Mihaela Rašica: Ako trebate upamtiti neko ime na novoj umjetničkoj sceni – neka bude njezino

Da je zagrebačka umjetnička scena dosadna i neaktivna mogu zaključiti tek zlonamjernici ili oni koji nisu upućeni u aktualna događanja. Premda su zbog cjelovite obnove veliki izložbeni prostori privremeno zatvorili svoja vrata, scenu su preuzele galerije koje publici nude i pogled na neka nova lica.

A da je interes veliki, svjedoče i fotografije s brojnih otvorenja koja su zbog svoje posjećenosti postala tema i novinskih rubrika koje nisu nužno vezane uz kulturu. Jedno takvo održalo se i prošle srijede, kada je mlada slikarica Mihaela Rašica u galeriji Kolekcionart otvorila svoju izložbu naslovljenu Gusta sunca.

Radovi diplomirane akademske slikarice nisu nepoznanica za zagrebačku publiku, s njima su se imali priliku susresti u Galeriji Kranjčar, Bijenalu slikarstva, Salonu mladih… No, aktualna izložba, obuhvaćajući ciklus slika velikog formata u tehnici ulja na platnu, donosi i svojevrsnu genezu njezina slikarstva. Bio je to sjajan povod za zajednički razgovor, a isti vas čeka u nastavku.

• O umjetnicima i njihovim radovima često govore drugi pa za početak dajemo tebi riječ – što bi o sebi i svojim djelima rekla Mihaela Rašica?

Volim kad govore drugi, često iz tuđih riječi shvatim nešto novo u vezi svojih radova. Ja sam im preblizu, unutra sam i iz te perspektive je katkad teško artikulirati što je to što stvaram i radim.

Ukratko, svako svoje djelo promatram kao jedan mali život, trudim se da slika ima svoju snagu i svoje zakonitosti, da ima neku svoju unutarnju logiku koja bi se izmještanjem jednog elementa urušila. Sam proces stvaranja uvijek mi se čini kao konstantna igra napetosti; ideja koja stoji iza motiva ne ostavlja mjesta za likovni jezik pa uranjam u materiju medija, ali tada materija izmiče interpretaciji. Tijekom tog procesa, moje slike gotovo kao da imaju vlastiti život, čini se da uvijek žele biti sve i ništa u isto vrijeme. U ispunjavanju tih želja, neprestanoj gradnji i rušenju, kolebanju između mogućnosti i djela, razumijem sposobnost slike da se razvija, transformira, raste i sve u svemu – kreće. Mislim da je ta pokretljivost naizgled nežive materije i naša sposobnost da taj pokret opazimo najbliže što sam došla u pokušaju da shvatim što je umjetnost.

• Aktualna izložba nosi zanimljivo ime – Gusta Sunca. Što nam njome predstavljaš?

Dogovor s ekipom iz Kolekcionarta je bio da prikažemo neki presjek mojih recentnih radova, radije nego samo jedan ciklus, zato što je ova izložba velikim dijelom predstavljanje mene kao umjetnice koja se pridružuje platformi Kolekcionart. Na toj su izložbi u suživotu dosta veliki formati na kojima sam htjela dobit dojam ekspanzivnosti i disanja, s kompozicijama manjih formata koji nose zimske simboličke narative te sa žanr scenama u srednjim formatima. Poveznica koju smo našli među svim tim radovima jest taj moj interes za svjetlost.

Htjela sam da sve slike koje radim izgledaju kao da kroz njih prolazi svjetlost određene kvalitete i da ta kvaliteta svjetlosti zapravo bude nositelj značenja u slici. Nazvali smo tako izložbu Gusta sunca kao neku igru između riječi gusto koja u neku ruku opisuje moj slikarski rukopis u ulju na platnu, i sunca jer su sunce i svjetlo na metaforičkoj razini nekako uvijek moja glavna tema.

• Kazala si kako ti umjetnost pomaže sagledati svijet oko sebe. Koliko ti je u tvom radu važno prikazivati motive koji su ti poznati?

Važno je, mislim da moraš poznavati materiju kojom se baviš. Neki motivi proizlaze iz doživljavanja života, neki iz doživljavanja umjetnosti. Slikarska djela s kojima sam stasala kao umjetnica na neki način su isto bili i jesu ‘’svijet oko mene’’. Katkad moji motivi izgledaju kao da su naslikani 2024., auto, put do škole, pozivanje taksija…, a katkad izgledaju kao da su ispali s početka dvadesetog stoljeća zbog moje ljubavi prema slikarstvu tog razdoblja. Ali meni je to skroz okej, vidim nešto svevremensko u tom periodu umjetnosti i želim da živi dalje kroz mene.

Dosta sam se kroz svoje dosadašnje slikanje mučila pitanjem Koji je moj motiv? I shvatila sam da ne želim pronaći taj svoj jedan jedini prepoznatljivi motiv jer ne želim raditi istu stvar do kraja života. Kad je bila zima, slikala sam male udarce svjetla u gustoj tami, slikala sam djetinja sjećanja na zimu, možda i taj izgubljeni osjećaj svečanosti koji sam tada imala. Kad je bilo proljeće, slikala sam ogromne formate s ljudima koji se šire od ruba do ruba slike. U Dubrovniku sam slikala prizore oko sebe. Kad sam te sve slike vidjela na jednom mjestu, shvatila sam da se ne moram brinuti oko motiva, moja ruka i moje oko se vide u svakoj od tih slika. Uvijek se interesiram za iste stvari, ali kao što je moj interes za život višedimenzionalan, takvi su i moji motivi. Znala sam čuti komentare u smislu, te dvije slike kao da su radile dvije različite osobe. S formalne strane to zaista ne vidim, ali sa sadržajne, zašto ne bi bilo tako? Umjetnik nije jednoznačan filter i mašina za izbacivanje slika iste tematike. Živa sam, krećem se i puno toga me zanima. Od mene možete očekivati da ću se mijenjati.

• Mnogi koji se bave mojom profesijom strahuju od bijelog papira. Strahuješ li ti od bijelog platna?

Strahujem, zato ga prvo obojim u smeđu ili crveni oker.

• Kako mu općenito pristupaš?

Dosta mi je važan format. Neke slike vidim u malom formatu i znam da ne mogu postojati u velikom ili obrnuto. Volim gledati u taj prazan komad platna i pogledom zamišljati kuda će proći forme koje imam u skici na papiru. Zatim krećem, iz širokih ploha i iz mrlja, uvijek s lazurnim i zemljanim bojama u podlozi. Slika se polako puni tim mrljama dok postupno ne dođem do zgušnjavanja i otvaranja boje.

Ili radim tako ili se iznerviram i sve srušim i naslikam nešto drugo preko svih tih nježnih koraka.

• Muče li te kreativne blokade? Kako ih pokušavaš nadići?

Muče. Katkad odmakom u čitanje, ples i druge aktivnosti. Katkad udaranjem glavom kroz zid dok blokada ne pukne.

• Vraćaš li se djelu i nakon što si ga proglasila gotovim ili je kraj – kraj?

Kada sam stvarno zadovoljna sa slikom ne diram više nikad ništa. A kada je slika kao gotova, ali sam blago nezadovoljna, onda mi preostaje ili pomiriti se s time ili ju u potpunosti izmijeniti. Ne znam raditi sitne popravke. Neke od mojih najboljih slika su nastale potpunim preokretanjem i preslikavanjem neke bivše slike s kojom sam bila blago nezadovoljna.

• Vjerujemo da su i oni koji su se tek letimice upoznali s tvojim radom primijetili kako tvoja djela krasi specifičan kolorit. Je li on i neko ogledalo tvog senzibiliteta?

Da, to je dubrovački kolorit. To su kombinacije boja i kvalitete svjetlosti koje sam kao dijete upila u tom kraju i nekako s njim srasla. Ali ima sigurno u tome i nekog mog osobnog senzibiliteta; volim duboke modre i grimizne crvene koje djeluju dramatično na promatrača, a često ih smirujem zemljanim, rđavim bojama koje ostavljaju dojam uzemljenja ili ih hladim i zračim svijetloplavom. Boje su duhovne pojave, ne samo fizičke, možemo ih zamišljati i sanjati, a kad ih vidimo, djeluju direktno i emotivno na duh. Tako da vjerujem da se iz mojeg korištenja boje vidi i neka moja senzibilnost.

• Uz umjetničko izražavanje neminovno ide i umjetnička kritika – Kako se nosiš s kritikama? Jesi li sama sebi najveći kritičar?

Mislim da umjetnička kritika u Hrvatskoj nije preizražena i nisam dosad susrela neku kritiku koja bi se direktno odnosila na moj rad, više su to bile kritike skupnih izložbi i manifestacija u kojima sam bila sudionik. Najviše sam ih dobivala tijekom studija, od svojih profesora i mentora. S kritikama se nosim tako da se zainatim. Kad bi mi neki profesor rekao da mi ne valja slika, uznemirila bih se i sutra ih napravila još deset. Kad bi mi rekao da je sve dobro, sutra vjerojatno ne bih napravila deset novih. Tako da je kritika poticajna stvar.

Ne znam jesam li sama sebi najveći kritičar, kao što sam rekla i na početku ovog razgovora, ja sam svojim radovima preblizu i ne mogu dobit tu dragocjenu poziciju nekoga tko to gleda s određene distance i svježih očiju. Ali zato čim dobijem neki komentar, makar samo kao natuknicu, mislim da odmah uvidim na što se odnosi i pridajem tome vjerojatno puno više promišljanja i kritike nego osoba koja mi je uputila komentar.

• Često proglašavaju kako je slikarstvo medij na umoru. Kakav je tvoj stav na ovu temu?

Možda je taj iskaz imao veću težinu kad su se tek razvili novi mediji umjetničkog izražavanja. Danas, kada je sve staro već barem 50 ili 100 godina, smiješno mi je slušati o medijima na umoru. Isto tako, slikanje i crtanje su čovjeku (pa i djetetu)  jako jednostavna i intuitivna stvar, kao i pjevanje, na primjer. Nisam još nikad čula pitanje je li pjevanje medij na umoru.

• A kad smo kod velikih diskusija – smatraš li da danas zaziremo od upotrebe boje?Pa možda se u likovnim umjetnostima, modi i dizajnu zazire, ali čini mi se manje nego prije, sad se to malo kao vraća u neku trenutnu estetiku. Ali to je shvatljivo, boja je po meni najteži likovni element za savladati. Izmiče formi, teško je izbjeći šarenilo i kič, teško je postići akcente bez da se naruši ravnoteža lokalnih boja itd.

Isto tako, koristeći boju, teško je ostati impersonalan, neutralan… boja je duhovna i puna karaktera, uvijek nešto poručuje. Hoću reći, teško je s njom igrati na sigurno.

Ovu je izložbu bilo dosta izazovno postaviti zbog mojih ‘’jakih’’ boja. S bojama je teško raditi, ali jednom kada ih napokon usuglasim, ne mogu prestati uživati u njima.

• Koliko je za jednog umjetnika važno ono vrijeme kad ne stvara? Postoji li ono uopće ili ti glavom uvijek kolaju ideje i misli vezane za radove i aktualne projekte?

Postoji naravno. Umjetnost se bavi životom, tako da treba biti uključen u život. Nije mi se nikad sviđala ideja toga da sam ‘’samo umjetnica’’ niti razumijem što bi to značilo. To jest, zanima i veseli mene svašta na ovom svijetu; vožnja tramvajem, gledanje filmova s ljudima, ljudi, hladan zrak na licu, promatrati životinje, brusiti drvo, plesati i tako dalje i tako dalje. Iz uronjenosti u život, onaj svakidašnji i one trenutke koji se ne čine tako svakidašnji, konstantno se javlja potreba za stvaranjem. Tako da nema potrebe da razdvajam vrijeme na ono u kojem stvaram i ono u kojem doživljavam, jedno izvire iz drugog.

• Premda si tek na početku svoga puta, što bi voljela da ostane nasljeđe Mihaele Rašice?

Ne razmišljam o tome.

PS:

Izložbu Gusta Sunca je moguće posjetiti do 2. studenog. Galerija Kolekcionart (Zvonimirova 7) otvorena je od utorka do četvrtka od 10 do 19 sati te subotom od 11 do 13 sati.

 Foto: Martina Movrić