Mare Milin o fotografskim počecima, ne tako običnoj 2020. i uzbudljivom projektu koji priprema za jesen
Iza nje je dvadeset i pet godina stvaranja, na stotine odrađenih projekata, na tisuće fotografija. Mare Milin jedno je od najvećih imena hrvatske fotografije danas s čijim ste se radom zasigurno susreli na stranicama modnih časopisa i na izložbama posebnim baš poput one koja je prije nekoliko dana postavljena u zagrebačkom parku Zrinjevac. U suradnji sa Zagrebačkom pivovarom, Mare je realizirala svoj posljednji projekt – izložbu portreta Dobri ljudi koju do 17. rujna možete razgledati šetajući Zrinjevcom.
Između obavezama ispunjenih dana u Zagrebu i povratka u Zadar, Mare smo uhvatile za kratku šetnju i razgovor u njezinom kvartu. Kako je započela njezina fotografska priča, koji je savjet koji bih dala svima koji se žele baviti fotografijom i koji je onaj jedan poseban projekt kojem se posebno veseli? Otkrila nam je u nastavku.
Sredinom devedesetih si se zaljubila u fotografiju. Jesi li oduvijek bila vizualni tip?
Iz sredine sam gdje se na to nije obraćala neka velika pažnja, a i danas je tako.
Kad si mali, i sam ideš za drugim stvarima, ako se odgojem i atmosferom u kućanstvu/školi ne nude druge. Međutim, uvijek sam u nešto gledala i išla svima na živce. Šetnje sa mnom kao djetetom bile su nemoguće. Ja bih stala i buljila.
Rodila sam se buljeći. Brat Marko (2,5 godine u tom trenu) kad me prvi put ugledao u bolnici tako izbuljenu viknuo je: „Seka ima oko!“
U mojoj široj obitelji žive ili su živjeli ljudi s likovnim talentom, koji je ostao samo hobi, nikad nije prerastao u nešto drugo jer je trebalo raditi i zaraditi u gradu koji je tada bio tvornički, a ne umjetnička meka, iako fotografija ima finu povijest baš u mom gradu. Zadar u moja vremena nije imao likovne škole, danas ima, to mi se sviđa. Moja obitelj je radnička, bez umjetničkog pedigrea sam, tako da sam umjetnost zavoljela u srednjoj školi, „nasuho“, čitajući i gledajući, i kroz sočna predavanja naše drage profesorice Živke Radas.
Bez nekog velikog razmišljanja odlučila sam skočiti u nepoznat, ali žuđen medij i upisala studij dizajna u Zagrebu, gdje sam na fakultetu, na drugoj godini, poludjela za fotografijom i odlučila da će baš to biti moj poziv. Imala sam 21 godinu.
Na hrvatskoj fotografskoj sceni stvaraš više od 25 godina. Kako se ona promijenila?
Kad sam počela, sva uzbuđena, gladna i žedna svega što se može naučiti, probati, stvoriti u ovom nepresušnom mediju …, fotografija je, bez obzira na čitavu plejadu hrvatskih uvaženih fotografkinja, ipak smatrana za pretežno muški medij. Čak su i mladi, školovani ljudi tako razmišljali. S jednim kolegom sam se oko toga čak strastveno posvađala. Ja sam po prirodi borbena, i nisam se bojala ničega i nikoga, a ako i jesam, taj bih strah progutala i ulazila u projekte kao da mi je stoti put, a bio je prvi- kombinacija prirodne znatiželje, ambicija i stav da je sve moguće.
Stav o minorizaciji žene u svijetu fotografske profesije se razvodnio, otvoreniji smo prema svijetu, dio smo EU, putujemo, bilo fizički, bilo virtualno, društvene mreže pomažu afirmaciji mnogo čega, pa i fotografije.
Scena se promijenila i na drugi način, način koji me čini tužnom.
Sve ono što sam (većinom sama, metodom pokušaja i pogrešaka, čitajući i boraveći u tamnoj komori) učila godinama, a učila sam svoj zanat, da bih se pomoću njega svjesno mogla izraziti- sve je pometeno pod tepih. Više ništa nije sveto, niti bitno. Nekad je postojalo strahopoštovanje prema mom poslu, važan je bio talent, ali i tehnički aspekt- fotografija je kombinacija optike, kemije, fizike, mehanike, prirodnih aspekata… treba poznavati taj dio u toj mjeri da znaš što radiš i zašto radiš ono što radiš, da bi u tom kaosu parametara uživao kao malo dijete, uživao u slobodnom stvaranju unutar zadanih tehničkih okvira. Nije svatko mogao biti fotograf. Talent se dobiva rođenjem, zanatsko znanje po putu, ali i jedno i drugo je neophodno za pošten, moralan i kvalitetan pristup poslu/projektu.
Danas, opet uz često negativnu pomoć društvenih mreža i banalizacije doslovce svega na svijetu, te uz pomoć mora jeftine tehničke opreme, kad se mobitel smatra ravnopravnim kameri srednjeg formata, fotografija je svedena na ono „što svatko može“, na čemu se štedi, slikovne informacije su kratkog vijeka i prolazne, srednje ili niske kvalitete, i vrtimo se u krugu neobrazovanih i nestručnih, virtualne popularnosti i to je sve. Uvijek naglašavam, čast iznimkama, postoje, ali ih je puno manje, a ljudi percipiraju ono što je u većini.
Modna fotografija i portreti ono su po čemu si poznata. Što najviše voliš fotografirati? Jesu li to modni editorijali, portreti ili spontani trenutci u prolazu? Nosiš li fotoaparat uvijek sa sobom?
Da, većina hrvatske publike, a i šire me percipira kao modnog fotografa, a to nije loše. Modna fotografija je sukus mnogo čega- poznavanja opće kulture, medija poput književnosti, filma, videa, glazbe, povijesti mode i kostima, arhitekture… te minucioznog poznavanja tehnike rasvjete snimanja u interijeru i eksterijeru. Dakle, dobra sam u poznavanju svega toga.
Međutim, ja sam prvenstveno portretist. Ja volim ljude. Volim ih i u dobru i u zlu. To se navodno vidi.
Ja se suzdržavam vlastitih komentara na svoj rad, iako sam nedavno plakala kad sam vidjela nešto što je nastalo iz mog rada. Suze su bile od pozitivnih emocija, bila sam dirnuta, a još uvijek bez odmaka od procesa. To mi se nikada nije desilo. Ponekad, nakon puno godina ugledam svoj rad i kažem si: to je dobro. I onda to meni nešto vrijedi. Tek onda. Inače sam samoj sebi najgori sudac, iako mi usta ponekad moraju govoriti drugačije jer moraju, zbog egzistencije. Ali, u srcu sam uvijek iskrena, ako ne prema sebi, prema kome drugome onda?
Prilikom svakog snimanja nužno je stvoriti most: fotograf-model-fotograf. Dvostrana veza je ključna, inače rezultat je prazan i površan. Fotografija nema treću dimenziju, ne govori ništa.
Kad sam umorna od svih i svega, odlazim u svoje Diklo i prekrasnu zadarsku okolicu i snimam svoje portrete prirode. Na njima redovito nema ljudi, podsvjesno odjeljujem ta dva svijeta. Poslovni koji vrvi ljudima, iza i ispred kamere, i ovaj koji je za moju dušu, koji nema ljude i gotovo je opsesivno čist.
Nisam od tipova u prslucima koji stalno nose kameru sa sobom, imam preveliku skoliozu. 😉 Uzmem je kada osjetim da bi dan mogao biti dobar za stvaranje. I kao što pjesnici odabirom pravih riječi i slova stvaraju pjesme, tako i ja, ni iz čega začudnog, pukim odabirom ponuđenih elemenata koje gledam, stvaram svoje vizualne pjesme.
Od kazališne fotografije s kojom si započela svoju fotografsku karijeru do modnih editorijala, kroz godine si izgradila prepoznatljivi stil i fotografski potpis. Kako bi opisala svoj fotografski senzibilitet i estetiku?
Na to pitanje ne mogu do kraja odgovoriti, to bi trebalo pitati ljude kojima je profesija da procjenjuju vrijednost i rukopis nekog umjetnika. Mnogi govore o tom mom potpisu/rukopisu, ja ga ne percipiram kao nešto posebno, i dalje „pišem“, bez obzira, ne mogu to spoznati, vrlo sam emotivna spram toga, previše sam involvirana.
Neki ljudi provedu cijeli svoj umjetnički život odani nekom svom konceptu i to se odmah vidi. Ja nisam takva.
Mene sve što se oko mene dešava „nosi“. Uronim u to na način na koji to u tom trenu doživljavam, i ne gledam dalje od toga. Ni prije ni poslije.
Za sebe znam da sam ćudljiva i eklektična, znatiželjna, iskrena i spontana, te u likovnom pogledu nisam najdosljednija osoba na svijetu, jer za sebe smatram da još uvijek učim, tražim sebe u svom mediju, pokušavam. Nisam „dovršena“, nitko nije. Nikad neće biti. Ni Tesla nije bio, a kamo li ja.
Volim kad me angažiraju zbog onoga što jesam, a zna se što jesam, dovoljno sam dugo tu. I ako imam tu svoju viziju stvari, ne podnosim baš najbolje izričito nametanje tuđih vizija. Ja nisam „na botun“.
Ponekad su stvari odmah na početku postavljene tako da se treba maksimalno prilagoditi, npr u reklamnoj industriji, to je legitimno, to poštujem i prilagodim se. Ali, ako na nekom maksimalno kreativnom projektu, tipa modni editorijal, želite 100% mene, onda me pustite da to i budem. S povjerenjem jedno spram drugoga, najbolji smo.
Nijedan dan nije mi isti, ustajem iz kreveta ovakva ili onakva, i to se vidi na meni i na mom radu. Ne politiziram i ne taktiziram, i ako u to, silom prilika ili iz nesigurnosti slučajno upadnem, posramim se. I to se vidi.
Fotografija je danas prisutnija i popularnija no ikad. Društvene mreže popularizirale su ju i potaknule ljude da izvade svoje mobitele i istraže svijet kroz fotografiju. Istovremeno, društvene mreže svakodnevno preplavljuju fotografije kojima nedostaje i spontanost amaterske fotografije i promišljeni pristup umjetničke fotografije. Kako doživljavaš fotografiju u današnjem svijetu i kakvu joj budućnosti predviđaš ili priželjkuješ?
Dobro rečeno, spontanost amatera i promišljen pristup umjetnika. Doduše, postoji i vrlo legitimna kombinacija tog dvoga, zove se snapshot estetika i meni je divna i volim je, iako nisam snapshot fotograf. Nemam tu ležernost i prevelik sam štreber. Divim se onima koji to na dobar način jesu.
Već sam se izrazila o ovim današnjim fenomenima u jednom od pitanja.
Mnogi ljudi vade mobitele i istražuju nešto drugo, ne svijet oko sebe. Da bar. Oni, na žalost, istražuju stupanj popularnosti koji njihov, do tada anoniman i običan život, nakon što se snimi i navalno pokazuje, može postići. To je važno. Gladni smo pažnje. Žedni smo pohvala. Divna, krasna, senzacija, vrh, top!, prelijepa, i sve to u muškom rodu- ne mogu to više. Srozali smo se na 5 riječi vokabulara. A jezik nam je toliko divan i snažan. Obrazovani ljudi iskaču iz gomile poput čuda, naravno, kad je gomila u pasivnom modu funkcioniranja. Zbunjujuć je taj mega tech svijet. Sve je ekspandiralo. Pandemija tehnike.
Mobiteli snimaju sve, posvuda. Neka. Desi se da „u mraku katkad nikne divan cvijet“ (Josipa Lisac: „O jednoj mladosti“).
Mnogi ljudi imaju potrebu da najsitnije detalje svojih života stalno objavljuju. Postovi, videa, insta storyji… forsira se sve. Meni je to često zamorno. Ne visim ni na čemu. Čistim svoj Instagram i Facebook. Negativni stavovi i preobilje (loše snimljene) tuđe privatnosti mi ne trebaju.
Međutim, kad god vidim da netko mobitelom stvara spomenuto divno cvijeće u mraku, jer talent je talent, bez obzira na način pokazivanja istog; ako imam priliku, savjetujem, nabavi kameru, molim te. Nauči ponešto o snimanju i kreni dalje s time. Ako to voliš, posveti se tome, pomoći ću ti savjetom ili već nekako, uspjeli, ne uspjeli.
Željela bih da ljudi ne zaborave koliko je kompleksan i divan medij fotografija, i da ona posjeduje svoju abecedu koju treba naučiti, ne bi li se pisalo svjetlom (značenje riječi fotografija=pisanje svjetlom). Željela bih da se gleda, pa vidi, i da se to zna uobličiti. Željela bih da poriv za stvaranjem nije samo virtualna popularnost ili prodavanje svog ili nečijeg života medijima. Željela bih da profesionalni fotografi rade svoj posao kao nekada, i da jedni drugima ne podmeću nogu, bilo rušenjem cijene u nedogled, jer se izvuku na količinu i zarade bolje od mnogih; bilo nekim drugim nelojalnim i nemoralnim principom.
Volim da se stvari nazivaju pravim imenom. Za mene fotograf nije vlasnik fotoaparata. To uvijek naglašavam. Da li je vlasnik automobila ujedno i profesionalni vozač? Nije.
Za nekog tko voli fotografiju i želi se njome baviti, koji je najbolji savjet koji im možeš dati?
Recept je: priručnik o bilo kakvoj fotografiji (digitalnoj ili analognoj), po mogućnosti neki dobar tečaj, par kvalitetnih radionica (izbjegavajte čoporativne) i foto aparat, ne mobitel.
Aparat ne mora biti skup. Sastojke ubaciti u sistem, a potom snimati, istraživati, učiti, pri tom ne zaboraviti tko si i ne pridavati svom egu previše važnosti. To može biti jako štetno.
2020. godina nas je šokirala i iznenadila. Kako je situacija utjecala na tvoj posao i svakodnevicu?
Još uvijek se pitam što se desilo/dešava, ali bez pretjerane panike. Ipak, svaki put kad se pitam, kao da sam u nekom filmu, nekom tuđem životu, probudit ću se svaki čas, čudan je osjećaj, često i mučan. Tako da je najbolje ići niz struju i prilagoditi se mijenama koje su nagle i agresivne, stoga i mnogima štetne, ali preživjet ćemo, ojačat ćemo. Bit će već nekako.
Točkicu svjetla u mraku uvijek vidim kao veće čudo nego što je taj mrak.
Već neko vrijeme živim u Diklu kod Zadra, u Zagreb putujem radi posla, ali tu, na moru mi je draže biti. Sredina je mala, moja, moji su tu, znam tko mi ide u susret, hrana je domaća i zdrava, priroda posvuda, more blizu kuće, tu mi ne treba puno. Posla ima, pa nema, i prihvaćam to. Neka je 2020. za mene takva, ozdravljam od svog stresa i zla koje sebi činim divljim poslovnim bioritmom slobodnjaka u Zagrebu. Dobro je.
Jedan od projekata koji si realizirala tijekom 2020. je nova izložba koja je postavljena na Zrinjevcu do 17. rujna i slobodna za razgledavanje svih zainteresiranih prolaznika. Možeš li nam ukratko opisati projekt i otkriti tko se ovaj put našao ispred tvog fotoaparata?
Da, na Zrinjevcu, među stablima, postavljena je moja izložba pod nazivom Dobri ljudi, covid 19 style, bez pompe i eventa. Sve je išlo vrlo stihijski: poziv, odziv, kratko produciranje, realizacija.
Dobri ljudi su volonteri iz 4 udruge: HGSS, Hrvatska mreža za beskućnike, Fond 5.5, Plavi telefon.
Oni su i inače, ali od 22.03.2020., posebno intenzivno i nesebično davali sebe i svoje vještine 24 sata na dan, u nesvakidašnjoj kombinaciji situacija, koja je nastala uslijed ekspanzije pandemije u Zagrebu i, istovremeno, potresa koji je mnogim ljudima naglo i okrutno ugrozio egzistenciju.
Uvijek sam voljela pomagače. Volonteri su ljudi koji, bez razmišljanja o sebi, pomažu, obrnuto od profitera koji opću nesreću koriste isključivo u svoju korist.
Zagrebačka pivovara prepoznala je ono što i ja cijenim, i postavila projekt pod jednostavnim nazivom Dobri ljudi.
Sretna sam što sam sudjelovala.
Moje fotografije odraz su mog prvog susreta s tim ljudima. Imala sam sat vremena za prepoznati dobro i ljudsko u njima, i to pokazati drugim ljudima.
Iako nas je 2020. godina naučila da ne planiramo previše unaprijed, imaš li uzbudljive projekte u planu?
Nemam ništa od životne važnosti, iako, htjela bih imati/preseliti se u neku malu kuću na moru. To je dugoročni plan i to stvarno želim. A od projekata koji će se sigurno i skoro desiti, izdvajam jedan koji mi radi leptiriće u trbuhu: izložba, posvećena 25-godišnjici mog rada, koja neće biti retrospektivna, već emotivna, u studenom, u galeriji Kranjčar u Zagrebu. Tom se projektu veselim.
Foto: Sanja Ebip Jagatić
