Bili smo u KUĆĆI: S Klarom i Lujom o kolektivu koji mijenja stvari na domaćoj umjetničkoj sceni

Sve ljubitelje umjetnosti (kao i one koji će to tek postati) vodimo na Trešnjevku na adresu Nova cesta 128 gdje se smjestila jedna vrlo posebna KUĆĆA. Riječ je o kustoskom kolektivu koji je upravo na ovoj adresi našao svoj dom. U njoj su nas dočekale Klara Petrović i Luja Šimunović, povjesničarke umjetnosti koje uz Juricu Mlinareca čine njezinu okosnicu.

U ugodnom razgovoru jednog svibanjskog popodneva dotaknuli smo se njihovih aktualnih projekata, stanja na umjetničkoj sceni, ali i trendova koji (ne)vladaju istom.

• Prije nego se dotaknemo novih, uzbudljivih projekata pred vama, vratimo se nakratko na početak. Za one koji vas još nisu upoznali – Kako je započela priča ove KUĆĆE? Što vas je nagnalo na pokretanje kustoskog kolektiva? Kako ste mu odabrali ime?

Klara: KUĆĆU smo osnovali nakon dugogodišnjeg rada na nezavisnoj kulturnoj sceni. U tom razdoblju puno smo naučili, upoznali scenu i, što je najvažnije, razvili zajednički interes za produkciju radova mladih umjetnika. Htjeli smo otkriti način rada s umjetnicima koji bi bio dugotrajan, blizak i opušten, a to smo pronašli u kolaborativnom radu s naglaskom na eksperimentiranje, istraživanje i razmjenu znanja. Iako smo planirali započeti s malim projektima, dobili smo priliku kurirati 36. Salon mladih 2021. godine što nam je bio okidač za formalizaciju kolektiva koji ovog ljeta puni tri godine!

Luja: Za ime, razmišljali smo o nekoj riječi koja je svakodnevna i bliska – ali s odmakom. Tako je nastala neispravna KUĆĆA!

• Često vas nazivaju predvodnicima jedne nove (kunst)art generacije? Kako vi doživljavate svoju ulogu na aktualnoj umjetničkoj sceni?

Luja: Mislim da je ta titula ponajviše zahvaljujući velikom uspjehu 36. Salona mladih, PARAZITI, gdje smo okupili brojne umjetnike koji možda do tada nisu imali mnogo prilika izlagati. Svoju ulogu na sceni vidimo u stvaranju zajednice umjetnika/ca koji na srodan način razmišljaju, pri čemu ih kroz produkcijski, rezidencijalni i izlagački program podržavamo i promoviramo. Ono što nam je bilo vrlo važno pri osnivanju kolektiva je ostvarivanje kvalitetnog, višegodišnjeg i kontinuiranog rada s umjetnicima/ama jer nam se činilo da to nedostaje našoj sceni.

Klara: Osim toga, sviđa nam se pozicija našeg prostora kao mjesta na kojem bi mogla zaživjeti kultura u neposrednom susjedstvu. Nalazimo se na dvorišnoj strani Nove ceste 128 i trenutno su ondje najvidljivije kladionice i lutrija tako da mi iskačemo kao nešto novo i intrigantno. Ove godine aktivno počinjemo raditi na uključivanju susjeda u naše programe kako bismo prikazali umjetničku scenu kao otvorenu i pristupačnu svima, a ne samo onima koji se njome bave. Veseli nas da je jedan od naših suradnika i prijatelja, Robert Fenrich, otvorio studio u našem dvorištu jer tako možemo održavati zajedničke programe i događanja, ali i smišljati uzbudljive projekte koji se tiču našeg fizičkog okruženja.

• Na pretprošlom 36. izdanju Salona mladih kurirali ste središnju izložbu. Aktivno sudjelujete i u ovogodišnjem izdanju te predvodite novitet u programu – Takeover. Što nam možete otkriti o njemu? Na koji je način realiziran?

Klara: U projektu Takeover sudjelujemo kao kustosi, a radove ovoga puta postavljamo u uredske prostore tvrtki 3LHD, VMD, Infinum, Leapwise i Agencija 404. Umjetnici koje smo izabrali za ove intervencije su Andrej Beštak i Anja Leko, Gaia Radić, Robert Fenrich, ROSE kolektiv (Bruna Jakupović, Lana Lehpamer i Ivor Tamarut) i Teuta Gatolin, a za Takeover pripremaju predstavljanje njihovih recentnih produkcija ili pak njihovih iteracija, odnosno prilagodbi ovom projektnom kontekstu. Sudjelovanje u projektu promatramo kao nastavak naše kustoske prakse koja je operativno, ali i konceptualno fokusirana na bliske suradnje s domaćim umjetnicima/cama i kolektivima u usponu.

Luja: Radi se o nagrađivanim sudionicima nove generacije domaće umjetničke scene čiji je umjetnički vokabular obilježen određenom lakoćom vizualnog jezika te izgradnjom fiktivnih svjetova kroz snažan storytelling. U isto se vrijeme ta generacija okreće kritici antropocentrizma i kapitalističkog realizma, novom materijalizmu, spekulativnoj fikciji, kao i izletima u začudno, kao modelima stvaranja novih subjektiviteta i zajednica. Termini za javnost objavljeni su na stranici Salona mladih, a za razgledavanje je potrebno prethodno se najaviti za svaki od termina. Osim toga, održavaju se i razgovori s umjetnicima organizirani samo za zaposlenike firmi.

•  A nakon njega, čeka vas i gostovanje u sklopu sedmog izdanja projekta Nesvrstani. Što nam možete o tome otkriti? Osjećate li se i sami ponekad nesvrstanima?

Luja: Sedmo izdanje Nesvrstanih odvit će se između 14. i 16. lipnja u zagrebačkoj Laubi, a riječ je o umjetničkom sajmu koji okuplja galerije i samostalne umjetnike da prezentiraju i prodaju radove. Naša galerijska djelatnost poprilično je recentna, a nešto je o čemu smo Klara i ja dugo pričale i razmišljale – u želji da nađemo alternativni financijski model koji bi podržao naše umjetnike, a i nas kao organizaciju. U Laubi ćemo predstaviti skulpture, grafike i digitalne printeve Andreja Beštaka, Anje Leko, Roberta Fenricha i Gaije Radić – umjetnika s kojima kontinuirano radimo još od 2021. godine, a za koje vjerujemo da se ističu svježim i zaigranim vizualnim jezikom. Osim radova koji su u ovom trenutku dostupni na našem web shopu, pripremamo i neke nove, ekskluzivne stvarčice!

Klara: Dosad nismo sudjelovali na sajmovima umjetnosti tako da ne znamo u potpunosti što očekivati. Svoj webshop smo otvorili kako bismo imali još jedan izvor podupiranja naših umjetnika, a osjećaj nesvrstanosti se možda tek javio upravo nakon ovog poduhvata. Dugo smo dio kulturne scene i osjećamo se kao inherentni dio nje jer smo oduvijek surađivali s različitim udrugama, institucijama i umjetnicima. S druge strane, ulazak u sferu prodaje nam je nov i zanimljiv pa se veselimo vidjeti kamo će nas odvesti!

• Danas i zastupate pojedine umjetnike. Po kojem ključu odabirete suradnike?

• U sklopu vaše KUĆĆE odvija se i Dnevna soba. Ovaj eksperimentalni rezidencijalni program usmjeren je razvoju i produkciji mladih umjetnika. Koga je do sada ugostila? A tko tek postaje njezin “stanovnik”?

Klara: Dnevna soba odvija se već treću godinu, a dosad su nam rezidenti bili Marianna Nardini i Rose kolektiv. Htjeli smo se odmaknuti od modela brze produkcije umjetničkih radova tako da je cilj rezidencije upravo istraživanje, kako teorijsko, tako i praktično. Naš prostor postaje privremeni studio za rezidente koji ondje razvijaju rad bez uvjeta da taj rad bude dovršen do određenog datuma, ali uvijek rezultat javno prezentiramo u kojem god obliku umjetnicima/ama odgovara. Ove godine kod nas je Paula Tončić čija je umjetnička praksa nadahnuta fikcijom i kinematografijom trash hororaca — estetika koja se ocrtava u sakupljačkom i arhivskom pristupu materijalima, s grotesknim i kičastim zaokretom.

• U svom radu usmjerili ste se k mladim umjetnicima. Kako biste okarakterizirali njihov položaj danas? Je li hrabro ili ludo odlučiti se baviti umjetnošću?

Klara: Vjerojatno je oduvijek bilo pomalo hrabro i ludo baviti se umjetnošću jer nikad nije postojala neka garancija velikog uspjeha. Baviti se umjetnošću je poziv, a ne jednosmjerna karijera u kojoj postoji vrlo jasan pravac napredovanja bez obzira na današnju komercijalizaciju umjetnosti.

U Hrvatskoj ne postoji usustavljeno tržište umjetnina tako da su umjetnici možda u sličnom položaju kao i mi, a pod time mislim na prikupljanje sredstava kroz javne natječaje, volonterski rad te iniciranje programa i projekata u kojima želimo sudjelovati. Zasigurno je potrebna snalažljivost i kreativnost u balansiranju preživljavanja i rada u kulturi, ali upravo zato je važno prepoznati i biti dio zajednice koja se međusobno podržava.

• Možda to nije popularno, ali dotaknimo se teme trendova u umjetnosti. Koji trendovi po vama vladaju na domaćoj sceni? Možemo li uopće govoriti o trendovima?

Luja: Vidjela sam u jednom intervjuu s kustosom ovogodišnjeg Salona, Lovrom Japundžićem, da je istaknuo kako su radovi na centralnoj izložbi Pao sat u bunar mahom intimne, osobne naravi – možda tiši i povučeniji nego što su bili prethodnih godina. Ne znam je li to trend, jer PARAZITI su 2022. bili poprilično “flashy” i glasni, ali možda se može reći da ono gdje se brojni mladi umjetnici susreću je u naglašenoj poetičnosti.

To onda nisu radovi koji eksplicitno i direktno progovaraju o društveno-političkim pitanjima, koji naglašeno kritiziraju institucije ili širu javnu sferu, koji zovu na angažman i borbu protiv struktura moći. Radije, gotovo zaobilazno, poetičnim – jasno umjetničkim – strategijama prodiru u te probleme, čime angažiraju promatrača ili publiku na neki drugi, lukavi, način. Istovremeno, govoreći o trendovima ne mogu zanemariti svoju poziciju: pratim i predstavljam ono što me zanima, a činjenica je da je taj svijet velik i ima mnogo različitih pristupa.

• S druge strane, kako biste okarakterizirali domaće tržište umjetnina, posebice njegov odnos prema mladoj sceni?

Klara: Možda ono po čemu se razlikuje domaće tržište od zapadnjačkog je ciljana publika. Inicijative koje se ovdje pokreću uglavnom prodaju usmjeravaju na opću javnost, a ne nužno samo prema kolekcionarima pa je i dinamika drugačija i otvorenija. Interes za umjetnost postoji kod velikog broja ljudi pa otvaranjem direktnih kanala od umjetnika do kupca sve postaje jednostavnije. Osim toga, spomenula bih da nastavnički odsjek Akademije likovnih umjetnosti već godinama organizira Cash&Carry, jednodnevnu prodajnu izložbu studenata, koja uvijek privuče veliku publiku.

Foto: Martina Movrić