.

• Kako biste okarakterizirali položaj mladih umjetnika u Hrvatskoj? Koji su najveći izazovi s kojima se susreću?

Uh…

Čini mi se da se u Zagrebu razvija dobar eko sistem koji podupire mlade umjetnike, ali prostora za napredak ima puno. Moramo razmišljati kako pripadamo i širem Europskom kontekstu i to mi kao mladi umjetnici trebamo iskoristiti.

• A što donosi budućnost? Na čemu trenutno radite? Koje su vam želje vezane uz umjetničko stvaranje?

Trenutno nakon duže stanke radim na novim projektima i razmišljam o samostalnoj izložbi u nadolazećem periodu.

• O vašoj umjetnosti često pišu i govore drugi, no što biste vi sami o njoj kazali?

Bavim se vizualnom umjetnošću, istraživanjem, i scenografijom. A glavni alati kojima se služim su boja, svjetlo i forma. Misao koja se provlači kroz moj rad je ‘što čovjeka čini čovjekom’ – naša percepcija stvarnosti, različite razine svijesti, te iskonska moć nesvjesnog. Također, intrigira me naš iskonski nagon da razumijemo i objasnimo svijet oko sebe, te sklonost stvaranju mitova kako bismo objasnili neobjašnjive misterije života. Trenutno istražujem koncept kolektivnog nesvjesnog, kako se isti simboli s vrlo sličnim značenjima pojavljuju tijekom povijesti u često nepovezanim i različitim kulturama diljem svijeta.

• Kako je nastao rad koji izlažete na Salonu mladih, koje su neke osnovne postavke i ideje iza njega?

A Maze to Amaze je vizualno istraživanje struktura labirinta i oblika koje mogu poprimiti. Proizlazi iz proučavanja povijesnih, simboličkih, mitoloških, duhovnih i ritualnih aspekata labirinta. Radovi tvore niz mozaičkih kompozicija izrađenih od staklenih pločica u boji. Zanimaju me strukturalna kompleksnost i logika labirinta, kao sustava zamršenih puteva koji se račvaju i izazivaju pogubljenost u vremenu i prostoru. Iskustvo prolaska kroz labirint može dovesti do unutarnje promjene i transformacije, a simbolično se smatra putovanjem samootkrivanja na kojem se suočavamo s izazovima da donesemo odluku i odaberemo pravi put.

Međutim, u A Maze to Amaze cilj nije pronaći onaj pravi, već se prepustiti neznanju i istražiti sve moguće puteve. Iako je kompleksnost prostorne strukture ono što labirint čini intrigantnim, nemoguće ga je predočiti kao cjelinu dok se fizički nalazite u labirintu. Tek se promjenom perspektive i promatranjem odozgo, u obliku mape, može dokučiti njegova struktura. Prikazivanjem labirinta u formi plošnih mozaika, oni postaju imaginarnim simbolima koji se čine neobično poznatima, poput arhetipskih simbola iz nesvjesnog.

• Postoji li materijal/medij u kojem se posebno volite izražavati ili tema koju izražavate bira i samo sredstvo izražavanja?

Moj način izražavanja se iz fotografije postepeno razvio u formu prostornih instalacija. Ponajviše iz potrebe da nadiđem limitacije fotografije, te iz znatiželje da istražim druge medije i tehnike.

Ponekad se koncept za projekt razvije baš iz želje da isprobam neki specifični materijal ili naučim novu tehniku. A ponekad forma izražavanja proizađe tek nakon dugotrajnog procesa istraživanja specifične teme. Međutim, otkako sam spoznala da neizmjerno uživam u tehnici staklenog mozaika i da mi taj način rada jako odgovara, mislim da ću se zadržati na tome neko vrijeme i posvetiti se istraživanju drugih materijala i oblikovnih mogućnosti koje mozaik nudi.

• Kako biste okarakterizirali položaj mladih umjetnika u Hrvatskoj? Koji su najveći izazovi s kojima se susreću?

Iako na hrvatskoj sceni nisam aktivni sudionik već padobranac, smatram da je generalni problem što postoji manjak razumijevanja za to da umjetnost nije hobi s kojim se bave samo oni koji si to mogu priuštiti, već se radi o profesiji koja je neophodna za razvitak društva kao takvog. Rad nije samo ono što publika vidi izloženo, to je samo tip of an iceberg ispod kojeg stoji dugotrajni proces istraživanja i eksperimentiranja, pokušaja i neuspjeha… Mislim da je najveći izazov umjetnicima za početak dokučiti kako vrednovati svoj rad i utrošeno vrijeme, te potom kako se snaći i izboriti za pošteni honorar u društvu koje je normaliziralo da umjetnici rade za kikiriki.

• A što donosi budućnost? Na čemu trenutno radite? Koje su vam želje vezane uz umjetničko stvaranje?

Prije nekoliko mjeseci sam se s grupom umjetnika upustila u renovaciju i izgradnju studijskog kompleksa u Amsterdamu. Radi se o vrlo izazovnom, ali i uzbudljivom projektu koji bi se do jeseni trebao privesti kraju. Veseli me da smo, usprkos gentrifikaciji koja nemilosrdno ugrožava nezavisnu scenu i opstanak kolektivnih umjetničkih prostora, uspjeli dobiti dugoročni prostor kojeg možemo prilagoditi svojim potrebama. Osim umjetničkih studija i radiona, ideja je da se dio prostora može koristiti za organizaciju eksperimentalnih evenata, izložbi, performansa, predavanja… Tako da trenutno razvijam ideje i koncepte za izložbeni program kroz koji bih voljela istražiti nove forme prezentiranja istraživanja i tema kojima se bavim, ali u ulozi kustosa i kroz kolaboraciju s drugim umjetnicima.

• O vašoj umjetnosti često pišu i govore drugi, no što biste vi sami o njoj kazali?

Beskrajno istraživanje, igra, proces. Izlasci, lutanja, dokolica, sakupljanje, učenje, kritika, bunt – to je srž mog procesa. Svaki susret, nađeni predmet nosi sa sobom priču.

• Kako je nastao rad koji izlažete na Salonu mladih, koje su neke osnovne postavke i ideje iza njega?

Ideja za rad Ona se igra nožem razvijala se tijekom lutanja napuštenim djevojačkim domom. Bilo je to kao ulazak u muzej djevojačkih uspomena i intime. U tim prostorima sakupljala sam zaboravljene predmete na koje sam naišla. Od pronađenih predmeta rađeni su kalupi u koje su lijevani topljeni materijal dobiven od taljenja srebrnog pribora za jelo, uključujući noževe, desertne, ukrasne, dekorativne. Nož je simbol samoobrane, ali i napada, ritualni predmet.

• Postoji li materijal/medij u kojem se posebno volite izražavati ili tema koju izražavate bira i samo sredstvo izražavanja?

Umjetnička praksa kojom se bavim plovi između novih medija, primijenjenih umjetnosti i kinematografije. Interdisciplinarna istraživanja dio su procesa. U tom procesu osluškuje se svijet, referira te naposljetku prevodi sve te utiske u novi ‘vizualni jezik’. Trenutno naginjem baviti se opipljivim aspektom rada, zanatskim pristupom obrade materijala, zanimaju me plemeniti metali i zlatarstvo.

• Kako biste okarakterizirali položaj mladih umjetnika u Hrvatskoj? Koji su najveći izazovi s kojima se susreću?

Baviti se umjetnošću je poziv, ali isto tako izazov i borba. Pitanja “Što, kako i za koga?” uvijek su prisutna. Važno je komunicirati svojim radom i uključiti publiku, ključ je u uzajamnoj razmjeni ideja, znanja i iskustava.

• A što donosi budućnost? Na čemu trenutno radite? Koje su vam želje vezane uz umjetničko stvaranje?

Trenutno sam na umjetničkoj rezidenciji u KUĆĆI u Zagrebu. Nastavljam istraživati obradu plemenitih metala, također razvijam scenarij za film koji se bavi temom odrastanja i osjećaja neprilagođenosti.

Foto: Juraj Vuglač, Mia Cvitković, Igor Schiller, Stefan Pavic