#allaboutchange: Umjetnica Melinda Šefčić oslikavanjem uljepšava zidove bolnica i kaznionica

Ponedjeljak, 25. siječnja 2021.

Kako bismo i vama pokazali tu pozitivniju stranu života, ali i onu lijepu stranu promjena i novih početaka, cijelu 2021. godinu na portalu i društvenim mrežama posvetit ćemo #allaboutchange temama, s kojima se snažno identificiramo, a nadamo se da ćete se i vi zajedno s nama. U ovom godinu dana dugom serijalu kroz 2021. godinu, sugovornici će nam biti brojni inspirativni pojedinci i kolektivi, vizionari i kreativci, naposljetku i svi oni ljudi koji su bili hrabri napraviti promjenu i učiniti razliku u svojim životima te nam svojim primjerom poslužiti kao nadahnuće. Seriju članka otvara umjetnica Melinda Šefčić.

Društveno odgovorni rad

Melinda Šefčić umjetnica je koja svojim društveno-angažiranim radom odskače od drugih. Izlagala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama, kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu. Sudjelovala je na brojnim umjetničkim festivalima i rezidencijalnim programima. Članica je HDLU-a i HZSU-a, te je član Upravnog odbora HDLU, Zagreb. Posljednjih nekoliko godina vodi projekte kojima je glavni cilj revitalizacija bolnica i kaznionica, a mnoge od njenih šarenih radova možete vidjeti na vanjskim i unutarnjim zidovima KBC-a Rebro, gdje smo ovih dana prošetali s njom i porazgovarali o njezinim motivima, hrabrosti i ustrajnosti da umjetnošću mijenja svijet.

#allaboutchange

Kako je krenuo tvoj rad i od kud ideja za oslikavanje kaznionica i bolnica?

Zainteresiranost za Art terapiju te umjetnost kao „istinu i laž bića“, počinjem razvijati za vrijeme studija, točnije na trećoj godini fakulteta. U sklopu diplomskog rada „Ogledalo moje duše“, svaki dan sam crtala svoja lica i naličja u formi maske. Upravo tako s jednim vidom samoterapije, upustila sam se nakon studija u vode doktorskog istraživanja i to na temu crteža u službi preventivnog terapijskog rada s djecom. Završila sam brojne edukacije na temu prevencije i preventivnog grupnog rada s djecom, te sam uplivala u vode terapije umjetnošću. Nakon tri godine intenzivnog rada i stjecanja iskustva u direktnom radu s djecom, dobila sam potpuno jasnu sliku o tome u kom smjeru želim da se razvija moj rad i rad za i sa zajednicom. 2016. započinjem svoj drugi doktorski rad s pričom Estetizacije i rehumanizacije bolničkoga prostora. Upravo te godine, s realizacijom u 2017. godini koncipiram i provodim provi projekt oslikavanja bolničkoga prostora u sklopu CreArt projekta kojega provodi HDLU. Nakon realizacije prvoga projekta, sinula mi je ideja da se projekt proširi na oslikavanje zatvora i kaznionica, te sam krenula u istraživanje do tada realiziranih projekata u svijetu i shvatila da ih ima malo, bolje rečeno nema projekata koji konkretno naglasak stavljaju na oslikavanje unutarnjeg prostora kaznionica i zatvora. Shvatila sam da je taj korak izazovan i bez puno jasnih informacija kako će to sve skupa na kraju ispasti jer nisam imala dovoljno referenci na koje sam se mogla pozvati i osloniti. S obzirom na to da sam dobila punu podršku uprave HDLU i ravnateljice, koja me je ohrabrivala da je sve to ostvarivo, krenuli smo u suradnju s Ministarstvom pravosuđa s kojima i danas besprijekorno i s puno nadahnuća, podrške i zajedničke vizije surađujemo.

Koliko si toga do sada odradila i koji su ti planovi za dalje?

Tko me zna, zna da radim puno i predano, pa upravo tako puno posla stoji iza mene. No kada govorim o postignutim rezultatima, ipak se treba istaknuti da je tu tim ljudi, te da su tu i umjetnici i istraživači koji doprinose ostvarenju moje projektne zamisli, pa su ostvarenja zapravo zajednička i uzajamna, jedan drugoga ne isključuje. Ako bih trebala sumirati umjetničke rezultate koje smo svi skupa do sada u mojim projektima ostvarili, tada bih rekla kako se do sada izvelo preko 40 likovnih intervencija u bolničkome prostoru, te 15 likovnih intervencija u zatvorskom prostoru. Upravo je prijavljen novi projekt estetizacije i revitalizacije zatvorskog prostora umjetnošću, te sam u iščekivanju potencijalnog projekta oslikavanja bolničkoga prostora. Oba projekta bi trebala uključiti rad mojih kolega umjetnika sa scene. Kada je u pitanju moj rad, ostvarila sam potporu Ministarstva kulture i medija za realizaciju novoga projekta „Digitalna estetizacija bolničkoga prostora“ čija realizacija je u tijeku, a koja fokus stavlja na nove mogućnosti rada umjetnika u specifičnim uvjetima i prostoru. Upravo tako u sklopu projekta, u ateljeu ću izvesti 3 rada velikog formata, čiji će se proces nastajanja video dokumentirati. Taj isti video, kada se obradi, postavit će se u tri bolnička prostora, kako bi se simulirao moj stvarni rad u bolničkom prostoru. Nakon otprilike 10 dana projiciranja, rad će se isprintati na prozirnu foliju ili kapafiks, te će se postaviti u bolnički prostor kao simulacija rada koje inače izvodim u tom prostoru. Osobno biram ljude s kojima volim surađivati jer su se pokazali izvrsnima, i samostalnima, te volim ostvarivati nove suradnje kada procijenim da je to ostvarivo, a dodatno volim u projekte uključiti ljude koji možda nikada nisu oslikali niti jedan zid, ali imaju goruću želju i interes da se u tome okušaju jer vide smisao i svrhu projekata.

S obzirom na to da to radiš već nekoliko godina, što možeš reći koliko je to iskustvo promijenilo tebe?

Puno. Svaki projekt doprinese novoj promjeni, sazrijevanju i novom iskustvu i saznanju, što uvelike utječe na koncipiranje novih ideja i projekata podjednako. Svako vrijeme dovodi do promjena. Općenito se svi mijenjamo kroz život sukladno iskustvima, ali i sukladno protoku vremena. Svakako mogu istaknuti kako sam sazrijela kao ličnost, imam jasne ciljeve i vizije, koje su naravno sklone promjenama koje su nužne, poput ovih svih nedaća koje su nam se zbile u proteklih 10 mjeseci, a koje su dovele do nekih promjena u percepciji života općenito, o prioritetima, i promjeni koncepta nekih projektnih zamisli kada je u pitanju karijera. Sve to smatram izazovom i interesantnim iskustvom jer je to smisao i koncept života kojega živimo.

Koliko je javnost upoznata sa situacijom da umjetnost liječi? Smatraš li da bi na to trebalo više ukazivati?

Mislim da je sve upućenija, no pitanje je tko od javnosti prati naše projekte, i informira se o njima. Koliko primjećujem i dalje su to pojedinci koji se s nekom zainteresiranošću informiraju o postignućima. Svakako se vidi pomak, ako ništa drugo u smislu ovoga usmjerenja umjetničkog djelovanja. Iako se većinom to percipira kao nešto što je lijepo i što uveseljava, svakako se našim objavama teži što većem informirati javnost o ciljevima kojima težimo samom realizacijom projekata. Kada su u pitanju zatvori, tu nam istraživački rad pokazuje konkretne rezultate, a to je da zatvorenici u potpunosti podržavaju naše projektne inicijative, dok kada su u pitanju djelatnici vidljiva je podjela među njima. Tretman također iznimno podržava naše projekte i rezultate, dok pravosudna policija iste odbija i negira. Konkretnije o ovim rezultatima čitatelji mogu pročitati u našim projektnim katalozima koji su dostupni i online u HDLU bazi na Issuu.com stranici.

Koliko, po tvom mišljenju, umjetnici na svojim razinama mogu mijenjati svijet oko sebe?

Mogu ga mijenjati puno, malo ili nimalo. Sve ovisi o ciljevima. Treba biti uporan i s jasnom zamisli. Umjetnik svojim radom zasigurno najviše utječe na svoju posrednu i neposrednu okolinu. Tu je danas i internet. Beskrajne su mogućnosti komunikacije i dijeljena informacija. Ipak u tom beskrajnom i masovnom šumu informacija i objava, dolazi do prezasićenja te je sveprisutna površnost objava. Konkretne promjene, kada su moji projekti u pitanju, vidljive su na zidnim površinama, a potom i u rezultatima istraživačkog rada. Upravo tako i u tom kontekstu mogu pričati o konkretnim promjenama i pozitivnom doprinosu.

Što bi rekla za sebe jesi li pozitivna ili negativna osoba, što te tjera naprijed i gdje pronalaziš motivaciju?

Mislim da sam pozitivna osoba, volim smijeh, šalu i dobro društvo. Volim ljude, pa se tako i trudim biti osoba s puno objektivnog razumijevanja za sve oko sebe. Volim biti tu za ljude, volim pomoći i dijeliti svoje iskustvo i znanje s drugima. Smatram to važnim. Zašto bih skrivala ili ne pomogla nekome tko nije toliko doma u nekim poslovima koje ja rješavam lakše s obzirom na svoje iskustvo? Iskustvo koje sam stekla u životu doprinosi mi razumijevanju. Skeptičnost, strah i sumnja su također prisutni, ali ih pokušavam prevladati izlažući se novim momentima i prilikama koje su možda i nezamislive ili preveliki zalogaj, ali je moja težnja za više i bolje nepobjediva. Naprijed me tjeraju ideje, želja, težnja i prilike koje se stvaraju u kojima vidim smisao. Iako se mnogima činim preambiciozna, ta ambicija ima svoje uporište u odgoju, u težnji da ostvarim svoje zamisli i viziju koju sam započela i da uspijem u svojim ciljevima.

Kako reagiraju pacijenti, a kako ljudi u kaznionicama na tvoje intervencije?

Svaka realizirana intervencija doprinosi dobijanju povratnih informacija o viđenju i mišljenju pojedinaca u odnosu na nastali rad. Upravo tako, dosadašnja iskustva i informacije pokazuju kako i pacijenti i zaposlenici bolničnog prostora podjednako pozitivno reagiraju na nastale intervencije. Razvesele ih, koliko god intervencija da se nalazi u prostoru jedne bolnice. Ovakav “novi prostor” dovodi do nove senzacije i novog oduševljenja, ipak trebamo imati na umu kako su bolnice poput grada u gradu, veliki i golemi kompleksi s pregršt prostora i unutarnjeg i vanjskog koji spremno čekaju na trenutak oslikavanja. Upravo se to dešava i u zatvorskom prostoru, neopisiva mi je čast biti autor i koordinator tih projekata. I dan danas mi je nestvarno kada pomislim da provodimo projekte oslikavanja zatvorskog prostora. Njihova reakcija, koja je vidljiva i u istraživačkim radovima, upravo je pokazatelj uspješnosti projekata koji su se do sada realizirali. Zamislite samo, mi smo praktički jedini u EU koji provode projekte oslikavanja zatvorskog prostora, te smo u neposrednom ili posrednom kontaktu s njima, to je veliki preokret i u zatvorskom sustavu ali i poimanju zatvora podjednako. Pomičemo granice percepcije prostora, rušimo zidove te otvaramo prozore u jedno novo i posve drugačije sutra. Velika je stvar raditi u i na ovakvim projektima, upravo me njihova pozitivna reakcija potiče i pokreće na daljnji rad i stvaranje novoga. Neizostavni su tu i zatvorski sustav i Ministarstvo pravosuđa, koji su prepoznali pozitivnu inicijativnu projekata te ga podržavaju i podupiru u realizaciji. Neopisivi su to uspjesi za sve nas.

Imaš li već možda neke ideje širih društvenih akcija, radionice, edukacije?

Uvijek ima novih ideja, problem je što osobno imam sve manje vremena za sve. To je vjerujem dobro, no ipak od previše može nastati premalo kvalitetnoga. Upravo tako, moj je fokus i dalje na bolnicama i zatvorima, vidim tu beskraj mogućnosti i noviteta koji bi se mogli ostvariti. Svakako svakim završetkom projekta uviđam i nedostatke ili neke potrebe koje su nužne za još uspješnije rezultate. Upravo tako, u nadolazećem projektu zatvori pripremamo dosta ozbiljnu edukaciju za umjetnike. Smatram to izuzetno bitnim, svakako ako bude mogućnosti edukacija će se održati javno i za građane. Upravo u tome vidim mogućnost promjene i pomaka ka još pozitivnijem razumijevanju i stjecanju zdravog uporišta u društvu. Trenutni naglasak mi je na nastavku projekata, opskrbljivanju financijskog dijela projekta, kako bi se oni i ostvarili. Od ove godine imam i izborni predmet na ALU, Estetizacija javnog prostora, upravo tu sa studentima gradim priču njihovog profesionalnog angažmana kada je u pitanju umjetnost usmjerena ka zajednici. Tu se ostvaruje taj prijenos znanja i afirmacija koje će dovesti do njihovog osvješćivanja i iskustvu rada u projektima poput bolnica i zatvora.