U četvrtak, 25. travnja svoja će vrata otvoriti Salon mladih, bijenalni program koji nam pruža uvid u radove vizualnih umjetnika do 35 godina mladosti. Riječ je o najvećoj i najdugovječnijoj nacionalnoj izložbenoj manifestaciji koja je, u nešto više od 50 godina svoga postojanja, predstavila više od 3.500 umjetnika te u svakom svom izdanju generirala nova imena na hrvatskoj umjetničkoj sceni.
Dom hrvatskih likovnih umjetnika njegov je dom posljednjih 36 godina, a u njemu je postavljena i centralna izložba naslovljena Pao sat u bunar, u kustoskoj koncepciji Lovre Japundžića. Imali smo priliku među prvima zaviriti u postav izložbe, a što nas sve u sklopu Salona mladih čeka do 16. lipnja ove godine otkrio nam je upravo kustos ovogodišnjeg izdanja.
- Za početak, što nas sve čeka na ovogodišnjem, 37. izdanju Salona mladih?
Salon mladih se, kao i prijašnjih godina, orijentira oko tri glavne programske izložbe. Prva je centralna izložba Pao sat u bunar, koju autorski potpisujem. Potom slijedi Situacija, kustosica Lore Rajčić i Ivane Završki, koja pruža priliku za još širi pregled scene za sve one koji se možda ne uklapaju u uže tematske kontekste glavne izložbe. Treća je Venientes, izložba radova studenata Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.
Uz to, planiramo i bogat popratni program na koji je, barem s moje strane, uloženo jednako vremena kao i na kreiranje izložbenog programa. Bilo mi je bitno da se dodatno kontekstualizira zadana tema vremena i to možda na neke drugačije načine koji su više pedagoški, edukativni, diskurzivni i osjetilni. Tako da Galerija Ispod, podrumski prostor HDLU-a ostaje svojevrsni centar bunara u kojem će se održavati popratni programi. Prvenstveno se to odnosi na izvedbene i glazbene programe, uz dodatne popratne programe na vanjskim lokacijama.
- Centralna izložba nosi zanimljiv naslov – Pao sat u bunar. Kako si upravo njega odabrao?
Pa definitivno je prvo došla tema pa onda ime. Tema je nekako spontano nastala, budući da je natječaj za glavnog kustosa bio jako rano, još na jesen 2022. godine. I meni je nekako bilo teško shvatiti što će me zanimati na proljeće 2024. godine. Onda sam shvatio da sve o čemu ja razmišljam ima tu neku vremensku komponentu te se vrijeme nametnulo kao tema. Posebno kad uzmemo u obzir da je doba u kojoj živimo neizvjesno i nepredvidljivo. Također, smatrao sam da je dobar krov pod kojim se mogu obuhvatiti sve široke teme kojima se mladi umjetnici bave.
Ovo je samo jedan od mogućih prijedloga za čitanje njihovih radova, pošto oni pokrivaju sadržajno različite teme. A što se tiče samog naslova, bilo mi je bitno da on u sebi nosi neku sliku. Da bude nešto zaigrano, začudno, baš kao što je i sama tema vremena. I onda mi je nekako pala na pamet ta dječja igra Care care gospodare koliko ima sati? u kojoj se vremenska metaforika provlači kroz igru.
Igrač je caru okrenut leđima i oni ga ispituju za vrijeme i pokušavaju se mravljim, slonovskim, mišjim, mačjim koracima približiti caru te preuzeti njegovu ulogu. Ako im kaže da je Sat pao u bunar, oni se vraćaju na početak igre. I meni se upravo ta metafora svidjela, to vraćanje na početak – istraživanje novih smjerova, novih načina kretanja, odnosa s vremenom. Figura cara doživljena je kao gospodar vremena koji nema vidljivo lice, a koji predstavlja autoritet koji mi želimo svrgnuti. Znači, to je neko normativno vrijeme protiv kojeg želimo raditi.
- Kad smo kod vremena, često smo, potpuno neopravdano, skloni reći kako godine prolaze, a na umjetničkoj sceni ništa novo. No, bliski poznavatelji situacije na domaćoj umjetničkoj sceni znaju da to nije slučaj. Kako bi ti okarakterizirao današnji položaj mladih umjetnika?
Scena je bogata, ali je i dalje dosta segregirana. Nažalost, brojni mladi umjetnici ne dobivaju priliku svoje radove prikazati u institucionalnom kontekstu. Stoga mi je bilo izuzetno bitno prezentirati aktualnu scenu, i to ne isključivo na izložbi, nego i kroz popratne programe.
Recimo ja dolazim s nezavisne scene i nekako je logično da sam povukao dosta umjetnika koji su prisutni na nezavisnoj sceni i koji su možda više novomedijski orijentirani. Ali opet, bilo mi je zanimljivo i raditi s nekim ljudima s kojima ne bi imao prilike raditi, a da nije Salona mladih, vjerojatno nam se putevi ne bi isprepleli.
- Možemo reći da si im na simboličan način dao priliku, a naredno će vrijeme pokazati tko će od njih (p)ostati ime i doživjeti prepoznatljivost šire javnosti…
Da, ideja Salona mladih je da nam predstavi produkciju u zadnje dvije godine. Neke smo radove imali priliku vidjeti u gradskim galerijama, neki su radovi prvi puta izvučeni iz ateljea, a za neke će, poput naših umjetnika koji žive vani, ovo biti prvi susret s domaćom publikom. To je uistinu uzbudljivo – donosimo neka nova imena na scenu.
- Spomenuo si kako neki radovi do sada nisu predstavljeni domaćoj publici. Možeš li nam izdvojiti neke?
Za početak, izdvojio bih rad Jelene Visković koja je ujedno i nova produkcija rađena upravo za Salon mladih i njegovu ovogodišnju temu. Riječ je o filmu Motonation koji će biti predstavljen kao šestkanalna video instalacija u centralnom dijelu galerije Bačva. S Jelenom sam imao blizak odnos u razvijanju tog rada, od idejnog začetka do traženja izvora financiranja, preko produkcije, sve do finalne izvedbe u prostoru.
Jelena je definitivno zanimljivo ime. Ona je ujedno i programerka, tako da je ovaj film svojevrsna kombinacija njezinih interesa, kao i kombinacija snimljenih materijala i računalno generiranih slika.
- Odvedi nas malo iza kulisa, kako je izgledao proces žiriranja? Koliko je radova pristiglo na natječaj?
Na natječaje je pristiglo 180 radova, a ja sam osobno imao priliku pozvati osam umjetnika. Bilo je dosta studentskih radova, nekih radova koji možda još nisu spremni za izlaganje, ali definitivno se vidi potencijal. Uviđa se i razlog postojanja Salona mladih koji neka nova imena stavlja na umjetničku mapu.
- U umjetnosti nije zahvalno govoriti o trendovima. No, primjećuješ li ti neke trendove na domaćoj sceni?
Mogu reći da kod mladih umjetnika osjećam da su skloniji intimnim narativima. Definitivno su diskretniji i nisu glasni kao neke prijašnje generacije. Ne srame se svoje ranjivosti. Progovaraju možda o nekim širim problemima, društveno-političkim, ali kroz osobnu perspektivu. Ne naskaču na velike teme, nego ipak prvo polaze od sebe, od nečega što oni znaju i što oni osjećaju, da bi onda iz toga mogli iščitati i nešto šire.
Što se tiče izražajnih sredstva, mislim da tu nema nekih pravila – medijski su neopterećeni.
- Zanimljivost je da je ovo zapravo posljednja izložba koju ćemo imati priliku vidjeti u Domu HDLU-a, barem za neko vrijeme. Slijedi mu obnova. Tehnički završavaš jednu eru.
Da, da. I istovremeno sam i ja jako ljubomoran na sve one koji će raditi u toj zgradi nakon obnove. Tako da ja vodim još neke borbe s prostorom, ali trudimo se najbolje ga iskoristiti. Kružni prostor predstavlja pravi izazov kada je osmišljavanje postava u pitanju. Koliko god se trudiš predvidjeti neke stvari, mjere, crteže, vizualizacije, kada s ekrana dođeš u stvarni prostor, to ne funkcionira nužno tako.
Imao sam veliku pomoć od strane dizajnerice postava Marijane Gradečak, koja mi je kao arhitektica udijelila niz korisnih savjeta. Isto tako vizualni identitet s potpisom dizajnera Marina Berovića koji se sjajno uklopio u prostornu realizaciju. Tako da sve nekako govori i diše kao cjelina. To je nekako bitno u kaosu velikih grupnih izložba, da postoji neko vezivno tkivo, vizualno ili dizajnersko.
- Ona crvena nit, kako to povjesničari umjetnosti vole reći…
Ili u ovom slučaju plava…
Podsjetimo, 37. izdanje Salona mladih otvara se u četvrtak, 25. travnja u 19 sati u Domu HDLU. Na samom otvorenju, održat će se performans Massa Confusa grupe autorica Marianne Nardini, Brune Jakupović i Lane Lehpamer
Ovogodišnji Salon mladih trajat će do 16. lipnja ove godine, a dobitnici/ce nagrada za najistaknutija ostvarenja ovogodišnje manifestacije proglasit će se 11. lipnja. Svi detalji ovogodišnjeg izdanja čekaju vas na linku.
Foto: Sanja Tušek
