Njezini radovi odvode nas tamo gdje se spajaju slika i poezija. Izložbu Marcele Bencek nismo željeli propustili

Redovito pratimo događanja na suvremenoj umjetničkoj sceni, posebno kad su mladi stvaraoci u pitanju. Ovoga puta posebno nas je zainteresirao poziv na novu izložbu postavljenu u zagrebačkoj galeriji Zen Contemporary Art Gallery. Iz nje stoji slikarica Marcela Bencek, a naredni će reci biti sjajna prilika da upoznate rad umjetnice čija je diplomska izložba Sjedinjenje ujedno i reprezentirana na popratim fotografijama. Sjajna je ovo pozivnica da se i sami zaputite na adresu Gradišćanska 30 te razgledate ova djela koja nastaju na granici jave i sna. Izložba ostaje otvorena do 25. veljače, po najavi.

• O umjetnicima i njihovim radovima često govore drugi pa za početak dajemo tebi riječ – što bi o sebi i svojim djelima rekla Marcela Bencek?

Pa… umjetnost doživljavam kao prostor neprestanog istraživanja i sjedinjavanja različitih materija poput materijala, tehnologije, emocija ili jezika. Moj rad proizlazi iz stalnog dijaloga između slike i mojih podsvjesnih misaonih procesa, ali i poezije s pomoću koje gradim narativ koji nije samo tekstualan, već i prostoran, vizualan i osjećajan, pri čemu težim stvaranju vizualnih narativa koji balansiraju između apstraktnog i opipljivog, poznatog i nepoznatog. Moj rad često proizlazi iz intuitivnog procesa gdje ne pristupam stvaranju s fiksnom idejom, već dopuštam da se elementi sami pronađu te da se različiti slojevi spontano isprepliću.

U konačnici, moj umjetnički proces nije usmjeren na fiksne odgovore, već na otkrivanje novih slojeva percepcije, otvaranje prostora između onoga što vidimo i ne vidimo.

• Jesi li kao mala sanjala o umjetničkoj karijeri?

Kao dijete nisam nužno znala da će umjetnost biti moj put, ali svijet mi je oduvijek govorio u slikama. Promatrala sam kako svjetlost putuje po zidovima sobe ili kako kiša crta linije po prozoru te sam tako svijet promatrala kao niz fragmenata koji čekaju da budu spojeni, a umjetnost je već tada bila način da te komadiće stvarnosti posložim u cjelinu.

Stvarala sam intuitivno, prateći unutarnji impuls koji me vodio kroz svijet mašte. Crtajući, pisala sam ono što nisam mogla izreći, a u tim prvim intuitivnim gestama možda je već bio začetak onoga što danas radim – istražujem prostore između vidljivog i nevidljivog, racionalnog i intuitivnog.
Možda nisam izgovorila riječi ,,bit ću umjetnica’’, ali umjetnost me već tada oblikovala. Danas shvaćam da je taj dječji poriv za stvaranjem je bio tek početak neprekidnog procesa istraživanja i sjedinjavanja unutarnjih svjetova i vanjskih stvarnosti. Umjetnost mi nije bila cilj, već način bivanja. I tek sada, kroz stvaralaštvo, shvaćam da sam oduvijek bila na tom putu.

• Izložba koju smo imali priliku posjetiti nosi naziv Sjedinjavanje. Ujedno to je i koncept za koji kažeš kako se nalazi u središtu tvog rada. Možeš li nam reći više o tome?

Sjedinjavanje je nastao kao odraz mojeg interesa za hibridne prostore, one u kojima se slojeviti vizuali, glitch estetika i tekst međusobno isprepliću. Glitch, koji koristim kao vizualni motiv, simbol je nesavršenosti i pukotina unutar sustava, ali i mogućnosti transformacije i novih perspektiva. U trenutku kada se sustav naruši, kada struktura postane nestabilna, otvaraju se nova polja mogućnosti. Umjetnost u tom kontekstu postaje polje istraživanja identiteta, introspekcije i promjena, kako osobnih, tako i kolektivnih.

Osim vizualnog, u mojim radovima prisutna je i riječ – poezija koja djeluje kao most između racionalnog i intuitivnog. Kroz nju u tom dijalogu između slike i jezika, stvaram radove koji ne daju konkretne odgovore, već otvaraju prostor za pitanja, kontemplaciju i osobna tumačenja.
Sjedinjavanje je upravo to susret različitih svjetova, materijala i značenja, u kojem umjetnost postaje most između onoga što poznajemo i onoga što tek trebamo otkriti.

• Slika prati i određeni tekst za kojeg tvrdiš kako je njegova dopuna. Priznala si nam i kako te sve više vuče poezija… kako vezuješ ove dvije umjetnosti u svom radu?

Slika i tekst u mom radu se isprepliću, stapaju i dopunjuju u slojeviti vizualni i osjetilni narativ. Poezija mi nije samo dodatak slici, već njezin produžetak, njezina tišina i odjek.

Poeziju koristim ne kao objašnjenje, već kao prostor između percepcije i osjećaja. U mom radu riječi nisu ograničene tradicionalnim sintaktičkim pravilima – one postaju vizualni entitet, oblik koji živi na površini slike, ugraviran u materijal, točnije u pleksiglas ili fragmentiran u glitch strukturi.
U tom dijalogu, poezija nije tek narativni sloj, već element koji usmjerava pogled, mijenja ritam promatranja i poziva na dublju introspekciju. Tekst i slika stvaraju vlastitu dinamiku, ponekad su u kontrastu, ponekad se stapaju u jedno, ali uvijek ostavljaju prostor za gledateljevu interpretaciju.

Poezija me sve više privlači jer mi omogućava da kroz jezik izražavam nešto što sam duboko potisnula, ali i kreiram novi preporod stvarajući svjetove riječi koje automatizmom dopuštam pa izlaze i reflektiraju se na površini.

• Sjajan je ovo spoj sna i jave, a otkrila si nam i kako su pojedini radovi proizašli iz snova. Možeš li to podijeliti i s našim čitateljima?

Snovi su mi oduvijek bili neiscrpan izvor inspiracije. U njima vrijeme gubi svoju linearnost, slike i osjećaji se prepliću, a prošlost, sadašnjost i budućnost stapaju se u jednu cjelinu. Često mi se događa da se motivi iz snova preslikaju u moj rad, kao da žele biti zabilježeni prije nego što ih stvarnost izbriše.
Jedan od takvih motiva su bizoni koji se pojavljuju u mojim snovima, jure kroz nepregledne prostore, njihovi rogovi sjaje pod svjetlom zore, dok zemlja podrhtava pod njihovim koracima. Uvijek ih doživljavam kao snažan simbol unutarnje divljine i energije koja nas pokreće. Kada sam ih prenijela u svoj rad, shvatila sam da predstavljaju poziv na oslobađanje autentične snage – one koju često potiskujemo pod težinom svakodnevice i društvenih očekivanja.

Osim bizona, u snovima mi se često pojavljuju i ženski likovi, ali uvijek u nekoj igri suprotnosti – svjetlo i tama, stvarnost i iluzija, snaga i ranjivost. Taj dualizam me fascinira jer mislim da svi u sebi nosimo taj unutarnji dijalog. U radu Raskol upravo sam kroz te kontraste pokušala vizualizirati tu unutarnju borbu, proces suočavanja i prihvaćanja svih svojih slojeva. Crna pozadina u tom radu mi je posebno važna, ona simbolizira prazninu, tamnu tvar iz koje sve nastaje i u koju se na kraju sve vraća, baš kao što se snovi rasplinu u trenutku buđenja.

Za mene su snovi mjesto gdje umjetnost počinje. U njima ne postoje ograničenja, sve je moguće i sve ima značenje. Tako pokušavam uhvatiti te fragmente snova, da ih ne izgubim i da ih prenesem iz nesvjesnog u svjesno, prije nego što ih stvarnost izbriše.

• Vezuje li se još koja anegdota uz nastanak prikazanih djela?

Da, uz neka od djela vežu se zanimljive situacije, posebice one koje su se dogodile spontano tijekom samog procesa rada. Jedan od trenutaka koji mi se urezao u sjećanje bio je kada sam radila na jednom od radova gdje sam kombinirala glitch efekte s pleksiglasom. Taj proces je uključivao niz digitalnih manipulacija prije nego što bih elemente prenijela u fizički oblik. No, u jednom trenutku, prilikom graviranja, stroj je neplanirano stvorio pogrešku – struktura i motivi su se narušili, a sam rad je dobio neku novu dinamiku. Umjesto da odbacim taj “neuspjeli” ispis, shvatila sam da se upravo u toj grešci krije nešto što se savršeno uklapa u moj koncept, a to je metafora nesavršenosti koja prodire novo značenje. Taj rad je ostao dio izložbe baš takav kakav jest, jer je u sebi nosio priču o slučajnosti, kontroli i gubitku kontrole, što je jedna od temeljnih ideja mog stvaranja.

Tijekom stvaranja, često mi se događa da radovi preuzmu vlastiti tijek – kao da sami diktiraju što im je potrebno. Nekad su to slučajne greške, a nekad intuitivni odabiri boja ili tekstura. I mislim da je baš u tom nepredvidivom dijalogu između mene i materijala ono što me uvijek iznova vuče u stvaranje.

• Kako pristupaš bijelom platnu? Zazireš li nekad od njega? Kako se nosiš s kreativnim blokadama?

Bijelo platno za mene nije praznina, nego prostor potencijala. Ono već u sebi nosi sve mogućnosti, sve slike koje mogu nastati, samo ih treba pronaći. Ipak, ponekad ta beskonačna mogućnost djeluje zastrašujuće, pogotovo u trenucima kada ne znam točno kojim smjerom želim krenuti.
Ne bih rekla da zazirem od bijelog platna, ali postoje trenuci kada ga trebam promatrati duže, pustiti da mi samo pokaže što na njemu treba biti. Ponekad je prvi potez kista lagan, intuitivan, kao da dolazi sam od sebe, a ponekad se moram suočiti s neizvjesnošću, s osjećajem da ništa što napravim ne izgleda ispravno.

Kad osjetim kreativnu blokadu, ne forsiram rješenje. Ponekad se odmaknem od rada, odem u šetnju ili bilježim misli u stihovima jer inspiracija se često krije u najmanjim stvarima. Naučila sam vjerovati procesu, čak i kada se čini da nema odgovora, on je negdje već prisutan, samo ga trebam osjetiti. Platno na kraju nikada nije potpuno prazno. Ono uvijek skriva početak priče, samo je na meni da ga otkrijem.

• Vraćaš li se djelu i nakon što si ga proglasila gotovim ili je kraj – kraj?

Teoretski, kraj bi trebao biti kraj – i za mene on to zaista jest. Kad završim rad, ne vraćam mu se. Uvijek postoji taj trenutak kada osjetim da je djelo završeno, kada se svi elementi sjedine i osjetim unutarnju potvrdu da više ne trebam intervenirati. U trenutku kada osjetim da je sve sjelo na svoje mjesto, da je sve unutar rada zaokruženo, znam da je vrijeme da ga pustim. Bez prepravljanja, bez sumnji.

Vjerujem da je svaki rad odraz tog specifičnog trenutka, unutarnjeg stanja i procesa koji se u tom trenutku dogodio. Ako bih se kasnije vraćala i mijenjala ga, na neki način bih narušila njegovu autentičnost. Umjetnost je za mene svjedočanstvo vremena u kojem je nastala, svaki potez, svaka linija, svaka nesavršenost dio su tog trenutka. Kraj, za mene, nije završetak procesa – on je potvrda da sam ga spremna pustiti, da mu više ne pripadam i da on nastavlja svoj put dalje, kroz pogled promatrača.

• Koji su najveći izazovi s kojima si se srela kao mlada umjetnica?

Jedan od najvećih izazova s kojima sam se susrela kao mlada umjetnica jest pronalazak vlastitog glasa u moru već postojećih estetika, utjecaja i očekivanja. Umjetnost je prostor potpune slobode, ali ta sloboda ponekad može djelovati zastrašujuće, kako znati da je ono što stvaram autentično, da dolazi iz mene, a ne iz onoga što sam upila iz okoline? Trebalo mi je vremena da shvatim da se identitet ne pronalazi odjednom, već se gradi kroz rad, kroz istraživanje, kroz pogreške i kroz sumnje.

Drugi veliki izazov bio je balansiranje između kreativnog rada i njegove vidljivosti. U današnjem vremenu umjetnik nije samo stvaratelj, on je i svoj vlastiti promotor, organizator i strateg. Rekla bih da se učim kako se postaviti u tom procesu, kako ostati vjerna svom izrazu, a istovremeno otvoriti prostor za dijalog s publikom.

Treća stvar je prihvaćanje nesigurnosti – i unutarnje i vanjske. Umjetnički put nije uvijek linearan, niti uvijek jasan. Nekad se sve čini smislenim, nekad se osjeti stagnacija. No, naučila sam da su ti trenuci nesigurnosti zapravo prilike za rast, oni tjeraju na preispitivanje, na istraživanje novih pravaca, na pronalaženje dubljih slojeva u vlastitom radu. U konačnici, svaki od ovih izazova postao je dio mog umjetničkog procesa. Oni su me oblikovali, naučili me strpljenju i nadi u vlastiti put, čak i onda kada ga još ne vidim do kraja.

• Što bi voljela da za tebe donese budućnost?

Voljela bih da mi budućnost donese prostorne i kreativne izazove koji će me potaknuti na daljnje istraživanje granica između slike, teksta i prostora. Želim nastaviti razvijati vlastiti umjetnički jezik, produbljivati dijalog između vizualnog i konceptualnog te istraživati nove medije koji će dodatno obogatiti moj izraz.

Također, želim da se moji radovi nastave razvijati u interakciji s publikom, bilo kroz izložbe ili suradnje koje brišu granice između promatrača i umjetničkog djela, pretvarajući iskustvo gledanja u dijalog, a prostor izložbe u živi organizam. Osim toga, voljela bih da se moj rad i dalje oslanja na intuitivan proces stvaranja u kojem vjerujem da imam još što što za istražiti. Ali i da ne izgubim onu početnu znatiželju i potrebu da kroz umjetnost istražujem vlastite misli, emocije i percepciju stvarnosti. Ne želim stvoriti formulu, već zadržati otvorenost prema promjeni i neizvjesnosti kao dijelu stvaralačkog procesa.

Najviše od svega, želim da umjetnost ostane moj prostor slobode, mjesto gdje mogu postavljati pitanja, istraživati nesigurnosti i otkrivati nove načine gledanja na svijet. Ako budućnost donese to, donijela mi je sve što mi treba.