Journal foto izložba naša je stalna rubrika u kojoj vas vodimo na doista posebnu i unikatnu izložbu koja je često sastavljena od fotografija koje se nikada ne bi našle na jednom mjestu. Odabrane su od samog umjetnika koji dobije zadatak izdvojiti baš 10 onih koje ga u tom trenutku najbolje predstavljaju. Ovaj mjesec autor je Toni Lugarov. Ovaj dizajner i strastveni biciklist koji voli pivo već se 6 godina profesionalno bavi fotografijom. Nakon godina u korporaciji odlučio je riskirati i otvoriti nešto svoje, to je učinio točno 2 tjedna prije početka pandemije. Da ga to nikako nije spriječilo, već motiviralo govore same fotografije. Uživajte u izložbi koju se pripremio samo za vas.
Sjećaš li se svoje prve fotografije?
Sjećam se prvih setova fotografija koje sam radio s bratom na tatinoj Minolti na film. To su bile serije fotografija oblaka u kolažu; cijelo nebo bismo fotografirali u setu od otprilike 8 fotografija i kasnije bismo ih spajali ručno i tako dobili prikaz cijelog neba (nešto kao „analogni photoshop“). Ako me sjećanje dobro služi, imamo dva albuma samo fotografija oblaka i neba. Uvijek sam se pitao što su mislili ljudi dok su razvijali te filmove, ali nama je to bilo fora. Drugi set fotografija je bio duge ekspozicije vrtuljaka u lunaparku u našem kvartu. Bili smo jako uzbuđeni kad smo dobili razvijene filmove; tada je to bilo „probaj i pogriješi“, ali nakon par filmova smo se ufurali.
Kakvu fotografiju najviše voliš?
Street photography mi je definitivno nadahnuće. Tamo je sve brzo, kaotično i nema popravaka, tako da moraš biti spreman za brze odluke i kadriranja, čitati situaciju, predvidjeti trenutak i pokušati ga ovjekovječiti. Takav stil mi je najprisniji i pokušavam ga uklopiti u svoje profesionalne projekte koliko mogu, na način da odradim one „standardne“ fotke i onda za dušu okinem pokoju za sebe.
Najčudniji moment koji si uhvatio kamerom?
Uff bilo je svega, od pražnjenja nosova po Ilici, povraćanja, padova s bicikla, svađi… Teško je izdvojiti jedan moment.
Najdraža fotografija/serija fotografija?
Najdraža fotka mi je trenutno landscape fotka s jedne osmatračnice gdje smo prenoćili s pogledom na brdo Zir u sredini Ličkog polja. Trenutak koji me odmah podsjeća na sjajnu bike packing turu preko Velebita koju sam prošao s prijateljem. A serije fotografija sam počeo nesvjesno raditi. Naime, kako sam putovao dosta po svijetu primijetio sam zanimljiv uzorak. Uvijek bi fotnuo neki duplikat ili par, a kasnije sam to osvijestio i to mi je postao cjeloživotni projekt kojeg objavljujem na @worldofdouble na Instagramu.
Analogni fotoaparat ili digitalni? Zašto?
Digitalno za posao bez razmišljanja. Klijenti i ja odmah vidimo rezultate i korigiramo u hodu. Nisam trigger happy, volim čekati trenutak, ali okinem i koju ekstra fotku gdje s analognim ne bih imao takav pristup. Analogno fotkam sebi za gušt.
Jesu li fotografi svojevrsni voajeri?
Moja definicija bi bila promatrač i istraživač. Dosta vremena nesvjesno provedem promatrajući, pa sam s vremenom naučio i čitati trenutke prije nego se dogode. Na neki način kao da predviđaš budućnost i ovjekovječiš ju (ili barem pokušaš). U svakom slučaju, moj pristup je nenametljiv, no jednako tako nemam problema „ući u lice“ ako je to potrebno i ako situacija to dopušta. Klijenti se uz mene osjećaju ugodno i opušteno što smatram da je presudno ako se nešto mora dobro pofotkati.
Čime fotografiraš?
Trenutno koristim Fuji X-T3 za poslovna (korporativna) fotografiranja, a kako sam hibridan u poslu gdje je potrebno snimati i video, veličina opreme mi je također faktor. Još kada se uzme u obzir moja strast za prirodom i biciklizmom onda mi je težina i veličina opreme itekako bitna. Za bezbrižno fotkanje na film koristim Olympus70g „idiotom“. Koliko sam puta stavio film i nisam imao pojma da ga nisam dobro namotao nakon 38 fotke, no ovaj mi to na neki način kaže pa sam miran.
Kada si znao da je fotografija tvoj poziv?
Iskreno, nisam znao. Osjetio sam potrebu za učenjem tog zanata i to mi došlo kao prirodno nadograđivanje na moju struku dizajnera. Kroz posao sam naučio kakve fotografije mi trebaju za pojedine projekte te kakve fotografije bih htio imati za određene projekte ili publikacije. Tako sam i sam počeo istraživati, te rasti i razvijati se u tom smjeru. Sada bolje shvaćam problematiku te kvalitetnije mogu davati upute za nadolazeće projekte. Imam širu sliku korištenja i smatram da mi to daje prednost. Jednako tako je i s videografijom i animacijama.
Zašto si odabrao baš ove fotografije?
Jer su bile prve u prvom folderu…not hahaha. Stvarno sam kopao u dubine hardova da nađem nešto što bi predstavilo mene. Razmišljao sam u kojem smjeru ići, šaroliko, usko, široko. Odlučio sam prikazati fotke koje meni pašu, koje su mi dolazile prirodno i kada pomislim na „stil“ da sam to „ja“. Stvarno posjedujem raznoliku kolekciju; od hrane, evenata, korporativnih preko macro fotki do raznih druženja. Najveći mi je gušt fotkanje na druženju s obitelji i prijateljima, kad neprimjetno uhvatim trenutke koji opisuju taj određeni moment, tu emociju, jer me kasnije njihove reakcije veoma razvesele i usrećuju. Sjećam se primjerice i trenutka kada smo se ti i ja prvi puta sreli; primijetio sam djevojku sa psom i tri suncokreta u ruci (a to se ne viđa često u Zagrebu) i „bam!“- okinem fotku. Nije bila tehnički savršena, ali emocija i trenutak su ovjekovječeni.
Koji su ti planovi za idućih nekoliko mjeseci?
Novi projekti, novi klijenti, novi trenutci. Uvijek sam otvoren za nove izazove i spreman sam ih prepoznati i zgrabiti. Trenutno sam u pozitivnom vrtuljku koji kad se pokrene ne staje. I naravno vrijeme za obitelj, druženje, putovanja.. jednostavnije rečeno – punjenje baterija, bez toga nema ništa.
Foto: Toni Lugarov
